PIŠE MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ Zašto nema i ne može biti recepta za sretan brak?

Brak je, u velikom broju slučajeva, neuspješan pokušaj dvoje ljudi da provedu sretan život zajedno. Mnogo je odgovora zašto je neuspjeh tako čest. Sve se češće ponavlja kako zaljubljenost ima svoj rok trajanja, koji nije dulji od dvije godine. Nakon zaljubljenosti, partneri se “osvijeste”, “otrijezne” i brak spontano uđe u krizu. Neki brakovi tu krizu nadiđu i postanu nešto sasvim drugo: prijateljstvo, razumijevanje i podrška. Neki sretnici čak i ostanu ljubavnici do kasne dobi. No o tome se više može čitati u hispanoameričkim romanima i gledati u telenovelama. Problem je, naravno, u sreći. Naše prabake dok su rađale djecu i radile u polju sigurno nisu stigle kontemplirati o tome jesu li sretne. Za takva razmišljanja treba imati vremena i izvjestan standard.

Treba i nekakvo stanje na računu, koliko god nam odmalena ponavljali kako ljubav i novac nemaju nikakve veze. I te kako imaju, jer mnogi se od nas ne razvode zbog toga što se u paru lakše nose s izazovima života zvanim “režije”, “špeceraj”, “nemogućnost štednje”, “mikromirovina”, “nedostatak nekretnina”. U zadnje vrijeme provodi se redefinicija braka: od toga da se više od dvoje ljudi može vjenčati do toga da se žene istospolni partneri. Stvari su se dramatično mijenjale posljednjih desetljeća. Jedno su brakovi pedesetih godina prošlog stoljeća, a sasvim drugo oni novomilenijski.

Patrijarhalna formula s ocem na čelu stola i braka još funkcionira u nekim krajevima, ali možemo sa sigurnošću utvrditi da se “pater familias” ne pojavljuje tako često kao nekad. Češći su metroseksualci, razne vrste mekušaca, tu su likovi koji čitaju ženske magazine i drže proteinske dijete, a među njima se kao nešto muževniji ističu hipsteri sa svojim bradama i tetovažama. Iako je sve to samo štos. Jer sve je manje žena koje bi se dalo nagovoriti da u određeno doba dana stave ručak na stol. Bez obzira na to što su za svoj rad plaćene manje, sve je više direktorica, menadžerica, ravnateljica od kojih se muškim zaposlenicima tresu gaće. Posljedice toga dobre su i loše. Skidanje kecelja i napuštanje kuhinja, prestanak života uz lonce u kojima nešto ključa dugotrajan je i prilično uspješan proces. Ako se u neolitsko doba podrazumijevao, od druge polovice prošlog stoljeća definitivno više ne. Govorim o tisućljećima jednog načina života koji više ne postoji. Prije dvadesetak godina u sada već legendarnoj seriji “Seks i grad” nijedna heroina ne skuha nijedan topli obrok.

Sve što znaju jest zavrtjeti kokice u mikrovalnoj i naručiti hranu od Kineza. Između metroseksualaca i menadžerica i nema neke osobite kemije. Ako je i bude, ne traje dugo. Svi znamo, kromosom iks jači je i otporniji od jadnog ipsilona. Nije filozof Jacques Derrida jedini koji je tvrdio kako su muškarci zapravo “nježniji spol”. Ponavljam, ima još žena koje stavljaju ručak na stol i pomalo strepe hoće li to mužu biti ukusno. No model odumire. Kažem to bez ikakve nostalgije, ali s izvjesnom brigom. Dugoročno, sve je više ljudi u razvijenim zemljama Europe koji preferiraju samotan život nad onim u paru. Zajednički život čini im se dosadnim i napornim. Draža im je serija na Netflixu nego ceketavi partner.

Društvo se atomizira. Sviđalo se to nama ili ne, bez obzira na tisuće prijatelja na društvenim mrežama, nekako smo usamljeniji nego ikad. Je li to posljedica krize braka kakav je bio nekoć? Po svoj prilici jest. Proslavivši dvanaestu godišnjicu, Nicole Kidman ustvrdila je kako je tajna njezine bračne sreće u tome što se nikada ne “porukira” s mužem. Njih dvoje preferiraju “glas uz glas” ili “tijelo uz tijelo” komunikaciju. Mora se priznati da to lijepo zvuči, pogotovo nama koji preferiramo emotikone, jer nam je čak i “tekstanje” prenaporno. Bez obzira na Nicole, rekla bih da je tajna sretnog braka u pukoj slučajnosti što je nekim ljudima dobro u paru. Ako nismo sretni, nitko nam ne može prepisati recept od kojeg će nam biti bolje. Čak ni Einstein iza kojeg je ostao tajanstveni papirić s formulom sreće. Koji, naravno, funkcionira samo kao memorabilija na veliki um. Pa će tako i brakovi kakvi su bili postati samo kolektivne uspomene. Pitanje je što će nakon njih ostati.