PIŠE ELLA DVORNIK Nije me strah činjenice da ću ostarjeti, da će mi se koža objesiti, koliko me strah da će me izdati svi oko mene

Kad sam pod odmorom u školi išla na Zrinjevac, često sam vidjela starije gospođe i gospodu kako sjede na klupama. Promatrali su svijet kako prolazi ispred njihovih očiju. Tada sam imala 16 godina. Svijet je bio protiv mene, pubertet je procvao do najvišeg levela i svaki dan sam imala pitanja poput “zašto je nebo plavo”. Pokraj mene u parku cure u potpeticama s doslovno trčale, a ne hodale, parovi su se držali za ruke... I te dvije starije gospođe su se nekako prislonile jedna na drugu i promatrale svijet oko njih.

U tom trenutku shvatila sam da ću jednoga dana i ja biti takva starija gospođa, da ću se oslanjati na svoju stariju frendicu dok zajedno promatramo mlade ljude kako poskakuju i vesele se. Sjećat ćemo se vremena kada smo bile mlade i nedovoljno lude. U jednom trenu sam zastala i prestrašila se, mučilo me mnogo pitanja, onih koja inače muče mlade i nadobudne. Žale li one što su stare?

Nakon toliko godina ispunjenih iskustvom i anegdotama, sama spoznaja da više nemaš ni upola toliko vremena mora biti pomalo razočaravajuća. Čovjek ni ne primijeti da je ostario. Ja ću uskoro imati 25, nekad se osjećam kao da još imam 19. Svim mojim prijateljima bliži se velikih 30, a i mene su djeca počela zvati “teta”. Nisam se nadala da će me ikada netko zvati teta.

Kad prođem pokraj svoje osnovne škole, vidim svoje stare učitelje, ne izgledaju više isto kao tada, a djeca su uvijek ista. Pogledam te mališane i, iskreno, ne bih se vratila u to doba. Bolje mi je sada. Kada pogledam srednjoškolce kako se deru i bahate ispred škola, podsjete me na mene, ali mi ni to ne povuče nostalgiju, jer bolje mi je sada. Kad se sjetim sebe nakon škole, bude mi se neka lijepa sjećanja, ali mi se vraća i mračni period iz vremena kada se nigdje nisam uspjela pronaći. Kada se i toga sjetim, znam, bolje mi je sada.

Neki dan sam pričala sa svojom mamom, ona će uskoro navršiti 50. U mojoj glavi ona uvijek ima 38. Pitala sam je ista pitanja i ona je sama rekla da joj je bolje sada i da jedino što bi voljela je da ima trenutačno stanje uma u možda malo mlađem tijelu, ali da je ni to previše ne dira. Moja baka s mamine strane ima već skoro 80. Prošle godine je dobila prvu diplomu iz engleskog jezika. Uz engleski, izvrsno priča talijanski. Ja pričam samo engleski i hrvatski pa me bude sram što netko toliko stariji ima više volje od mene.

Druga moja baka, Dijana, gotovo je istog godišta, izgleda jednako kao što je izgledala sa 50. Nije se ni dana promijenila otkako sam se ja rodila. Svaki put kad je vidim čini mi se da ću prije nje ostarjeti. Zanima me mijenjaju li se ljudi u ogledalu sami sebi tijekom godina?

Toliko se gledamo i poznajemo da sumnjam kako možemo primijetiti promjene koje nam se događaju izvana. Neki ljudi to ne mogu podnijeti pa se pomlađuju kozmetičkim tretmanima. Mnogi pokušavaju ono iznutra pokazati izvana. Nažalost, svi ćemo se naborati i ostarjeti, prislanjati ćemo se na prijatelje jer nećemo više sami moći ni hodati. Nije me strah činjenice da ću ostarjeti, da će mi se koža objesiti, da će me kuk izdati, koliko me strah da će me izdati svi oko mene.

Za njih ću postati samo stara gospođa koja sjedi na klupi. Nitko neće znati kakav život sam imala, niti koliko sam luda bila dok sam bila mlada, a ja to neću moći ni pokazati jer ću biti prestara i preumorna. Ignorirat će me prolaznici, žalit će se na mene, bit ću dosadna i naporna i gotovo svi će preispitivati moje postojanje.

Negdje duboko u sebi ću i ja valjda promatrati mlade i priželjkivati da sam opet takva. Na klupi ću se sjećati života i vremena koje sam proživjela. Nitko me neće primijetiti niti će promisliti o meni dva puta.

Bit ću svima ostalima kao što su meni bile te stare gospođe. Najviše se bojim spoznaje da ću biti usamljena, možda i udovica, da će svi moji prijatelji umrijeti prije mene, pa ću pod stare dane morati nalaziti nove i sve priče pričati od početka. Nitko staru baku neće zvati da se druži, da radi nešto zabavno jer je stara i nepotrebna.

Znam da je to daleko ispred mene, ali dogodit će se. Dvadeset i pet godina brzo mi je prošlo, čini mi se da se nisam ni okrenula oko sebe. Toliko toga još želim napraviti, a vrijeme uzimam zdravo za gotovo. Sebično razmišljam o svojoj starosti jer se sjetim ljudi u mojoj obitelji koji su stari i usamljeni, žive na otoku ili u malom gradu, dok se njihovi potomci zabavljaju i uživaju.

Za starije nema nikakvih aktivnosti, žive od male penzije i preživljavaju. Cijeli život su radili da bi doslovno spajali kraj s krajem kada ostare. Nitko se ne brine da njima bude zabavno, ne uključuje ih se ni u što jer nisu dobri potrošači i od njih se ne očekuje da doprinesu ekonomiji. U svoje dane su pridonijeli. Imali su poslove, živote, slomljena srca, plesali su i družili se s prijateljima. Pili su, jeli su, pušili su i seksali su se bez zaštite.

Bili su ludi, ali sada kada su stari, izgledaju nam dosadno. Možda više ne mogu plesati, pušiti ni piti, možda imaju dijabetes, slomljeni kuk, možda ih se treba presvlačiti, ali imaju nešto što mi mladi još nemamo. Imaju iskustvo. Mnogi umru sami i pretpostavljam da na krevetu smrti više žale za stvarima koje nisu napravili nego zbog onih koje jesu.

Idući put kada prođem pokraj starije osobe koja usamljeno sjedi na klupi i hrani golubove možda ću se nasmiješiti, ako ni zbog čega drugoga, onda da joj dam do znanja da postoji i da je njezin život jednako zanimljiv kao i moj i da je cijenim jer smatram da su najgori ljudi oni u čijem se društvu uvijek osjećaš sam.