PIŠE ANTE TOMIĆ Zašto sam potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca

Hrvatski jezik izmišljen je da bi Hrvate držao u strahu, da ih muči kako ne govore jezikom koji zovu svojim pa da vazda pitaju je li se reče hiljada ili tisuća, kisela ili mineralna voda, je li ispravno slavina, česma ili pipa, kaciola, zaimača ili kutlača, odrina, brajda ili pergola, bakšiš, manča, trinkelt ili napojnica... Sumnje se množe u nedogled i svakodnevno nas izbezumljuju, sve dok jednom sebi ne postavimo jednostavno, razumno pitanje: a zašto stvar mora imati samo jedno ime? Zar smo glupi, nemamo dovoljno mjesta u glavi, zar je naš mozak nekakav loš stroj, s memorijom kao stari PC 286 s početka devedesetih godina prošlog vijeka, da u njega ne možemo spremiti i hiljadu i tisuću, i stubu i stepenicu, i pipu i slavinu?

Zašto pristajemo na represivnu, policijsku, sebičnu nacionalističku jezičnu politiku, koja sustavno kljaštreći naš rječnik ohrabruje intelektualnu lijenost i, općenito, stvara jednu gadnu, neprijateljsku društvenu atmosferu? Onaj jezik kojim govore u Srbiji, Bosni i Crnoj Gori očito nije drugačiji od ovoga kojim govorimo mi ovdje. Baš svi u Hrvatskoj, pa i najljući ustaše i pravaši, savršeno dobro znaju šta su kašika, bioskop, saksija i pantalone. Ni rođeni nakon raspada Jugoslavije nemaju problema s razumijevanjem srpskog ili bosanskog, a navijači Hajduka, vidjeli smo nedavno, znaju i ćirilicu. Svejedno, našim jezikoslovcima zbog nečega se sviđa špilati maloumnost tvrdeći kako to nema veze s nama, kako smo mi čist nekaj drugo.

Službena jezična politika u posljednjih dvadeset pet godina sažeto je glasila: E, narode, idemo se praviti glupi.

Deklaracija o zajedničkom jeziku suprotstavlja se užasnom, idiotskom, neljudskom stanju u kojem je danas naš jezik. Potpisao sam je jer ona pomirljivo i prijateljski priznaje svakoga, jer afirmira različitosti, dozvoljava da jedna stvar može imati više imena, da mi svi, eto, govorimo jednim jezikom, koji se od mjesta do mjesta različito zove, negdje je hrvatski, negdje srpski, negdje bosanski, a negdje crnogorski.