OPASNOST SVE VEĆA

PIŠE INOSLAV BEŠKER Islamska država je na 200 kilometara od Italije. Hoće li Europa napokon odgovoriti kako treba?

Prisjetimo se, još je pukovnik Gaddafi, kad mu je šunulo, raketirao talijanski teritorij iz Libije...
 AFP

Sabratha, 66 kilometara zapadno od Tripolija, nešto manje istočno od Zuware, nešto više od tuniske granice, od četvrtka je novo uporište “DAIŠA”, takozvane “Islamske Države”. Kamioneti sa zloglasnom crnom zastavom te međunarodno nepriznate ali djelotvorne državne tvorbe mirno su i bez ikakva znaka otpora ušli u taj obalni grad na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine, nekada fenički pa rimski, očuvaniji od Palmire, i ostavili svoje uporište i na toj točki Libije. Odatle “Islamska Država” lako može prijetiti Tunisu, jedinoj državi u kojoj je zlosretno “arapsko proljeće” 2011. rezultiralo demokratizacijom, a ne parareligioznom involucijom.

“Islamska Država” se, dakle, ukopala i u zapadnoj Tripolitaniji. Istodobno njezine snage, koje čvrsto drže Sirtu u Cirenaici, napreduju na zapad prema Misrati (Misurati), dakle i tu na tek stotinjak kilometara od Tripolija.

U Zlatarevu zlatu Šenoa citira izreku “Deliberante Roma Saguntum perit” (dokle je Rim raspravljao, Sagunt je pao). U Libiji i oko Libije raspravlja, naravno, Rim jer je mogući sljedeći cilj ako se iz Libije kreće, ali i dvije libijske vlade, jedna tradicionalistički orijentirana u Tripoliju (koja bi, pođe li po zlu, mogla lako otkriti da je zapravo na istoj valnoj dužini s “Islamskom Državom”, barem neki njezini vojnopolitički glavešine) a druga, rezultat krnjih izbora, u Tobruku, dovoljno na istoku da može u pola sata uteći u Egipat, pod okrilje generala al-Sisija, koji također još raspravlja.

Novi delegat Ujedinjenih naroda, njemački diplomat Martin Kobler, najavljuje da će za tjedan dana imati dogovor Tobruka i Tripolija o vladi Nacionalnog jedinstva (koja bi onda mogla pozvati Ujedinjene narode da interveniraju, pa bi onda mogle doći evropske trupe pod talijanskim zapovjedništvom, sve kondicional do kondicionala…). Njegov prethodnik Bernardino León je prije dva mjeseca već obznanio da je dogovor gotov - pa ga je mogao okačiti mačku o rep.

Lak plijen

Naš žuđeni Zapad, počev od naše dosanjane Evropske unije, i ne raspravlja, eventualno na toj strani netko mudruje o političkim rješenjima, a al-Baghdadijeve postrojbe zaposjedaju teritorij kao da je ničija zemlja, zanimljiva manje od kumove slame.

Naravno da ne treba biti strateški genij, pa shvatiti da je Libija lak plijen na dobru položaju. Već tjednima se tvrdi da je Sirte novi glavni grad “Islamske Države”, njezinim glavešinama zapravo sigurniji od bombardirane Raqqe u Siriji.

Te vijesti mogu biti dijelom istinite, ali mogu biti i “pokusni baloni” - efekt je isti: pokazalo se da zapad ne reagira, pokazujući da mu (opet i još) nije stalo što se zbiva u Libiji, da nije spreman (bar zasad) ići dalje od kratkotrajnoga ritualnog zgražanja, koncentriran na posle koje smatra vitalnijima u zadanom času. Libija neka izvoli čekati, nije joj prvi put.

Više kao spinovi nego “pokusni baloni” ovih su dana dopirale vijesti da je u Sirti i sam samozvani “kalif” Abu Bakr al-Baghdadi, onamo prebačen pošto je liječen u Turskoj od posljedica ranjavanja u američkom napadu na konvoj u kojemu se kretao u Siriji. Vijest je lansirala iranska agencija FARS koja se je, za razliku od državne agencije IRNA, u vlasništvu Republikanske straže, šijitskih pretorijanaca vjernih prvobitnim idealima Homejnijeve revolucije. Njezin bi izvor bili šijitski hezbolasi u Siriji i Libanonu.

Svrha te vijesti je, naravno, trostruka: optužiti mrsku Tursku da je al-Baghdadija liječila i pustila umjesto da ga zatoči i preda sudu, nanijeti propagandnu štetu “Islamskoj Državi”, sunitskom dindušmaninu šijita, te napokon isprepadati Zapad da mu je krvnik pod prozorom, čak da se u Sirti sastao radi strateških i taktičkih dogovora s imenjakom Abubakrom Shekauom, još mahnitijim vođom pokreta Boko Haram.

Ako sve to jest spin - kamioneti s crnim zastavama i čeljadi s kalašnjikovima u Şabrāti nisu spin nego fotografirana realnost.

Dok se Zapad i Rusija nadmeću nad sirijskim nebom (i dok Turska pritom, bez spinova, igra svoju igru, srušivši ruski bombarder suhoj i ubacujući oklopnu brigadu u irački Kurdistan, na što vlada u Baghdadu može samo verbalno protestirati jer nema ni šibe kojom bi ih tukla), dok ofenziva protiv “Islamske Države” traje u Iraku, dok istodobno Francuzi i Nijemci ganjaju njezine franšize po srednjoj Africi, Libija je zapravo jedina zemlja gdje snage “Islamske Države” nisu prisiljene ni na kakav vojni kontakt.

Istinabog, suprotstavlja im se - ali više paradno nego puščanom vatrom - pseudovojska generala Haftara, koji ima egipatsku podršku. Egipćani ga podržavaju ne bi li im on osigurao nekakvu zaštitnu zonu na istoku Cirenaike i tako im čuvao zapadni bok, kad već na istočnome imaju pune ruke posla na Sinaju. S koliko vojnika raspolaže al-Baghdadi u Libiji? Oko 2000, smatra NATO, odnosno 4000-5000 po tvrdnjama libijskog rubnog parlamenta u Tobruku. Laički je dojam da se pripremaju i na vojni sukob, pošto već kontroliraju oko polovice te zemlje.

Nespremna Unija

Uostalom, taj broj će biti lako povećati ako onamo pohrle dragovoljci iz same Libije (dio nekadašnjih Gaddafijevih oružanih snaga ima barem neko vono obrazovanje, a nema ni izdaleka privilegije koje su časnici uživali u tome poluvojnom režimu), iz Maroka (koji je plodan izvor takozvanih “foreign fightera”), pa i Tunisa - a nisu beznačajan izvor ni neke bivše jugoslavenske zemlje, odakle “mudžahidi” već hrpimice ginu u Siriji nadajući se preporučenome smještaju u dženetu.

“Islamska Država” je, neporecivo, na dvjestotinjak kilometara, doduše morskih, od Italije, a time i od Evropske unije. Naravno, ne treba očekivati da će sutra ili za mjesec dana kamioneti s crnim zastavama patrolirati ni Lampedusom, kamoli Sicilijom ili Kalabrijom, ili da će svratiti u Rim istaknuti svoj mračni barjak na obelisku ispred Svetog Petra, kako su obećali - ali još je pukovnik Gaddafi, kad mu je šunulo, raketirao talijanski teritorij, doduše bez žrtava (poginulih je ipak bilo, njih 84, kada su francuski ili američki avioni pokušali skinuti libijski avion nad Tirenskim morem, nedaleko od talijanskog otoka Ustice, pa su umjesto libijskoga vojnoga pogodili talijanski putnički avion tvrtke Itavije, koja je također potonula nakon toga gubitka).

Nije tolika opasnost al-Baghdadijevo ljudstvo u Libiji, koliko totalna nespremnost Unije da se zainteresira za svoj južni bok.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 05:59