Dobri stari Tanjug otišao je bogu na istinu. U srijedu, 4. studenoga, stigla je posljednja vijest - srpsko Ministarstvo kulture javilo im je da se firma zatvara pa se 188 zaposlenika može javiti na burzu i regulirati zakonske otpremnine. Sad su morali navrat-nanos otkazivati pozive na gala-prijem u povodu 72. godišnjice rada agencije, osnovane 5. studenoga 1943. u Jajcu.
Formirana je tri tjedna prije osnivanja bivše države 29. studenoga, i to stoga da vijest o nastanku Titove Jugoslavije pošalje u svijet, nadasve u Teheran, gdje su se dan ranije, 28. studenoga, prvi put susreli Velika Trojica. Staljin je bio ljut kao pas. Ideja da njegovi tajni agenti u sferi njegova utjecaja svojevoljno osnivaju vlastite države bila mu je posve neprihvatljiva. Ali, morao je na čas to prihvatiti, da ne pokaže kako se u gudurama Bosne događa nešto izvan njegove kontrole…
Na obilježavanje 72. rođendana Tanjuga bio je pozvan cijeli beogradski diplomatski kor, što znači da se s Dedinja trebao spustiti konvoj limuzina uz uobičajenu pompu koja u toj balkanskoj metropoli nadomješta Smotru folklora. Organizacijom proslave zlosretni namještenici agencije pokušali su izigrati sudbinu udarivši u sentimentalne note - pa neće valjda Vlada zatvarati tvrtku s tako slavnom prošlošću! Ne valjda u ovom najsvečanijem trenutku! Kao i obično, posve su krivo procijenili srpskog premijera koji samo gleda gdje će što ukinuti i kako sasjeći budžetsku potrošnju, pa je Srbija uspjela provesti fiskalnu konsolidaciju i zaustaviti rast inozemnih zaduženja, što znači da kredite koje sad uzima dobiva po puno boljim uvjetima. To je ono što se zove “reforma”, a postiže se - kako? Bolnim rezovima, naravno!
Na sjednici Vlade u Beogradu razgovaralo se o Tanjugu samo kao o socijalnom problemu i premijer Vučić navodno je tražio soluciju da se firma ne ugasi kako toliki ljudi ne bi dobili otkaz. No, objasnili su mu da su se u pretpristupnim pregovorima obavezali divestirati iz svih medijskih ustanova u državnom vlasništvu. Zanimljivo - ovdje to nitko nije osvijestio i proveo, iako je domaća državna agencija Hina podjednako nepotrebna, a država je članica Europske unije koja inzistira na takvim pravilima. Iznimka je, naravno, nacionalna radiodifuzija financirana izravnim parafiskalnim prihodima (pretplatom). Na njenu uređivačku politiku vlast ne bi smjela imati utjecaja. Utječe, naravno, Parlament, kroz odgovarajuću proceduru i simetrične odbore, ali Vlada izravno - nipošto, pogotovo ne onako “transmisijski”, kako se to radilo od Tuđmana do Sanadera, dok Milanović nije otkrio kako je najlakše državnu televiziju zaobići, a uspostaviti radni odnos s privatnim koncesionarima, s kojima se lakše dogovaraš.
Tanjug je bio zbilja moćan, dalekosežan agencijski sustav koji je korespondirao s Titovim svjetskim ambicijama. Osnovao ga je Moše Pijade, “drug br. 2”, njegov apsolutno najvažniji i najpovjerljiviji čovjek, koji mu je pomogao da izgradi osobni režim - grbavi beogradski slikar, imao je s njim odnos kao Dustin Hoffman s Johnom Voightom u filmu “Ponoćni kauboj”. Prvi direktor agencije postao je Vladislav S. Ribnikar, treći dinast u slovenskoj obitelji koja je osnovala i posjedovala dnevni list Politika. Bio je, inače, rezident sovjetske vojne obavještajne službe GRU u čijoj je kući na Dedinju bila radiostanica za vezu s Moskvom. Primopredajnik su Sovjeti odanle odnijeli kad su morali napustiti Beograd. Sakrili ga u jednom samostanu, odakle su ga oteli Titovi operativci. Tako je on u Užicu opet uspostavio vezu s Kominternom prekinutu kad je napustio Zagreb jer su stanicu u “sigurnoj kući” na Milerovu brijegu preuzeli Hebrang i Kopinič. Tito se preko toga ruskog radiouređaja (s odzivnim znakom “Pavlodar”) javljao u centralu, a vijesti koje su slali partizani i Veljko Vlahović reemitirala je preko TASS-a i Radio Moskva. To je bio početak djelatnosti Telegrafske agencije Nova Jugoslavija, još prije nego što je i osnovana...
Kad sam posjetio Tanjug u Beogradu 1981. godine da napišem reportažu za Start, agencija je bila na vrhuncu aktivnosti. Pet godina ranije osnovan je Pool nesvrstanih, udruženje agencija zemalja Trećeg svijeta što je trebalo dokinuti monopol velikih, zapadnih njuz-organizacija. Tako su se vijesti o uspjehu žetve u Angoli mogle izravno razmjenjivati za vijesti o uspjesima industrijalizacije u Burmi. Sjedište Poola je bilo u New Yorku, u Ujedinjenim narodima, i to je, u stvari, bila jugoslavenska operacija. Direktor Poola postao je Tone Hočevar, pustolovni slovenski novinar koji je prvi ušao u Managvu kad su je zauzeli sandinisti.
Tanjug nije imao toliko velik medijski, koliko politički i diplomatski značaj povećavajući “težinu” jugoslavenske, zapravo Titove vanjske politike. Kad je on umro, više nije imala puno smisla i pomalo je gubila na važnosti… U Beogradu su joj u posljednje vrijeme konkurirale dvije privatne agencije, Beta i Fonet. I njima ide loše, možda će sad naći malo više posla na tržištu. Za ozbiljnim vijestima iz politike i provincije, međutim, potražnja je neznatna. Tabloidi se informiraju direktno kod političara i sisojki, a “ozbiljni sadržaj” nema veliku prođu u neozbiljnim balkanskim državama. Tajnug je osamdesetih držao dopisnike u - 50 zemalja.
Po količini novinskih vijesti koje su procesirali bio je peta agencija na svijetu. Osim toga, proizvodio je puno specijaliziranih biltena. Najpovjerljiviji je prenosio što strana štampa nepovoljno piše o Titu - taj nisam nikad vidio jer sam, radeći u Vjesniku, bio na previše niskoj ljestvici nomenklature. Drugi je bio DTS, gdje se svakog dana davao sažetak nepovoljnih vijesti o Jugoslaviji, koji se zatim u širim izvodima razrađivao u Crvenom biltenu. Drugi bilteni bili su u širokoj cirkulaciji, posvećeni bilaterali, ekonomiji, kulturi. Osim toga, novine su za malenu doplatu na osnovnu pretplatu mogle s Tanjugova deska naručivati fičere za svoja nedjeljna izdanja - reportaže, analize… Postojao je i poseban skraćeni servis za radiostanice. Tanjug je, dakle, opskrbljivao vijestima sve domaće medije, nadasve onim iz inozemstva, da ne bi puno šarali i koješta zaključivali sami prepisujući iz stranih novina (direktor Vjesnika Đuro Kladarin je zahtijevao da se u inozemstvo šalju samo dopisnici koji ne znaju jezik zemlje u kojoj su akreditirani jer će se tako “informisati u ambasadi”).
Tanjug je zauzimao cijeli predratni neboder na Obilićevom vencu, gdje je ranije bila smještena VUJA (vojna uprava Slobodnog teritorija Trsta), prethodno Ozna, a još prije toga - Geštapo. U Zagrebu su imali dopisništvo na Marulićevu trgu, pa je Tuđman naručio da se na tom temelju izgradi domaća agencija koja će širiti istinu o Hrvatskoj u svijetu. Velika neugodnost dogodila se kod izbora imena. Josip Šentija koji se nakon puno oklijevanja dao nagovoriti da preuzme funkciju direktora predložio je naziv Hrvatska izvještajna agencija, s akronimom Hina, što je stara hrvatska riječ za laž, očuvana u glagolu “hiniti”. Već je bilo odabrano ime HIS i ploča zašarafljena na ulaz, ali je valjani Šentija poludio jer je to bio naziv Pavelićeve agencije, Hrvatske izvještajne službe. Stoga su isti naziv upotrebili za jednu obavještajnu službu, a nesretna novinska agencija dobila je ime koje je cijelu stvar odmah pretvorilo u tipičnu hrvatsku travestiju. No, zlosretna Hina nije toliko lagala, koliko je bila beskorisna - pojavila se u doba kad su novinske agencije pomalo gubile smisao, a razvila se u času kad je internet posve dokinuo potrebu za njenim postojanjem. Sad joj je jedina korisna funkcija distribucija vijesti koje upotrebljavaju neki lokalni mediji. Prihod koji pritom ostvari zapravo je zanemariv - žive od proračuna. To je velika kočarica koja povremeno ulovi kilo girica.
Svi komercijalni elektronski mediji nakačeni su na brži i korisniji privatni Media-servis, koji većinom opslužuje radiostanice. Kako HRT ima svoj (besplatni) internet-servis s istom funkcijom diseminacije vijesti što se prikupe od dopisnika po zemlji, nema zapravo razloga da se iz poreza plaćaju dvije sinekurne organizacije za medijske uhljebe, od kojih jedna ima 129, a druga gotovo 3000 zaposlenih, a bave se istim poslom, i to loše.
Postoji, naravno, potreba za Vladinim press-biroom koji će objavljivati službene vijesti, ali za to je dovoljno troje ljudi i jedna sobica u Saboru. Njima beznačajne informacije mogu slati i županije, recimo ako Šibensko-kninska želi razmjenjivati informacije o uspjehu žetve s Bjelovarsko-bilogorskom o uspjesima svoje industrijalizacije.