PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Doktor Boro Nogalo smijenjen je jer je stvorio nešto preveliko

Uvijek je kod nas bilo tako. Dok je za jedne studij medicine bio prečica do lakog stjecanja cjeloživotnoga društvenog ugleda, drugi su je studirali da bi liječili ljude. To je, i doista ništa drugo, razlog zašto je, pogotovu nakon tobožnje demokratske tranzicije, toliko liječnika, ili bolje rečeno svršenih medicinara, u politici, naročito među političkim ekstremistima, radikalima i fanaticima svih vrsta, vjerskim i paravjerskim tribunima, političkim savjetnicima, estradnim menadžerima i ministrima.

Time je objašnjeno i zašto tobož cijenjeni dijabetolog postane ministar vanjskih poslova, a kolega internist, domoljubne i poetske duše, završi u diplomaciji, ali i zašto šatro ugledni sarajevski psihijatar postaje najmarkantniji ratni zločinac u nepočinstvima i ljudskim gadlukom vrlo bogatoj povijesti ovdašnjih naroda i zemalja.

Svi su oni medicinu studirali, jer zapravo i nema lakšeg i sigurnijeg načina da se u nas, među urođenicima koji vjeruju da je medicina sustav vradžbina kojim ovladavaju samo posvećeni i odabrani, postane netko i nešto, a ostane nitko i ništa. Za one koje ništa ustvari ne zanima i mimo vlastite karijere nemaju drugih interesa i ambicija medicina je na Balkanu oduvijek bila prvi izbor.

Ali ništa to ne govori o onima koji bi liječili ljude. Jedan takav ovih je dana izbio u žižu javnosti. Ravnatelju Dječje bolnice Srebrnjak, doktoru Bori Nogalu nije dopušteno da, nakon što ga je smijenilo, konferenciju za novinare održi u bolničkim prostorima, pa je izašao ispred zgrade, i prije nego što će išta reći osvrnuo se i iza sebe vidio svoje ljude, liječnike Srebrnjaka i uposlenike, kako ga prate. Scena krajnje sentimentalna, kao iz neke televizijske serije, ali istinski ganutljiva kad se baš tebi, u zbilji dogodi, i doktor što će nego se rasplače.

Dva-tri dana kasnije, eto nove vijesti: uposlenici Dječje bolnice izjavljuju da su spremni dati kolektivni otkaz ako smjena doktora Nogala stvarno bude provedena. A bit će, u to nema nikakve sumnje, jer je tako naumio gradonačelnik Milan Bandić, vlasnik Srebrnjaka - ustvari, vlasnik je grad, ali u Zagrebu grad je gradonačelnik - što će njegova posluga, u kojoj također ima svršenih medicinara, kobajagi liječnika, vrlo uglednih i cijenjenih, uključujući i bivšu Račanovu ministricu.

Uposlenici će se, naravno, pod pritiskom vlastitih egzistencija i zastrašeni hrvatskom zbiljom, na kraju, vjerujemo, predomisliti, jer nitko u Hrvatskoj nije spreman na takav čin, ali već i u samom obećanju, u toj javno izrečenoj gesti, ima nečega herojskog. Ti ljudi, naime, očito znaju što im se događa i što upravo gube, i nekako bi htjeli to spriječiti. Nekako bi htjeli biti bolji ljudi i bolji liječnici nego što zapravo jesu. I to je lijepo. Ako svatko od njih i nije upisao medicinu s ambicijom da liječi ljude, doktor Boro Nogalo ih je očito preobratio. Ili je izveo neku čaroliju nakon koje su povjerovali da je liječenje ljudi značajnija stvar od cjeloživotnog društvenog ugleda. Uvjerio ih je da je ipak veće liječiti ljude, pa još djecu, nego biti luftiguz na položaju, s diplomom Medicinskog fakulteta.

Zagreb je već tridesetak godina jedna od tvornica stereotipa o tipičnim Hercegovcima. U svakome od tih stereotipa grad i njegovi građani na kraju ispadaju žrtvama tipičnih hercegovačkih naravi, običaja i mentaliteta. Doktor Boro Nogalo tipični je Hercegovac. Rodio se 1959. u Mostaru, velikom gradu, ali je zapravo iz Gorice, blizu Gruda. Gimnaziju je pohađao u Imotskom, medicinski fakultet u Sarajevu, kao mladi liječnik šest je godina radio u Grudama.

Poslije se, 1992. zaposlio u Kozari boku, gdje se, kako u Večernjem listu piše Romana Kovačević Barišić, pobrinuo da se novcima stanovnika naselja pokrpa i obnovi derutni dom zdravlja. Poslije je bio jako angažiran oko cijepljenja malih Roma. Ratni je veteran, bio je najprije liječnik na hrvatskim ratištima, pa u paklu Srednje Bosne. Specijalizirao je pedijatriju, subspecijalizirao dječju pulmologiju, a onda pune dvadeset i tri godine bio ravnatelj Dječje bolnice Srebrnjak.

U vrijeme kada je bolnicu preuzeo bila je u malo boljem stanju nego onaj dom zdravlja u Kozari boku. On je, očito vrlo vješto, oko sebe okupljao ljude, umio je biti vođa, bavio se, kako to kažu novokomponirani Hrvati menadžerskog usmjerenja, lideršipom, pa je od gradske dječje bolnice u odumiranju stvorio nešto važno i veliko. Između ostalog, referentni centar Ministarstva zdravstva za kliničku alergologiju djece. Zvuči komplicirano, ali nije.

Da se s takvom naravi i istim talentima, manama i vrlinama rodio u istome kraju prije sto i pedeset godina, Boro Nogalo bi, vjerojatno, bio fratar, brinuo bi o dušama ljudi, te bi ustrajno gradio i dograđivao samostan i crkvu, sve dok ga, iz razloga koji ne bi imali veze ni s vjerom, ni s građevinama, ne bi smijenilo i premjestilo. Svoj je posao shvatio za naše prilike preozbiljno. Jer što bi to za fratra koji stvarno vjeruje moglo biti veće i važnije od Boga i od pastve? Što bi za liječnika moglo biti veće i važnije od bolnice i od pacijenata?

Doktor Boro Nogalo smijenjen je zato što je sagradio i stvorio nešto preveliko. Dok god je Srebrnjak bio bolničica za mališane, na kraju grada i na kraju svijeta, bilo mu je dopušteno da se njome igra, pa i po cijenu da gradonačelnik iz svoje blagajne namiruje stvorena dugovanja, a javne bolnice su, kao što dobro znamo, strojevi za stvaranje gubitaka. Pogotovu bolnice u kojima se ljudi stvarno liječe.

Ali kada je, zanesen svojom ludom hercegovačkom glavom i vjerom u ozbiljnost onoga što radi, krenuo prema europskim fondovima - a Europa, i to znamo, voli i cijeni fanatike poput doktora Nogala - i kad se u tome pokazao vrlo uspješnim, gazda je svojom velikom šapom odlučio poklopiti novce. Osim toga, zar se tu, na bolničkom zemljištu, ne bi moglo izgraditi nešto što će donositi novac? Hotel? Spa centar? Nešto s Arapima?

Divno je obrazloženje Nogalovih grijeha, barem onakvo kakvo donosi Jutarnji list, zbog kojih je po befelu gradonačelnika Bandića, aktom Upravnog vijeća bolnice, na čijem je čelu Bandićeva činovnica, bivša ministrica i bivša liječnica Ana Stavljenić Rukavina, smijenjen s mjesta ravnatelja.

Ako jasno razložimo stvar, doktor Boro Nogalo kriv je zato što je stvarao referentne centre unutar bolnice, što je stvarao bolnicu kakve tu prethodno nije bilo i kakve, ruku na srce, zapravo i nema u Zagrebu i Hrvatskoj. Kriv je zbog, kako Stavljenić Rukavina potpisuje, “nesavjesnog poslovanja i zapošljavanja neadekvatnih liječnika”, što prevedeno u jezik stvarnosti znači da je kriv zato što je liječio bolesti koje mu nije bilo dopušteno da liječi. Koliko je akt o ravnateljevoj smjeni ciničan, to valjda jedini znaju i u svojim želucima i prsima osjećaju oni koji su na konferenciji za novinare stajali iza njegovih leđa.

Ambicije društvene grupacije koja će efikasno dotući Boru Nogala u biti su identične ambicijama one vrste mladih ljudi, spomenute na početku, koji su medicinu upisivali zbog lakog i bezbolnog stjecanja cjeloživotnog društvenog ugleda. Toj grupaciji na čelu stoji gradonačelnik Milan Bandić, čovjek koji se rodio i odrastao u istom kraju kao i Boro Nogalo, ali dovoljno mudar i u svojoj ambiciji izričit da se na vrijeme prestane ponašati kao tipični Hercegovac.

Doista, gospodin Bandić nije tipični Hercegovac, jer ga već dvadeset godina većina građana Zagreba bira za gospodara grada i gradske blagajne, a tek zatim ga, zadovoljavajući svoje sitne šovinizme, etiketiraju kao tipičnog Hercegovca. Za razliku od njega, Boro Nogalo doista jest tipičan. Ali to nije njegova, nego je to naša zajednička nevolja.

Umjesto da ga prihvatimo takvog kakav jest, uporan, zanesen i fanatičan, s čitavom sljedbom onih koji su mu postali slični, umjesto da ga pustimo da europskim parama stvara nešto što nas nadrasta i što je u svakom pogledu bolje i svjetskije od nas, umjesto da shvatimo da je hercegovački princip Bore Nogala univerzalno funkcionalan, od Gruda, preko Kozari boka, do Züricha, i da bismo ga mogli iskoristiti za bolji Zagreb i bolju Hrvatsku, mi izlazimo na izbore, glasamo za Bandića, a zatim puni frustracije olajavamo Hercegovce.