VJESTI IZ LILIPUTA

PIŠE JURICA PAVIČIĆ Kako se niz ustanova javne kulture pretvorio u privatni bankomat male elite

Kad bi čovjek ideološku mapu hrvatske kulture mjerio po kulturnom sadržaju, mislio bi ponekad kako živimo u najsocijalnijoj i najpravdoljubivijoj kulturi pod nebeskom kapom.
 Davor Žunić/CROPIX

U Hrvatskoj se godišnje proizvedu desetine izložbi, predstava, umjetničkih projekata ili festival koji se - sasvim jakobinski - bavi jednakošću, bratstvom i socijalnom pravdom. Od zala globalizacija, tegoba radništva, preko rodnih i nacionalnih manjina, hrvatska kultura puna je brige za one koji su i ranjeni i slabi, pogođeni tranzicijom, globalizacijom, globalnim zagrijavanjem, neofašizmom ili neoliberalizmom.

Teško je na prste nabrojati koliko je umjetničkih projekata, panela ili teorijskih sesija koji se bave romantiziranim samoupravljanjem, dobom radničkih odmarališta, stanarskih listi i industrijalizacija. Od Subversive festivala, preko književnih smotri pa do festivala za koji radim (motovunskog), hrvatska kultura tijekom godine ugosti na stotine čestitih, pravdoljubivih ljudi koji se bore protiv štednje u Grčkoj, protiv bankara, protiv ugljikovodika, homofoba, fašista, kapitalista i developera golfa. Hrvatska kultura strašno je orna kad se treba braniti socijalna pravda, ravnopravnost, redistribucija dobara i jednakost. Takva je, naime, barem u teoriji.

Jer u praksi - čini se - stvari stoje podosta drukčije.

Paralelni svijet

A da u praksi stvari s ravnopravnošću, jednakošću i pravdom stoje drukčije saznali smo, naime, pred koji tjedan kad je Državna revizija objavila nalaze revizije u 64 velike kulturne ustanove u Republici Hrvatskoj. Kad su nalazi revizije izišli, pred javnosti se - naime - najednom razotkrio cijeli jedan paralelni svijet u kojem - začudo - vrijede neke druge vrijednosti, u kojem ima malo solidarnosti, baš nimalo ravnopravnosti, a ponajmanje jednakosti. Nalazi revizije statistički gledano čak nisu bili tako tragični (prolaznu ocjenu dobilo je tek nešto manje od pola “skeniranih” muzeja, kazališta i knjižnica). No, javnost nije šokirala samo činjenica da oko pola testiranih hramova Talija, Terpsihora i Muza ima kukolja u knjigovodstvu. Javnost je kudikamo više uznemirilo što je prvi put otkrilo ono o čemu ljudi u kulturi manje potiho, a češće i sasvim kavanski naglas govore godinama - naime, da se u cijelom nizu ustanova javna kultura pretvorila u privatni bankomat preko kojeg je jedna mala elita cuclala novac preko pogače. U javnosti su se odjednom pojavili podaci o kazalištima u kojima se ne isplaćuju honorari, ali zato mali krug elite prima honorar preko plaće, o desetinama kazalištaraca koji su dobivali stalni dodatak na plaću, o petoznamenkastim ciframa koje su se isplaćivale za korištenje - vlastitog automobila (?), o putnim nalozima koji se nisu pravdali, avansima za benzin koji se nije trošio te o kojekakvim tramacima sa stanovima, šankovima i poslovnim prostorima. Ljudi koji u “običnom” javnom sektoru rade za šest tisuća kuna ili oni koji u privatnom rade za osam do devet tisuća (a i jedni i drugi u Hrvatskoj se mogu smatrati solidnom gornjom srednjom klasom), odjednom su iz nalaza revizije saznali da postoje u Hrvatskoj radna mjesta na kojima se njihova plaća podijeli uz plaću kao uzgredni džeparac, kao nadarbina “simpatizerima” ili kupnja lojalnosti. Svi oni koji rade u javnom sektoru (uključujući sveučilišta), znaju da se ovaj vid “kreativnog knjigovodstva” poput kaulerpe proširio javnim sektorom nekako u ono doba (početkom 2000-ih) kad je ovo društvo poput sirotana iz De Sicinog “Čuda u Milanu” pomislilo da je naglo postalo bogato. No, u ostatku javnog sektora (tu isključujem monstrume zvane javna poduzeća), ovakvih versajskih rasipničkih frivolnosti ipak više nema toliko, i to ne zato što su se ljudi popravili, nego zato što više nema para. Stoga je “uhu ugodno” otkriti da je u dičnim otocima berićeta kao što su HNK Rijeka i HNK Split, ili Kazalište Komedija, još 2013. postojao zamrznuti vrli divni svijet s vrhunca Sanaderova mandata.

Apsurd je da su nalazi revizije izišli van svega koji dan nakon što je sad već bivša ministrica kulture - Andrea Zlatar Violić - dala iznuđenu ostavku zbog nečeg što se u osnovi svodi na nemarno vođenje putnih naloga. Ta tričarija, naime, potpuno blijedi pred razmjerima rasipništva i krađe koje su u kulturnim ustanovama u njezinom resoru provodili kulturni ravnatelji. Ravnatelji koji su - bar u nekim slučajevima - bili izbor tog istog ministarstva. Ili pak - kao u slučaju splitskog intendanta Bilića - osobni, jako osobni izbor upravo čovjeka koji je ministricu zamijenio ( Berislava Šipuša). A stvari izgledaju to gore ima li se na umu da je revizija začeprkala samo po službenim knjigama, i to samo u klasičnim kulturnim ustanovama, a ne u sustavu zaštite spomenika koji je najskuplji dio tog ministarstva, u kojem su najveće sumnje za korupciju i klijentelizam, te sustavu koji je politika najviše zainteresirana držati pod čizmom jer o njemu ovisi ono što politiku jedino zanima - šalunzi, mistrije i građevinske dozvole. Kad čovjek samo čita i sluša o svim kontroverzama koje prate projekte poput Tabora, Iloka ili dubrovačkih Lazareta, ne može se oteti dojmu da su čak i sitna, žicarska kraduckanja po Komediji i HNK Rijeka tek kučina i perje.

U ovoj priči, međutim, mene ne zanima samo knjigovodstvo, sama revizija, kao ni 80, ili 100, ili 160 tisuća kuna koje su privilegirani pripadnici unutrašnjeg kruga ukrali u kazalištu ili muzeju. Mene u toj priči zaprepaštava klasni, ideološki, pa ako hoćete i etički aspekt te priče. Kakve, naime, vrijednosti ima ravnatelj koji sustavno uskraćuje vlastitim honorarcima zarađeni honorar, a zaposlenima istodobno dijeli masni višak? Koja “ideologija” progovara iz takvog postupka, ako ijedna? Koja ideologija stoji iza ljudi i stranaka (a tu mislim na Šipuša, Bandića i Obersnela) koji su te ljude tolerirali, postavljali, glasovali na njihova izvješća? I - na koncu - kad vidite te ljude koji su dijelili povlaštenoj klasi masne viškove, a uskraćivali poštenu plaću prekarnim radnicima, neizbježno pomislite da li se i oni - onako, privatno - izjašnjavaju za jednakost i bratstvo, a protiv mrskih zala neoliberalizma, kapitalizma i plutokracije? Je li im ikad napamet palo da u svom malom kabinetu, potezom penkale po dopisu, provode i sami neku vrlo jasnu ideologiju?

Očuvanje privilegija

A u tome, nažalost, nisu jedini. Jer, mentalitet hrvatske klase kulturnih profesionalaca (a rekao bih da nije drukčije ni kod akademskih) već se dugo temelji na principu očuvanja vlastitih privilegija, pa makar i po cijenu toga da žrtvujemo slabije od sebe. Naša je kultura jako dugo postavljena kao dvodomno klasno društvo u kojem oni koji su blagoslovljeni Svetim gralom “trajnog radnog odnosa” funkcioniraju po principu “za plaću radim što manje, a radim za honorar”. Istodobno, izvan sfere tog povlaštenog Unutrašnjeg Kruga nalazi se kulturni i akademski prekarijat koji trči od projekta do projekta, festivala do festivala, od stipendije do workshopa, od HERA-e do Marie Curie i od Creative Europe do Medije, pri čemu živi u realitetu tipičnog južnoeuropskog prekarijeta, dakle realnosti u kojoj nikad neće biti kreditno sposobni, nikad neće moći kupiti nekretninu, a prekarijat će im se s vremenom iz ekonomske i profesionalne sfere prevesti u intimnu, bračnu, seksualnu, emocionalnu, pretvarajući njihove osobne živote u niz popucalih, nestalnih veza preko Skypea. A onda vam se dogodi da se nađete u društvu profesora, kustosa i drugih zaposlenih kulturnjaka koji će sa snebivanjem komentirati kako su “ti i ti” dobili puno novca za kazališni projekt, ili izložbu, ili radionicu. Pritom je to “puno novca” najčešće manje nego što društvo potroši na dvije ili tri godišnje bruto plaće najslabije plaćenih kulturnjaka u famoznom “punom radnom odnosu”.

Usputni džeparac

Kad čovjek tako vidi kako hrvatski kulturni profesionalci s punom samorazumljivošću smatraju da je normalno da netko prima plaću (i plaću, i dodatak, i stimulaciju) radio-ne radio, te da je istodobno potpuno normalno da kulturni prekarci rade mukte ili za usputni džeparac, onda najednom shvati da kulturnoj nižoj klasi u Hrvatskoj neprijatelj uopće nije mrska globalizacija, niti zli neoliberalizam, niti grozne korporacije. Njihov su klasni neprijatelj oni koji su pojeli svoj i njihov ručak, solidno zaštićeni svetom kravom Zakona o radu, službeničkim sudom, Mojsijevom tablicom zvanom “Radna knjižica”, pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom. Kao rezultat dobili smo jedan potpuno defektni, socijalno ekstremno nepravedni sistem u kojem mali broj privilegiranih zarađuje jako dobro, u kojem se rad sustavno ne plaća, najlošije žive i najteže rade upravo oni koji proizvode ono najbistrije, najbolje, najkreativnije, a cijeli kontinenti skupog kulturnog balasta stoje tromi, nereformirani, u polumraku, zaštićeni najblagotvornijim saveznikom kojeg u Hrvatskoj mozete imati: anonimnošću. To je hrvatski sustav kulture danas, 2015. Knjigovodstveni trijumf lijenih i bezveznih nad kreativnima i pametnima. Sustav u kojem se najmanje troši za ono što daje najveću dodanu vrijednost.

Taj se sustav u ove tri i pol godine, nažalost, nije reformirao, nego samo dodatno petrificirao. I to je još jedno od razočarenja koja ostaju za lijevo-liberalnom Vladom u ovoj godini svođenja računa, godini nultoj prije “duhovne obnove” koja nam slijedi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 03:01