PIŠE JURICA PAVIČIĆ Zašto se liberalna polovica Hrvatske tako smrtno boji one nacionalističke?

Ako netko bude za deset godina htio jednom slikom i jednim prizorom dočarati kako je izgledala Hrvatska godine 2015., onda će to - vjerojatno - biti taj prizor. U gradu Splitu, u Ulici Ruđera Boškovića, u centru urbanističke utopijske brazilije što je zamislio komunistički urbanistički gandalf Vladimir Braco Mušič, policija s jednog spomeničkog stupa dlijetom i klinom skida natpis.

Taj natpis nije bilo kakav natpis, nego bojni poklič hrvatskog fašističkog režima ‘41. - ’45. Ljudi koji ga skidaju nisu bilo kakvi ljudi, nego snage Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. A način na koji to rade sam je po sebi veće poniženje i za tu republiku i za te unutrašnje poslove nego sam natpis.

Policija fašistički slogan skida - za početak - usred noći. Skida ga bez nazočnosti lokalne politike, kriomice. Skida ga pod blindiranom oružanom stražom interventnih postrojbi MUP-a, a čovjek koji dlijetom skida nacistički slogan zakrio je lice vunenom kapom da mu, eto, “neko to ne bi zamjerio”. Tako se, pod fantomkom, pod okriljem noći, u strahu za svoj identitet, “da nam tko ne zamjeri”, uz ustručavanje političke klase koje tu prljavu rabotu prepušta “komunali” i pješadiji, Hrvatska danas bori protiv fašizma.

Kad čovjek gleda to noćno blanjanje nacizma, čovjek može reći i ovo. OK, u tom nekadašnjem utopijskom komunističkom kvartu snage reda ušle su duboko u neprijateljski teritorij, u okružje gdje ih većina prijesnih ustaša gleda preko oka s mržnjom kao uljeze, pa silom zavode civilizaciju na divlji jug. U gradu u kojem se i mladi antifašisti ne žele slikati za novine, taj argument ima smisla. Ali - postoji tu i drugi pogled na stvari. Sve se to događa u zemlji u kojoj je nominalna ljevica još uvijek na vlasti i u gradu u kojem je nominalna ljevica na vlasti, u zemlji u kojoj je izabrani premijer iz SDP-a, u kojoj je još uvijek stolujući predsjednik iz SDP-a, ministar policije i Splićanin i član SDP-a, a Splićanin i SDP-ovac je i gradonačelnik te nedođije u Mississippiju, gradonačelnik koji je u cijeloj priči reagirao sramotno kunktatorski i kazao kako će natpis biti uklonjen samo ako ga uklone oni koji su ga i stavili. Svi ti ljudi u tom pecosu, selmi i na tom debelom jugu imali su ili još imaju izborni legitimitet. U tom gradu i toj republici, naime, još nedavno, a možda još jučer, barem polovica plus jedan glas građana, a možda i kudikamo više, glasovalo je za tzv. lijeve možda i zato (ili: jedino zato) da ih zaštiti od “za dom spremni”. Zašto je onda ta državna vlast, a da ne govorimo gradska vlast, spram tih petnaestak kamenih slova nastupila tako plaho? Jer se boji ekscesa? A zašto se boji? Zašto se oni koji predstavljaju “našu” polovicu uvijek smrtno, upišano boji one druge, “njihove” polovice, a nikad nije obratno? Zašto se liberalna (namjerno ne velim: lijeva) hrvatska politika uvijek spram one konzervativne i nacionalističke drži tako defenzivno, ustrašeno, paralizirana kompleksom krivnje? Zašto se za svoje vrijednosti ne zauzima jasno i bez mrmljanja u bradu? Zašto - ukratko - na glavi drži tu fantomku i djeluje pod okriljem noći?

To pitanje - postavljeno ovako - prestaje biti samo pitanje jednog spomenika, jednog dlijeta i jednog kamenoklesara koji je u Boškovićevoj ulici “tuka faturetu” u trećoj smjeni. Ta noćna fantomka u četvrtoj godini drugog SDP-ova mandata u Hrvatskoj postaje doista metafora jednog domobranskog, zastrašenog mentaliteta. Ta navodno lijeva Hrvatska u ovoj se predsjedničkoj kampanji okupila oko predsjedničkog kandidata koji je toliko bio paraliziran patriotskim licitiranjem da je dao otkaz svom savjetniku jer je mislio svojom glavom. Okupila se oko kandidata koji se - upitan što misli o Tuđmanu - nije odvažio reći ono što misli i on i tričetvrt njegovih glasača. Nije se usudio reći prijesnu, gubavu istinu da tvrdnja “Tuđman je stvorio današnju Hrvatsku” spada u isti red iskaza kao tvrdnja “Tuđman nam je stvorio herpes” ili “Tuđman nam je stvorio reumu”, jer je ovakva Republika - korumpirana, disfunkcionalna, atomizirana u male bijedne županijice, partitokratska, kolonizirana, klerikalno ideologizirana i demontirana kao funkcionalna zajednica - zaista prvo, glavno i najporaznije Tuđmanovo djelo. U osam godina svoje vlasti tzv. ljevica u Hrvatskoj nije se usudila reći da su 90-e bile iz temelja laž. I zato joj se sada događa da igra sport koji ne poznaje, na tuđem terenu tuđom loptom.

A novu utakmicu te igre otpočeli su - odmah nakon Željke Markić, odmah nakon Biskupske konferencije - šatoraši iz Savske koji već sto i kusur dana kampiraju u Zagrebu u svom političkom skvotu. Prosvjedi koji su se isprva činili primarno socijalni i relativno besadržajni, u međuvremenu su dobili svoj puni politički sadržaj. Šatorska republika odradila je svoju ulogu u predsjedničkoj kampanji i proslavila pobjedu svoje kandidatkinje. U međuvremenu, Ustavni je sud Branimira Glavaša pustio iz zatvora. Sjajna stvar s Glavaševim povratkom u Osijek jest ta što su Slavonci i Baranjci cijelu stvar gospodski izignorirali. Od silne “ne-daj-se Slavonije” koja “diše sa svojim Branimirom” na osječkom se trgu skupilo 1000 fanatika, no među njima su bili i Josip Klemm i Glogoški, lideri šatorske revolucije, koji su svojim dolaskom na miting osuđenog ratnog zločinca jasno poručili što je politički sadržaj Savske 66. Savska 66 politički je pokret koji želi zemlju u kojoj Hrvat može suditi Srbinu, a ne i obratno, u kojem se Hrvatu ne mogu suditi za ratni zločin, u kojem samo Hrvati mogu biti ratni stradalnici, pogorelci i izbjeglice, i u kojem takvu kulturu apartheida moraju cementnom ligadinom učvrstiti Sabor i Ustav. Ako je to tako, očekivali smo od vlasti koja brani liberalne vrednote da makar jednom kroz nečija usta to i izusti i jednom trajno delegitimira novovjeki Subnor. No, to nismo dočekali. Cijela SDP-ovska vlast prema šatorskoj se subnorijadi ponašala snishodljivije nego “prava” partija prema “ondašnjem”, izvornom Subnoru. Dok je partija, pogotovo potkraj komunizma, patronizirajuće tapšala subnorovce, a onda bi ih otjerala rukom kao tustu dosadnu muhu, Klemm i Glogoški već četiri mjeseca “postrojavaju” državni vrh, a da im nitko nije rekao jednu jedinu bitnu rečenicu. Društvo kakvo vi želite mi ne želimo. Zašto? Jer ga ne žele naši glasači.

I ovotjedna haaška presuda samo je još jedna varijacija iste liberalne Hrvatske pod fantomkom. Hrvatska je izgubila dugu, skupu i besmislenu tužbu za genocid protiv Srbije. Već 16 godina svi su pravnici, svi analitičari, svi političari i svi sa zrnom razuma znali da će uslijediti takav ishod. Znali su to ljudi oko Tuđmana koji su ga od tužbe odgovarali, znale su sve četiri vlade koje su u međuvremenu vladale, znali su to pravni stručnjaci, znali su i advokati - engleski i domaći - koji su na tu tužbu potrošili 28 milijuna. I oni preostali koji nisu znali, shvatili su kad je u međuvremenu pala tužba BiH. Unatoč tome, nitko nije povukao razborit potez, prestao s apsurdnim rasipanjem novca za britanske odvjetnike i povukao ručnu. Zašto? Zato jer se bojao stvarnog i metaforičkog “šatora”. Liberalna Hrvatska i ovom je prilikom “navukla fantomku” i simulirala kvazipatriotizam da je ne bi optužili za izdaju. A sada, kad je sve gotovo, svi se dovijamo smisliti zašto je to poludobro i zašto je čaša polupuna, umjesto da se postavi pitanje zašto je i zbog koga ovo siromašno društvo platilo 28 milijuna da bi doznalo ono što ionako zna: da je Srbija napala Hrvatsku, da je htjela pripojiti njen teritorij, da su Srbi ubili mnoge Hrvate i Hrvati protjerali mnoge Srbe. Da bismo “doznali” te dubokoumne i neočekivane istine, potrošili smo novac kojim bi se sagradila škola na splitskom Pazdigradu, kojim bi grad Vodice živio godinu dana, kojim bi se obnovilo pola Gunje, organiziralo pet Picassovih izložbi i sagradilo jedan nadvožnjak na autoputu. Umjesto toga, taj je novac dobio David Rivkin. I kad je već tako, jedino pošteno sad bi bilo da oni koji su petnaest godina stvarali moralnu histeriju da se tužba ne smije povući nekom dodatnom taksom nadoknade taj trošak nama ostalima. Ali - to se neće dogoditi. Dapače, oni će onu drugu Hrvatsku kriviti da je ona “kriva” što genocid nije dosuđen, jer to nije dovoljno htjela.

A ta druga Hrvatska opet će mrmljati u bradu, navući fantomku i praviti se mrtva, umjesto da jednom konačno drekne i kaže - dosta mi vas je! Dosta mi je licitiranja kvazipatriotizmom, dosta mahanja zastavom onih koji ne plaćaju porez, dosta preprodaje lagarija iz 90-ih, dosta nam je da umjesto jednog Subnora imamo drugi. Dosta nam je navodnih državotvoraca koji zapravo rastaču ono temeljno državotvorno, rastaču republikanstvo, vladavinu prava, jednakost, bratstvo, solidarnost, pa čak i Građanina kao pojam. I dok ova Kukuriku-vlast ulazi u četvrtu godinu mandata, ne mogu se oteti dojmu da cijela “druga” (ili - “prva”) Hrvatska čeka da netko od liberalnih političara strgne fantomku i napokon kaže to “dosta”.