PIŠE GVOZDEN FLEGO Pogibeljna je tvrdnja iz HAZU da je spol 'prirodna konstanta i ontološka datost'

Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Izjavom od 27. prosinca predlaže da Hrvatska ratificira tek dijelove ili da odbaci Istanbulsku konvenciju o sprečavanju i o borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koju je Vijeće Europe usvojilo 11. 5. 2011. Glavne razloge tome prijedlogu Vijeće nalazi u navodnim elementima rodne ideologije u Konvenciji, koji, kažu, nisu prihvatljivi hrvatskoj i srednjoeuropskoj obrazovnoj tradiciji. Tom Konvencijom, tvrde, mladima bi bio nametnut “rodno neutralan” odgoj kao i “izostavljanje spola kao prirodne konstante i ontološke datosti”. Uz to, u Konvenciji se nasilje definira kao rodno uvjetovano, s implikacijama da je isključivo muškarac nasilnik, a žena žrtva. Tim stavovima, tvrde akademici, Istanbulska konvencija želi plasirati znanstveno nedokazane teze o rodnom i spolnom ustroju čovjeka.

Članovi akademija znanosti i umjetnosti po definiciji su najmisleniji ljudi, no moj je dojam da u Izjavi akademici izriču kategoričke sudove o “rodnoj ideologiji” a da ne poznaju ni ključne (znanstvene) radove o seksualnosti, spolu i rodu, da nisu promislili ni pretpostavke, a ni posljedice svojih tvrdnji, da su, s obzirom na brojne dosadašnje reakcije, ublatili dio ugleda HAZU. Moja zabludna ‘pamet’ gura me zaključku da je rodna ideologija nemaštovita sintagma eliminatorne naravi, koju su skovali katolici-fundamentalisti u različitim dijelovima svijeta, u nakani da se isključenjem tobože kompromitiranog pojma ideologije iz javne uporabe ukloni rodnost. No odredbe Konvencije čine mi se suprotnim tvrdnjama u navedenoj Izjavi.

Pisci teksta Konvencije u čl. 3.c. definiraju rod kao “društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce”. Nije potreban ogroman misaoni trud za shvaćanje ove definicije. No, ako se akademici ne slažu s njom, ne bi štetilo da razloge neslaganja “znanstveno dokažu”. Ako pak nisu upoznati s brojnim društveno-teorijskim raspravama i/li političkim stavovima o rodu, možda bi bilo zdravije da se ne izlažu naporima pisanja o nečemu o čemu se nisu obavijestili. Zar ih je uistinu potrebno podsjećati na različita poimanja spola u npr. Saudijskoj Arabiji, Hrvatskoj, Norveškoj?

Umjesto jasnih argumenata protiv roda, najmisleniji tvrde (ili vjeruju) da je “rodna ideologija” protivna srednjoeuropskoj tradiciji obrazovanja. Našim je akademicima učestalo draga neka hrvatska i srednjoeuropska (austro-ugarska?) obrazovna tradicija. Ne mogu domisliti specifičnu razliku te tradicije, no tobožnja hrvatska pripadnost toj tradiciji, ako ona postoji, upitna je i stoga što su srednjoeuropske zemlje zadnja dva desetljeća u više navrata i u različitim smjerovima inovirale svoje odgojno-obrazovne sustave, dok je hrvatsko školstvo nepokolebljivo (o)stajalo na mjestu i sve dublje padalo na međunarodnim PISA istraživanjima. Akademici govore o zajedničkoj tradiciji, a meni se priviđaju razlike.

Autori Izjave ne slažu se s Konvencijom koja mladima tobože nameće rodno neutralni odgoj. Nije bilo plodonosno moje nastojanje da shvatim što su izjavitelji kanili izjaviti. Ne želim vjerovati da iza te formulacije, nakon višestoljetnih napora da prava na obrazovanje pripadnika obaju rodova budu izjednačena, leži retrogradno zagovaranje ponovnog uvođenja obrazovanja zasebnog za učenice i zasebnog za učenike.

Tvrdnja o implikaciji da su isključivo muškarci nasilnici, a žene žrtve sliči falsifikatu jer je u Konvenciji objašnjeno da se ona odnosi na sve oblike unutarobiteljskog nasilja, a najčešće se spominje nasilje nad ženama jer je ono najučestalije.

Jaku glavobolju izazvao mi je “spol kao prirodna konstanta i ontološka datost”. Prvo, “ontološka datost” potopila je moju nadu da su nekadašnji studenti filozofije sposobni razlikovati ontološko, ontologijsko i ontičko. To jezičko nerazlikovanje u redigiranome tekstu Izjave možda je ilustracija (ne)udubljenosti akademika u temu o kojoj javno zbore i predlažu odgovarajuće političke postupke. Drugo, otvoreno je i pitanje je li “spol kao prirodna konstanta” uistinu konstantan ili je pak varijabilan, kako u evoluciji čovječanstva, tako i u različitim društvenim uvjetima osobnih egzistencija. I, na koncu, je li spol ontološka datost ili tek prirodni potencijal koji oblikuje osobno iskustvo svakoga od nas?

Akademici govore o “ontološkoj datosti”, u figuri odavno de(kon)struirane metafizike. Oni poimaju “datost” kao puko prirodno stanje, vjerojatno jer smatraju da nam ju je netko dao, možda Stvoritelj. Ta datost je njima konstanta, neko bezvremeno stanje. No poimanje spola kao prirodne datosti otvara brojna pitanja: postoji li neka prirodna datost za sebe ili je ona redovito ljudska, već i zato što za nju znamo jedino temeljem naše spoznaje, što vrijedi i za spol? Je li spol uistinu ontološka datost ili je našim akademicima promaklo da je pojam kulturno-povijesni konstrukt, što je razvidno i iz različitih poimanja spola u npr. antičkoj Grčkoj, viktorijanskoj Engleskoj, današnjoj Švedskoj?

Pogibeljnom mi zvuči tvrdnja da je spol “prirodna konstanta i ontološka datost”, kojom Izjava -posljedično- priziva neki prirodni poredak. S jedne strane, poimanjem spola kao puke prirodnosti približavamo se provaliji u kojoj će neprirodnima, a možda i zabranjenima, biti proglašeni izvanbračni život, neroditeljstvo, pobačaj, istospolna intima, neprakticiranje predbračne apstinencije… a obitelj propisana kao jedini naravni (i obvezatni?) oblik ljudskog postojanja.

S druge, naturalni esencijalizam ukida kulturna dosegnuća čovječanstva i slobode. Trebalo bi akademicima osvijestiti da npr. sveučilišta, internet, suvremena medicina, politički poredak… nisu samonikli plodovi prirode, već proizvodi kolektivnih napora ljudi u procesu prerađivanja “prirodne konstante” u ljudski svijet. Tako je i sa spolnom, i s rodom, i s kulturom, i s demokracijom. Ako je potpisanim akademicima problem sekularna narav roda, bilo bi pošteno to jasno iskazati umjesto skrivati se iza borbe protiv “rodne ideologije”. U Izjavi me straši način na koji akademici iskazuju vrijednosne orijentacije. Nude predodžbe (srednjoeuropska obrazovna tradicija) umjesto pojmova, tobože samorazumljive stavove (spol kao ontološka datost) umjesto jasnih definicija, vjerovanja (neprihvatljivost nametanja “rodno neutralnoga odgoja”) umjesto argumenata. Izjava akademika sliči mi postupcima trećerazrednih političara koji podcjenjuju rasudnu moć svojih adresata, a počesto govore o nečemu što sami ne razumiju.

Kako razina razočaranja ovisi o razini očekivanja, Izjavom Vijeća HAZU nisam razočaran. Čak i Hrvatska biskupska konferencija poziva na otvoreni dijalog o nedoumicama Konvencije, dok znanstveno tijelo HAZU traži njezino neprihvaćanje. Premda je HAZU dan kasnije priopćio da Izjava ne odražava stav Akademije, Izjava je donesena pod njezinim krovom pa priopćenje Vijeća, u kojemu među trinaest članova nema ni jedne akademkinje, otvara nedoumicu hoće li znanstvena tijela HAZU pomicati Hrvatsku u suvremenost ili će nastojati petrificirati naše zaostalosti. Ova tužna priča zaslužuje dublju raspravu od one novinskoga formata. No možda je u njoj naprosto riječ o krijumčarenju borbe protiv “rodne ideologije” u svrhu promicanja vlastite. U cijelom tome galimatijasu usuđujem se uzdati u političku volju premijera Andreja Plenkovića da Vlada predloži Saboru ratifikaciju Istanbulske konvencije i time ostvari napredak u sprečavanju unutarobiteljskog nasilja i u zaštiti njegovih žrtava. Napredak za koji se Milanovićeva Vlada nije htjela odlučiti.