PIŠE JURICA PAVIČIĆ Zemlji u kojoj više od pola ljudi ne radi prijeti totalna politička radikalizacija

Posljednjih godina hrvatske je galerije preplavio novi naraštaj mladih, figurativnih slikara koji slikaju - rad. Dio tih slikara, poput Martine Grlić ili Dina Zrneca, slika prizore radnika i radnica koji u modrim kutama šiju, gule piliće ili montiraju TV prijemnike. Većina tih slika nastala je prema starim dokumentarnim fotografijama iz postojećih ili propalih hrvatskih industrija u doba socijalizma: Jugoplastike, RIZ-a, Jadrana, Koke ili Podravke. U aseptičkom galerijskom kontekstu, te slike isijavaju nekom gotovo mitskom nostalgijom. A ta nostalgija je - nostalgija za radom.

Takvoj nostalgiji za radom u Hrvatskoj se doista više nije čuditi. Jer, svakog dana više, rad za građane Hrvatske postaje nešto što i doista pripada - mutnoj, poluzaboravljenoj prošlosti. Da je tomu tako nanovo su, nažalost, potvrdili i podaci Euroastata koje je naš list objavio prošlog petka. Prema neumoljivim kolonama brojki europskog statističkog ureda, Hrvatska je uz Grčku postala europska zemlja u kojoj najmanji postotak radno aktivnog stanovništva doista radi. Prema Eurostatu, od građana Hrvatske zrele radne dobi (dakle, bez učenika i starosnih umirovljenika) radi jedva svaki drugi.

Tamna polovica

Radi ih - preciznije - 49,8 posto - dok ona druga, tamna polovica pripada gluhoj, sivoj zoni izvaninstitucionalne zaposlenosti. Neki od njih su nezaposleni (njih 360 tisuća). Neki od njih preuranjeno umirovljeni (400 tisuća). Mnogi od njih - a ove se grupe preklapaju - žive od različitih vidova samozapošljavanja: fuševa i fatureta, prekarnih poslova, turizma.

Drugi naprosto žive od prihoda ukućana. A ti ukućani obično su oni koji imaju postojani državni prihod - dakle, djelatnici javnog sektora ili umirovljenici. Mlađa generacija koja pazi i mazi svog starca ili staricu jer ona jedina “privređuje” penziju: to je hororska, ali, nažalost, istinita slika hrvatske obitelji u petoj godini krize.

Naravno - uzroci ovog stanja dobro su poznati i sto puta izrečeni. Devedesetih je Hrvatsku zahvatio kombinirani udar opće deindustrijalizacije južne Europe u spoju s tajkunizacijom i ratom. Taj prvi udar najtemeljitije je smoždio “ženske” industrije: plastiku, obuću i tekstil.

Drugi val nakon 2007. masakrirao je i one “muške” - građevinarstvo i brodogradnju. Poraće je donijelo neodgovorni val preuranjenih umirovljenja u kojem su jedan dio činile veteranske penzije, a drugi umirovljenja otpuštenih radnika kao način da se sanira socijalni horor deindustrijalizacije.

Regije nezaposlenih

Kao posljedicu, imamo cijele regije u kojima je organizirani, institucionalni rad tek mutna memorija na prošlost, imamo cijele obitelji koje vise na babinoj penziji i cijele stambene zgrade koje do prvog posuđuju novac od najstarijih - penzionera. Zašto? Zato što jedino umirovljenici pouzdano znaju da će idući mjesec imati nekakav prihod.

Naravno, ljudi i u ovoj zemlji od nečega žive. U dijelu Hrvatske u kojem ja obitavam nestanak institucionalnog rada dijelom je kompenziran kroz dva vida polusive ekonomije.

Turizam i masline

Prvi je od njih turizam koji je u posljednjih pet godine sve mini markete, praonice auta i zanatske radnje u mojoj ulici pretvorio u apartmane. Monokultura turizma - dosad svojstvena malim otočkim i podbiokovskim mjestima - osvojila je i Split, Zadar ili Šibenik. Uz turizam, druga je takva forma maslinarstvo, koje se od tipičnog radničkog “passtimea” pretvorilo u izvor dopunskog opstanka.

Rezultat tog trenda imali smo prilike čitati prošlog tjedna u statistikama Ministarstva poljoprivrede: masline - koje su u dobroj mjeri još hobistička djelatnost - narasle su na prestravljujući udio od 60 posto svih površina Hrvatske pod voćem.

A tih 60 posto čisti su negativni otisak onoga što je u međuvremenu nestalo: industrije.

Pri tom priobalje bar ima sreću što ima turizam i masline: što ima središnja i istočna kontinentalna provincija, što imaju nekadašnja tvornička središta poput Siska, Broda, Virovitice, Karlovca?

Socijala ili mirovina

Dvadeset i tri godine nakon pada socijalizma, osamnaest godina nakon kraja rata, Hrvatska je - ukratko - društvo u kojem organizirani rad jedva postoji. Postoji ili rad za državu, ili različiti oblici samozapošljavanja, povremenih prekarnih poslova, fatureta i renti, obično kombinirani s nekim vidom socijalne pomoći ili mirovine. Generacija koja je “zaista radila” danas je u dobroj mjeri već u debelim pedesetima. Odavno imamo naraštaj očeva koji podižu djecu a da ta djeca nikad nisu saznala kako je to kad svaki mjesec pouzdano sjeda plaća.

Imate majke koje svoje muževe umirovljenike tjeraju da ustanu kad i djeca idu u školu: jer, kako će djeca poštovati roditelja koji se valja u pidžami dok oni ujutro idu na prvi sat?

Socijalne posljedice te stravične situacije jedva se mogu precijeniti. Jer, organizirani rad (a pogotovo industrijski rad) nije samo prehranjivao i davao sigurnost. Taj i takav rad slao je ljudima poruku da su dio društva, da ono što postižu mogu postići samo koordinirano i suradnički. Takav rad ljude je učio solidarnosti (onoj klasnoj, no ne nužno samo klasnoj). Takav rad poticao je na učenje i samousavršavanje, jer je u njemu hijerarhija jasno počivala na tehnokratskom znanju.

Nazadna zemlja

Takav je rad muškarce i žene činio ravnopravnima, jer je smišljeno uključivao i “ženske” industrije. Takav rad je - ukratko - modernizirao cijelo društvo i modernizirao pojedinca.

Onog časa kad je takav organizirani rad postao prošlost, na udaru su se našle i njegove modernizacijske stečevine. Kad se vi od industrije smežurate na obrt, od hotela na cimer fraj, od proizvodnje na mini market, kad u cijelom društvu umjesto organiziranog rada dobijete povremeno faturetavanje, fuš i uzgredne poslove, posljedice prestaju biti samo ekonomske.

Posljedice možete “pročitati” posvuda - u neuređenim javnim prostorima, u nepoštovanju komunalnog reda i zakona, u repatrijarhalizaciji društva i obitelji, u nepoštovanju znanja i nedostatku volje za učenjem i usavršavanjem, u političkoj radikalizaciji i populizmu.

Ustaševanje na stadionu i glasovanje za Keruma, bacanje smeća kroz balkon i loši obrazovni rezultati - ukratko, brojne posljedice koje mi prepoznajemo atomizirano i rasplinuto - imaju ustvari isti korijen i podrijetlo: nestao je organizirani rad, a s njim i ideja o organiziranoj, modernoj kolektivnoj zajednici.