PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Znate li tko je bio čovjek zbog kojeg je zapravo prekinuta finalna utakmica Svjetskog prvenstva između Francuske i Hrvatske?

U pedeset i drugoj minuti finalne utakmice Svjetskog prvenstva u Rusiji pred očima diktatora i njegovih drugova i drugarica iz svijeta koje je ugostio u svečanoj loži dogodilo se nešto nepredviđeno. Na nogometni teren utrčale su tri djevojke i jedan momak u policijskim uniformama, neobično lijepi mladi ljudi, koje su, premda i sami zbunjeni, francuski reprezentativci dočekali dobrodošlicom. Hrvatski branič Dejan Lovren jednoga je od uljeza gnjevno povalio u travu, što je, kao i sve drugo, zabilježeno na fotografijama svjetskih agencija. Manje od sat po završetku utakmice objavljeno je da je to bio prosvjed, konceptualni čin, performans skupine Pussy Riot, povodom jedanaeste godišnjice smrti pjesnika Dmitrija Prigova, koja je padala dan nakon utakmice.

Nijedne hrvatske novine, a da o Hrvatskoj radioteleviziji i ne govorimo, u sljedećih nekoliko dana nisu zadužile novinara da telefonira na Filozofski fakultet u Zagrebu, te da profesoricu na rusistici Živu Benčić ili docenticu Ivanu Peruško upita a tko bješe taj Prigov, ako već u rubrici kulture ili među redakcijskim intelektualcima nema nikoga tko bi nešto o Prigovu znao. I kako to da marljivi urednici, koji neumorno gvire što piše u uglednom zapadnom tiskovlju, nisu primijetili da su upravo oni najugledniji, naprimjer New York Times i New Yorker, ne samo izvijestili o prosvjedu Pussy Riot, nego su tom događaju posvetili mnogo, mnogo veću pažnju nego samoj nogometnoj igri.

Performans je bio posvećen figuri nebeskog policajca, metaforičnom, a možda i zbiljskom liku iz pjesničke imaginacije Dmitrija Prigova. Pravedni, ispravni čuvar reda i mira, što bdije nad zemaljskim zlom i opačinama zemne i prizemne policije služio mu je, u sovjetska vremena, i kao provokacija, i kao izraz čežnje za slobodom. U saopćenju Pussy Riot, koje je vrlo znakovito, ali i sasvim očekivano, prešućeno u Hrvatskoj, piše: “Nebeski će policajac štititi bebu u snu, dok zemaljski policajac progoni političke zatvorenike i uhićuje ljude zbog dijeljenja lajkova na društvenim mrežama.”

Svjetsko prvenstvo nas je, poručuju Pobunjene Pičke, podsjetilo na mogućnost nebeskog policajca u predivnoj Rusiji budućnosti. Ali i na zemaljskog policajca koji svakodnevno intervenira u igri, ne priznaje pravila, uništava svijet. U nastavku, one su (i pokoji on) zatražile oslobađanje svih političkih zatvorenika u Rusiji, prestanak hapšenja zbog dijeljenja lajkova na Facebooku, prestanak ilegalnih uhićenja na javnim prosvjedima, dopuštanje slobodnog političkog natjecanja, prestanak izmišljanja nepostojećih krivičnih djela i bezrazložnog hapšenja nedužnih ljudi, preobražaj zemaljskog u nebeskog policajca.

Kylian Mbappé​, devetnaestogodišnji Francuz, mladi genij nogometne igre, prije početka prvenstva odrekao se svih premija i nagrada - jer, kaže on, nije u redu uzimati novac dok igraš za reprezentaciju zemlje koju predstavljaš - i onda se, u pedeset i drugoj minuti utakmice uz osmijeh rukovao s mladom lijepom Ruskinjom, nebeskom policajkom, čitateljicom Dmitrija Prigova, hrabrom ženom koja se svjesno žrtvovala za ideju elementarne slobode. Nije on znao - iako sad vjerojatno zna, Francuska je velika i kulturna, pjesnička zemlja - tko je ona, ni zašto to radi, ali ga je, eto nešto navelo da ispravno postupi. Što bi to nešto moglo biti?

Svjesno se žrtvujući te su žene i onaj jedan muškarac sad u Putinovom zatvoru. Naš je svijet jasno podijeljen na one koji to glasno ili prešutno odobravaju i one koji se tome protive. Nad svima bdije nebeski policajac.

Dmitrij Prigov rođen je 1940. u Moskvi, iste godine kao i Brodski, ali po svoj se prilici nikad nisu sreli. Dok je Brodski doživio povlasticu izgnanstva, lišavanja sovjetskog državljanstva i prava na pripadanje ruskoj kulturi, Prigov je uživao onu drugu, sudbinski jednako intenzivnu i invazivnu povlasticu života u podzemlju, cjeloživotnog disidentstva, otpadništva i odbačenosti, te na kraju i iskustva života u psihijatrijskom sanatoriju. Studirao je kiparstvo, vajao i gradio skulpture za javne parkove, u šezdesetima bio jedan od pionira konceptualne umjetnosti u Sovjetskom Savezu. Stihove je ispisivao po limenkama, stvarao umjetnost na smetlištu. Cijelog je života izazivao i provocirao vlasti, koje su na sve načine pokušavale da ga eliminiraju.

Silom ili milom, pendrekom, zatvorom, luđačkom košuljom, ili potkupljujući ga, nudeći mu službeno partijsko uvjerenje o pjesničkoj i književnoj genijalnosti. Ništa nije pomagalo. Prigovu je iznad svega bilo stalo do slobode i istine, a sukobi s vlašću bili su mu inspiracija za stvaranje. Iz tih se sukoba, uostalom, rodio nebeski policajac. S Mihailom Epštajnom, koji će kasnije emigirati na Zapad i postati jedan od intrigantnijih mislilaca i književnih teoretičara, stvara pojam “nove iskrenosti” i, nasuprot modama apsurda i filozofske rezignacije, zagovara obnovu sentimentalnosti, patosa i vedrog i naivnog entuzijazma.

Radovi Dmitrija Prigova, uglavnom oni pjesnički, objavljivani su u posljednjih četvrt stoljeća po književnim i umjetničkim časopisima i u prijevodima na južnoslavenske jezike, ali pravu će gozbu za njegove čitatelje prirediti zagrebački Disput kada 2008. objavi “rukopis u smislu romana”, naslova “Živjet ćete u Moskvi”. Riječ je o jednom od neobičnijih proznih tekstova koji su došli pred ovog čitatelja u proteklih četvrt stoljeća, snažnog naboja i potencijalne prevratne snage. Svevidećim okom djeteta, koje zapravo i nije dijete, ili je dijete-bog, pripovjedač prati ono što se oko njega, u sovjetskoj Rusiji, zbiva četrdesetih i pedesetih godina dvadesetog vijeka.

Oko tog djeteta-boga, koje pomalo podsjeća i na onoga nebeskog policajca koji je na stadionu Lužnjiki u Moskvi pokazao oba lica ovoga svijeta, ono stvarno i ono sanjano, nije oko realističnog promatrača, nije oko one velike ruske književnosti koja vuče tradiciju od Puškina i Ljermontova, to je ono drugo, frljavo oko niščih i jurodivih, oko Gogolja, Harmsa, Hljebnikova, ono oko koje vidi više gledajući drukčije nego što gledaju ljudi: “I jednom je pod okriljem mraka na Crvenom trgu, punom željeza i oklopa, prelazeći iz ruke u ruku, po ramenima generala i maršala prošao otvoreni lijes s ukočenim, mirnim Staljinom, koji nije ispustio ni najmanji zvuk niti je pokazao ikakav vidljiv otpor. Bio je, kao i uvijek, miran i grub. Oni koji su ga nosili i osjećali veliku napetost nekoliko puta su se spotaknuli i uzvrpoljili, zamalo im je opao teret na skliski kamen zamrloga Crvenog trga. Vele da su zamalo svi oni u najnovije vrijeme poumirali na najstrašniji način.

Jednome od njih snažna ptica probila je oko sve do posljednje stijenke lubanje. Drugi si je, pijan, iz tko zna kojeg razloga počeo gurati u usta lopticu za tenis od koje se ugušio razjapljenih usta. Treći je, kopajući vrt, iznenada nespretno zamahnuo štihačom, i to tako nezgodno, da si je prerezao vratnu arteriju. U blizini, na nesreću, nikoga nije bilo da mu pomogne ili pozove ‘hitnu pomoć’. Četvrtom je ušla u uho nekakvo odvratno kukcoliko stvorenje i tamo doslovce sve izjelo. Petoga je u snu ugrizao njegov vlastiti cucak - očito se zabunio u snu. I tako su svi oni skončali.

No sam generalissimus sačuvao je mir. Plovio je valovima ravnodušnog oceana.”

Ovog Prigova, prevedenog kao u zanosu ludosti, dugujemo biblioteci Na tragu klasika, i mračnoj, ubitačnoj karlovačkoj ruskoj vili Ireni Lukšić. Kasnije će, u jednoj u nizu svojih ruskih knjiga, koje objavljuje zadnjih godina, u “Potemkinovom selu”, “antologiji kraće ruske proze (post)perestrojke”, Ivana Peruško objaviti i genijalnih “20 priča o Staljinu”, jedan od onih šašavo-naruganih proznih komada zbog kojih čovjek čuva zdravlje samo da bi mogao čitati… I onda dođavola, zašto niste telefonirali u Karlovac, zašto niste zvali na Filozofski fakultet i zašto ne upitaste tko je taj, mater mu jebem, Dmitrij Prigov? Kako vas nije zanimalo zbog koga se pred očima Vladimira Vladimiroviča Putina i njegova pokislog gostovlja prekida najvažnija utakmica u svekolikoj hrvatskoj povijesti, važnija i od one koju je Zrínyi Miklós na polju mohačkom vodio i isto tako izgubio protiv premoćnih otomanskih trupa?

Dan nakon što je Hrvatska na penale dobila Rusiju prolazio sam s Jusufom Hadžifejzovićem od objekta do objekta, od slike do slike, od skulpture do skulpture, postavom galerije Charlama u Sarajevu. Tamo je, u kontekstu i konceptu jednoga širokog svijeta sklopljenog u tijesnom mraku Skenderije, i rad Dmitrija Prigova. Otiđite, da vam ga Jusuf pokaže. O kako je lijepo, kako je dobro biti to dijete u snu, na koje pazi nebeski policajac! O kako je velika i lijepa zemlja Rusija, u pedeset i drugoj minuti finalne utakmice Svjetskog prvenstva u nogometu, godine 2018!