PIŠE BRUNO ŠIMLEŠA Kako biste vi reagirali da vidite roditelja koji udara svoje dijete?

Prohladni utorak prijepodne, plac na zagrebačkoj periferiji i iznervirana, nasilna majka. Ja sam izlazio iz mesnice, a ona je uzimala mlijeko. Uz nju je bila njezina kćer, vrtićke dobi. Malena je valjda stisnula neki gumbić na Mlijekomatu, a ona ju je izvrijeđala i udarila. U takvim situacijama reagiram instinktivno pa sam se zaderao s drugog kraja placa i rekao da prestane. Srce mi je kucalo sto na sat. Krenuo sam prema njoj i doviknuo bi li i mene htjela udariti.

Bila je zbunjena i uplašena, što nije ništa prema tome kako se osjećala njezina kći. Ako zlostavljači nemaju baš nikakvu savjest, obično krenu u kontru pa počnu i tebe napadati s onim kamiondžijskim tonom: “Kaj se ti miješaš, to je moje dijete. Marš, p… ti materina!” Ona je reagirala drugačije. Vidjelo se da joj nije ugodno i da zna da je pogriješila. Izustio sam još samo jednu rečenicu: Ako ne znate drugačije disciplinirati dijete, naučite! Jer ovo je sramota. Nije odgovorila…

Na placu je bilo još 30-ak ljudi i apsolutno nitko nije reagirao. Niti na vrijeđanje niti na šamar. Sličnu sam situaciju doživio prije nekoliko godina u dječjem parku. Ista situacija, nasilni skrbnik, uvrede i udarac, samo je taj put sve bilo začinjeno i pokojom psovkom. I nekoliko desetaka roditelja koji su svjedočili toj sramoti samo su pognuli glavu i pravili se da ništa ne vide. To je taj tragični hrvatski “ne bi se štel mešat” mentalitet. Vrlo slična situacija i apsolutno identična beskičmenjačka reakcija okoline.

U utorak sam bio toliko uznemiren pa se nisam ni sjetio da sam zapravo trebao nekoga nazvati. Koliko god nisam ljubitelj hrvatskih službi, možda ipak naletiš na savjesnu osobu koja želi obavljati svoj posao unatoč tome što radi u disfunkcionalnom sustavu koji joj otežava taj isti posao. Jer toj majci treba pomoći. Nju ne smijemo osuđivati. Ako doista ne zna drugačije disciplinirati dijete, treba joj pomoći da nauči. Od osuđivanja nemamo ništa. Ni ona, a sigurno ni njezino dijete. Osuđivanju se raduje samo naš ego koji voli pljuvati druge.

Nemam ništa protiv discipliniranja djece jer djeca trebaju imati granice. Ali na Balkanu često mislimo da su udarci jedini način discipliniranja, a to je potpuno promašeno. Čak su nam to i sinonimi pa kad se spomene discipliniranje mnogi automatski pomisle na fizičko kažnjavanje, ali to uopće nisu istoznačnice. Itekako je moguće provesti disciplinu, ali ne koristiti ikakvo nasilje. Niti verbalno, niti emocionalno ili psihičko, a niti fizičko. Svaki čin nasilja znači da ste izgubili kontrolu nad sobom i nad odgojem. Imate dojam da ste dobili kontrolu nad djetetom, ali to je samo kratkoročno jer ako autoritet provodite strahom i prijetnjom nasiljem, vi ne odgajate svoje dijete. Vi ga dresirate!

Čim poleti ruka ili uvreda ili pogled koji kaže “ne podnosim te”, gubite kontrolu nad odgojem. I svejedno je pokažete li netrpeljivost udarcem, riječima ili nekom drugom gestom. Ne postoji bezopasno nasilje nad djecom! Ne postoje “pedagoške” pljuske!

Vjerujte mi, razumijem da ste ponekad frustrirani. Razumijem da vam je ponekad pun kufer svega. Razumijem da vas i svijet, a i vaša djeca, znaju iznervirati. No i dalje mislim da bilo kakvo nasilje nad djecom nije prihvatljivo rješenje. Bila je jedna situacija kad je moja kći imala dvije-tri godine. Supruga je bila na putu, malena je bila bolesna i nismo normalno spavali tri dana. I bio sam na rubu. Malena je imala neku temperaturicu i opet je plakala. Opet, i opet i opet. I u jednom sam trenutku puknuo i udario šakom o zid. Bio sam frustriran, ljut i iscrpljen i zid je nastradao. Bilo je i situacija kad je nešto krivo napravila, ali opet nisam dignuo ruku na nju. Jer nije ona kriva što me ne čuje.

Ako vas djeca ne čuju, vaš je zadatak pronaći jezik koji mogu čuti. Ako vaš pristup ne funkcionira, pronađite novi! Nemojte blesavo ponavljati iste riječi na isti način nego pronađite nove metode. Ako imate više djece, ponekad ćete morati pronaći i sasvim drugačiju metodu za mlađu djecu jer ono što je uspijevalo s prvim djetetom, možda ne uspijeva s drugim ili trećim. Vaša je roditeljska odgovornost pronaći jezik koji vaše dijete može čuti. Ne mogu djeca govoriti vašim jezikom, vi morate njihovim! I to zna biti prokleto teško, ali prokleto. Ali svejedno je to naša odgovornost.

Ako vam slučajno ne ide, potražite pomoć, razgovarajte sa stručnjacima, čitajte… Jedino što sigurno nema smisla jest okrivljavati svoje dijete ako se ponaša onako kako ste ga odgojili. Ili niste. Ako ste iscrpili svoje znanje, steknite novo. Jer inače ne pljusnete samo svoje dijete, nego i sebe kao roditelja! Sretno.