PIŠE ANTE TOMIĆ Naši ljudi zamišljaju da će se jednom ispraviti strašna nepravda u privatizaciji, a ne kontaju da se taj plijen odavno potrošio

Predsjednica je u srijedu oduševila radnike Uljanika. Nevoljni varioci, cjevari i monteri uništenog pulskog brodogradilišta otišli su s Pantovčaka uzbuđeni, nasmijani i optimistični prvi put nakon dugog vremena. Njihova borba protiv pohlepnih menadžera ipak nije bila uzaludna. Hodali su nizbrdo put grada, da im se u šetnji slegnu dojmovi, a šuma je odjekivala od njihovih sretnih povika.

“Kakva žena! Kakva žena!” ponavljao je jedan zapanjeno vrteći glavom.

“Jesi vidio?!” primijetio je drugi, zaustavljajući se da se pomokri kod jednog stabla jer je u Uredu predsjednice popio previše soka. “Odmah je ona to presjekla. Nema kod nje mile lale.”

“Evo, crno na bijelo, već je objavljeno na internetu”, dodao je treći čitajući s mobitela: “Predsjednica Republike očekuje da se uđe u trag novcu koji je nestao i da se vrati u državni proračun”.

“Čovječe, gledaj”, javio se četvrti podižući rukav, “ja sam se ponovno naježio od te njezine izjave.”

Nije to zaista malo, kad šefica države odlučno stane na stranu radnika i bez imalo okolišanja pokaže na krivce. Moglo bi se gotovo kazati da je ona zaprijetila članovima uprave Uljanika da vrate ukradene milijune da ne bi bilo belaja. Bolje vam je da nemate posla sa mnom, poručila im je ufino i izokola, a uhićeni su se menadžeri vjerojatno usrali u gaće od straha kad su to pročitali dolje u zatvoru. Lupali su panično na vrata ćelija, vičući čuvarima da im donesu najveće, XXL pakiranje pelena za odrasle.

Napokon, nije predsjednica jedina koja im prijeti. I sudac Mislav Kolakušić se neustrašivo suprotstavio lupežima. Nakon što je na Trgovačkom sudu godinama derao po njima, na mnogo godina zaključao bezbrojne gadove, jebo im milu majku, kako se to stručno pravnički kaže, sada se natječe za parlament s opakim sloganom: “Tko je jamio, vratit će, i to trkom”. Tko sam ne vrati, jadna li mu majka, sudac Kolakušić će ga uhvatiti za uho i okrutno ga uvrtati kao da je leptir vijak.

“Di su pare, a? Čuješ ti šta te ja pitam, Nadane? Di si sakrio novac koji si maznuo ovom napaćenom hrvatskom narodu?” pitat će sudac strašnim glasom, a Nadan Vidošević će kroz jauke priznati da ukradeno blago leži pod zemljom u dvorištu njegova imanja u Gorskom kotaru. Lako ga je naći, zakopano je od velikog hrasta sedam koraka jugoistočno, u smjeru izvora, kraj šiljatog kamena, pod jednim busenom žute jagorčevine. Kolakušić i Vidošević poći će onda zajedno u Gorski kotar, zaustavljajući se samo da kupe lopatu u karlovačkom Bauhausu, i iskopati škrinju. I sve će biti u njoj do zadnjeg dukata, bljesnut će zasljepljujuće kad je otvore.

Tako nekako naivno, kao u bajkama ili pustolovnim pripovijestima o pustinjskim razbojnicima, pljačkašima astečkog zlata i gusarima s Martinika, naši ljudi zamišljaju da će se jednom ispraviti strašna nepravda učinjena u privatizaciji. U njihovim vizijama novac ukraden u Jugoplastici i Prvomajskoj još je tu negdje, čitav plijen, ili najmanje devedeset posto njega. Naši ljudi ne kontaju da se to možda pojelo i popilo u londonskim restoranima, da su kriminalci jedrili oko Sicilije, skijali u Aspenu, pucali u zaštićene životinjske vrste u Kongu, u Rimu kupovali luksuzne torbe ženama, a nakit ljubavnicama, da su vozili Lamborghinije i školovali djecu u Švicarskoj...

U narodnoj predaji sve ukradeno još je cijelo, netaknuto, u kešu, i dulje od dvadeset godina čeka da bude pošteno razdijeljeno malim dioničarima. Mnogi čak i obećavaju da će to napraviti. Od predsjednice, preko suca Kolakušića, do esdepeovskih spadala i magaraca iz Mosta i Živog zida, stotine i stotine pravednika se neodgojeno razmeću kako će ući u trag novcu, a siroti, sažaljujuće lakovjerni glasači se ne prestaju nadati, iako se to nikad i nigdje nije dogodilo.

Ali, tko zna, jednom se možda netko slomi? Možda bi pomoglo da policija i državni odvjetnik menadžerima dovedu roditelje? Uđe li u prostoriju za ispitivanje starica majka, skromna gospođa koja je četrdeset godina radila kao čistačica u đačkom domu, blago uzme za ruku osumnjičenog i kaže mu: “Nisam ja tebe, sinko dragi, odgajala da ti našim ljudima od usta otimaš”, ja mislim da njemu to ne bi bilo svejedno. Šupak bi se posramio svoga grešnog i nedostojnog života, u suzama bi majci cjelivao ruke ispucane varikinom i, napokon, sve priznao.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da su mnogi menadžeri iskreni vjernici, redoviti na misi, izdašni darivatelji crkava u svojim selima. Znate i sami, od onih što su se omrsili u privatizaciji, jedva bi se našao itko da je ateist ili agnostik, a Srbin, pouzdano, nije nijedan. Sve su to smjerni i pobožni katolici koji su, eto, zastranili, zalutali kao ovce u planini, ali da im dođe njihov župnik ili biskup, osjetljiv na nepravdu i stradanje malog čovjeka, kako su već naši župnici i biskupi osjetljivi na nepravdu i stradanje malog čovjeka, brzo bi ih vratio na pravi put.

“Vjeruješ li u Isusa Krista, Sina Božjeg, koji je zbog nas i našeg spasenja umro na križu i treći dan ustao iz mrtvih?!” dreknuo bi biskup.

“Vjerujem, oče”, odgovorio bi drhtavo menadžer klečeći pred njim.

“Onda vrati!” rekao bi svećenik prislanjajući raspelo osumnjičenom na čelo. “Vrati do zadnje lipe sve što si drpio u Uljaniku.”

Menadžer bi na to kriknuo u ekstazi, zakovrnuo očima i malaksalo se skljokao na pod plačući. Ridao bi tamo desetak, petnaest minuta, a onda obrisao suze, sabrao se i do detalja ispričao sve istražiteljima. Odrekao bi se i svojih kuća i stanova, i luksuznih automobila i brodova, i restorana i putovanja, i žene i ljubavnice, i zatvorio u samostanu da do kraja svog života posti i moli.

Tako nekako zamišljaju naši ljudi da će se jednom dogoditi, premda su već odrasli ljudi i davno su trebali prestati vjerovati u takve priče.