MAČKA U VELJAČI

PIŠE JELENA VELJAČA Majčinstvo mi je otkrilo koliko su žene u Hrvatskoj neravnopravne

Majka je, shvatila sam brzo, u Hrvatskoj ne samo sveta figura nego i figura iza koje se krije ideja da se samo ona bavi djetetom; otac dolazi, pijan ili supijan, kad se sjeti, a figura majke sretna je ako ih je odlučio pogledati
Jelena Veljača
 Nikša Stipaničev / EPH

Pomaže li vam muž, pomaže li vam muž, i tako unedogled, stalno isto pitanje, u krug, posebno kad čuju da radim ili me vide na poslu. Ne pomaže, dođe mi da kažem (nekad i viknem). Odgaja svoje dijete, što bi meni pomagao? Kako je to pomaganje - meni? Ali, nažalost, na neki uvrnuti, no socijalno prihvaćeni način - jest. Koliko god se ja ljutila na to, koliko god mi smetalo. Čak i za nas koji živimo u liberalnim, urbanim, vrlo ravnopravnim odnosima, zvali se oni brakovi ili partnerstva. Počelo je s trudnoćom, nastavilo se s majčinstvom. Odjednom je to - i trbuh, a kasnije i beba, koja je izašla iz tog trbuha - moja “stvar”, moja “odgovornost”. I ne samo moja. Prije nekoliko godina žalila mi se poznanica da joj je ginekolog rekao kako je “njezin suprug dobar kad želi ići na toliko pregleda s njom” (kasnije se razvela od tog istog dobrog muža, koji svoje dijete nije video sad eto već puna četiri mjeseca). Obje smo bile frapirane tom tvrdnjom jednog liječnika, obrazovanog čovjeka, medicinara.

Svaki put kad bih izgovorila da će suprug umjesto mene koristiti rodiljni dopust, dočekala bi me tišina šoka. Onda sam se - iako sam se zbog toga mrzila - krenula opravdavati: “znate, ja radim, dogovorila sam projekt davnih dana, prije trudnoće, ne mogu ga sada ostaviti…” S trbuhom do zuba razgovarala sam s prijateljicom na kavi. Ona je tada već imala dvogodišnju kćer. Njezin suprug nije sudjelovao. Tvrdio joj je da “njega beba ne treba” i da će “se on uključiti kad mala malo poraste”. Tada sam pak ja šutjela od šoka, od žalosti, pitajući se kako je moguće da je još uvijek u braku s takvim tipom. Ja bih na njezinom mjestu, mislila sam, zapalila stan i sve njegove stvari. Danas znam da bih vjerojatno nastavila živjeti bez zgarišta iza sebe, doduše ne s tim čovjekom, ali znam da dijete sa sobom nosi jednu vrstu bolekurčevitosti koja nije odabrana, ali je zadana vrijednost; kao majka si toliko iscrpljena da nemaš vremena za preodgoj i muškarca s kojim živiš. Pa naravoučenije kaže da je sretna ona kojoj je grah pao na emancipirano tlo, a velika većina odnosa u nas nije takva.

Muškarci ne znaju s bebama, misle da je to ženina odgovornost, odlaze i dolaze kad se sjete; čekala sam u doktorskim predsobljima sa ženama čiji frajeri rade, pa dođu na ručak, pa odu u teretanu i na pivo poslije, pa se vrate oko deset navečer, sretni što beba već spava. Rađala sam sa ženama koje nisu mogle vjerovati da je Lenin otac spavao s nama svaku noć nakon njezina rođenja. Razgovarala sam s prijateljima (muškima, da) koji su mi tumačili da spavaju na kauču “da bi se naspavali” (kao da ženama san ne treba). Svekrva moje najbolje prijateljice svaki je dan bila silno zabrinuta za svog sina jer se “i on diže po noći napraviti bočicu”. Govorila je o tome otvoreno, kao o svjetskom čudu, kao o vidu zlostavljanja njezinog sina, kao o vidu prisile na neprirodan čin moje prijateljice.

Majka je, shvatila sam brzo, u Hrvatskoj ne samo sveta figura (što je jednako štetno), već i figura iza koje se krije ideja da se samo ona bavi djetetom u obitelji (ili djecom), a otac dolazi i odlazi, pijan ili supijan, kad se sjeti, a figura majke je onda sretna jer ih je tu večer odlučio pogledati i možda ujutro odvesti u vrtić. Nikad kao u majčinstvu nisam bila svjesnija užasne neravnopravnosti koja prati majke u Hrvatskoj; na njima je sve, a “pomoć” koja po meni uopće ne bi trebala biti pomoć već jednako raspoređena briga oko odgoja i podizanja vlastitog djeteta dobrodošla je onda kad ju onaj drugi partner eto tako velikodušno (nemojte da vam pobjegne ironija ovog dijela rečenice, molim vas) odluči podariti.

To dakako ako ne pobjegne prije rođenja djeteta, ako prizna dijete, ako ne ode jer mu je prva godina preteška, ako je dijete bolesno ili s posebnim potrebama itd. I par tjedana nakon što je dala “kontroverzni” intervju, ne posustaju kritike na izjavu Marine Abramović o tome da je pobacila tri puta jer zna da bi je majčinstvo sputavalo u karijeri. Mnoge žene koje ju brane započinju svoju obranu s onim licemjernim “ni ja ne mislim da bi pobačaj trebao biti vid kontracepcije, ja ga nikad ne bih napravila, ali…” Evo što ću vam reći nakon jedne trudnoće i osam mjeseci majčinstva (s partnerom koji je emancipiran i da - oh šoka li - na rodiljnom dopustu), žene koje biraju pobačaj (i potpuno je nebitno kako je došlo do trudnoće), biraju spasiti svoj život. I imaju pravo na to. To je odluka užasa, borbe za preživljavanje. I da je kraj mene partner koji bi nakon posla išao na pivo i u teretanu, a ja bila sama s bebom 24 sata na dan, i da slučajno ostanem opet trudna, nisam sigurna da bih rodila. Roditeljstvo je teško. I treba biti zajednički posao. Sjećam se, dobro se sjećam, kako sam osuđivala scenariste serije “Seks i grad” kad je Miranda ostala trudna sa Steveom, dobrim barmenom za kojeg smo svi mi obožavatelji serije znali da će biti posvećen otac, i kad ga nije ni pitala što misli o tome treba li zadržati dijete ili ne. Mislila sam: - PA VALJDA IMA PRAVO ZNATI, DONIJETI ODLUKU ZAJEDNO S NJOM! Danas, petnaest godina i mnogo više životnih priča kasnije, mislim drugačije. Mislim ovako: Muškarci će imati pravo znati i donositi odluke o tome onda kad kao spol budu jednako involvirani u roditeljstvo od prvog dana. Znači, vrlo vjerojatno nikad. Nažalost. Roditeljstvo nije ravnopravno, cure, čak i ako “imate sreće” i partner vam “pomaže”. I nek vam ta misao bude najbolji kontraceptiv na svijetu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 15:38