Kakav sad Cezar, pitat ćete. Zašto izvući iz davnina nekoga tko veze nema s temom? Nije ovdje riječ o galskim ratovima ni o marširanju na Rim. Niti o snovima o svjetskome carstvu, čiji bi glavni grad bila Aleksandrija. Pa ipak, Cezara se definicije roda prilično tiču, jer osim što je bio na glasu kao najveći zavodnik staroga Rima, potom i Kleopatrin muž, kroničarima je bio poznat i po tome što se u mladosti volio poigravati vlastitim spolom, odijevati se po ženskoj modi i nositi perike. U jednom se trenutku čak i proglasio “ljubavnicom kralja Bitnije”. Sigurno je da u vrijeme staroga Rima istospolni eros nije bio nikakav tabu, dapače, smatrao se normalnim. Skulptura hermafrodita u Louvreu svjedoči o tome kako se dvospolnost smatrala inspirativnom i poticajnom. Pa je tako Cezar svoje govore počinjao s “pozdravljam sve uzraste i sve spolove”, podrazumijevajući time da ne postoje samo dva spola, naime, muški i ženski. Pardon, roda. Ili je to jedno te isto. Ili se pomalo razlikuje.
Upravo zbog takvih tektonskih pomaka pri definiciji pojma “rod” i Vlada nam malo podrhtava. Ne moraju to biti neke silne turbulencije, ali osjeti se. Istanbulska konvencija u očima nekih kao da propitkuje dobru, staru podjelu na muškarce i žene i njihove zakonom regulirane odnose. Nitko zbog toga ne bi drhtao u starome Rimu, gdje je bilo normalno i poželjno u zreloj dobi zaljubiti se u dječaka. Upravo se to dogodilo caru Hadrijanu, pod čijom su se vladavinom granice Rima proširile do neslućenih širina, a on je ideal ljubavi potražio u mladome Antinoju. Kojem je, nakon smrti u čudnovatim okolnostima (navodno je pao iz čamca u rijeku punu krokodila) po cijelome carstvu sagradio hramove, pretvarajući ga u božanstvo. Uz to, stari je Rim poznat i po prvom razvoju ladanjskog života u vilama u koje su se povlačili političari i vojskovođe da bi na miru uživali sa ženom ili sa ženama, s mladićem ili s mladićima. Da nije bilo vulkanske erupcije, ništa ne bismo znali o kulturnom i erotskom životu Pompeja. Sačuvani u pepelu ostali su nam za današnje pojmove blasfemni crteži spolovila u erekciji i spolnog čina. Cezar se nije zamarao svojom muškošću, a još manje svojom ženskošću. Možda ga je kralj Bitnije zvao “svojom Cezaricom”, no o tome ništa ne znamo.
Sumnjam da bi on imao nekih problema s ratifikacijom Istanbulske konvencije, koja, prema nekim mišljenjima, unosi čudnovati “rodni nered” u naše domove. No, ono što se i ja pitam u vezi s Konvencijom jest zašto su oni koji je problematiziraju automatizmom proglašeni “pristašama nasilja nad ženama”. Rasprava o rodu i spolu nema neke konkretne veze s muškarcem koji je sjekirom teško ranio svoju ženu, a potom se objesio. Zaštititi žrtvu, a to su u nadmoćnom broju slučajeva žene, zadatak je svakog civiliziranog društva, no koliko se tiču rodno-spolne rasprave konkretnog čina? Znat ćemo to tek kad dobijemo podatke o uspješnijem suzbijanju i sankcioniranju nasilja u zemljama koje su ratificirale Konvenciju. Do tada će se uvijek naći onih što će sumnjati da je u taj dokument implementirana jabuka razdora. Rekla bih da su u pravu oni koji Istanbulsku konvenciju drže civilizacijskim dostignućem, no i oni koji neke njezine dijelove smatraju spornima.
Reći za ove druge da su obični neobrazovani tupani koji dokument nisu ni pogledali, također je svojevrsno nasilje. Jer Konvencija nije baš tako samorazumljiva kao što se na prvi pogled čini. Pa su je u skladu s time neke zemlje ratificirale, a druge još nisu. Cezar s njom ne bi imao problema, no iz aviona se vidi da ih mi imamo. Tekst je tako sročen da jednima izaziva afirmativne, a drugima negativne emocije, a budućnost će pokazati koji su stvarni dosezi Konvencije i hoće li ona barem djelomično dokinuti nasilje nad ženama. Jer ipak govorimo o nasilju, a ne o definiciji roda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....