Peticija protiv Hasanbegovića: Crvene brigade protiv Hosovaca

Toni Negri ukazao se po drugi put na hrvatskoj političkoj sceni! Pridružio se peticiji koju je potpisala i preko Liberationa, pariškog lijevog dnevnika, objavila velika skupina europskih intelektualaca i javnih osoba. Politički i profesionalno teško ih je definirati. Uključeno je i nekoliko vrlo prominentnih ljudi. Od likova iz regije, tu su Urša Raukar, uvijek na čelu svakog prosvjeda, i Danis Tanović, sarajevski režiser, proponent “građanske Bosne”, koja bi zanemarila nacionalne sastavnice i teritorijalizacije. Potpisao se i talijanski komunist, nobelovac Dario Fo, zabrinuti intelektualac Alain Finkielkraut (kojega su zbog podrške Hrvatima podrugljivo nazivali “Finkielkroat”) i još mnogi drugi.

To otvoreno pismo ukazuje na neprihvatljive anti-antifašističke stavove hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Pripisuju mu revizionizam oko Jasenovca, navodne pohvale Paveliću i “sistematično umanjivanje zločina počinjenih od strane fašističke NDH”.

Hasanbegović je izjavio da su “ustaški zločini najgora sramota cjelokupne hrvatske povijesti”, ali to nije izbrisalo dojam njegove fotografije iz mladih dana s kapom 9. bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”. Bojna se formirala u Splitu 1991. kao volonterska milicija Hrvatske stranke prava. Obučavali su se u Sloveniji pod okriljem Janšine Teritorijalne obrambe. No Ante Paradžik, zapovjednik Glavnog stana HSP-a koji je upravljao tom paralelnom vojnom silom, uskoro je ubijen u incidentu ili u zasjedi - ustrijelili su ga pripadnici Hrvatske vojske. Blaž Kraljević koji ga je naslijedio prošao je slično, ali njega su riješili revolveraši Tutine Kažnjeničke bojne u Hercegovini. Dvostruki general Ante Prkačin - general Hrvatske vojske i Armije BiH - bio je najpametniji ratni vođa HOS-a u toj kronotaksi. Integrirao je hosovce u Hrvatsku vojsku. Postali su rezervni sastav MUP-a ili ušli u normalne vojne postrojbe. Koliko znam, operaciju njihove pacifikacije politički je vodio Josip Manolić, a operativno Josip Perković. Tu se bez nekog Josipa ništa ne može provesti. Hrvatska je recentna ratna povijest vrlo komplicirana, ali zanimljiva. Jednom će netko napisati kakvu dobru knjigu ili će se možda snimiti film… Predodžbe koje postoje i pronose se preko aktualnog hrvatskog “kurikuluma” ne isplati se ni razmatrati.

Ali, na stranu sad Hasanbegović - o njemu znamo sve i o njemu svi imaju svoje mišljenje iako je čovjek, začudo, ostao sasvim nepoznat. Poznata je biografija, donekle opus, a osoba ni malo. Klanja li petkom? Što misli o prodoru islamizma na Balkan, odnosno vjeruje li da se to doista zbiva? Jednom će se ukazati prilika da se zadovolji dublja novinarska radoznalost, ali sad bi on bio lud kad bi dao personalni intervju, to bi samo pojačalo omrazu i proizvelu lavinu u blogosferi. U tom oceanu dreka možeš se samo utopiti.

No meni je najzanimljiviji akter ove pričice - Toni Negri. Zbog knjige koju pišem, počeo sam istraživati subverzivnu operativu u Italiji, a Negri se u toj priči pojavljuje na kraju. U Italiji su postojale desničarske, relativno beznačajne ilegalne skupine koje su se, poput IRA-e, legalizirale i okupile u “neofašističku”, zapravo konzervativnu i nacionalističku političku stranku MSI. Mafijaške organizacije služile su pak stožeru demokršćanskog centra, a bile su tu naposljetku i ljevičarske formacije, koje su bile najjače i koncem sedamdesetih poduzele veliku terorističku ofenzivu.

Koncem sedamdesetih, Brežnjev je bio gaga, zamalo pa-pa, pa su vlast u Politbirou preuzeli njegov broj 2, staljinistički ideolog Mihail Andrejevič Suslov i šef KGB-a Jurij Vladimirovič Andropov. Bio je porijeklom donski Kozak iz Stavropolja. Andropov je bio ambasador u Budimpešti prilikom gušenja kontrarevolucije 1956. U četverogodišnjem razdoblju na kraju sedamdesetih i početkom osamdesetih pokrenuta je široka subverzivna, teroristička ofenziva u Njemačkoj i Italiji.

U Njemačkoj koncem sedamdesetih akcije izvodi RAF, Frakcija Crvene armije, koja je u “njemačkom proljeću” 1977. ubila saveznog javnog tužioca, zatim direktora Dresdner Banke i potom predsjednika njemačke udruge poslodavaca. Odmah nakon toga počinje ofenziva i u Italiji - 1978. Crvene brigade otele su i nakon 55 dana zatočeništva ubile premijera Alda Mora, a zatim u Padovi otele američkog generala Jamesa Doziera, zapovjednika Južnog krila NATO-ovih snaga (oslobodili su ga talijanski antiteroristički odredi). Nakon istrage, policija je kao glavnog šefa “Crvenih brigada”, ideologa i organizatora 17 ubojstava optužila marksističkog profesora filozofije s padovanskog univerziteta Antonija Tonija Negrija. Osuđen na 30 godina, otpremljen je u zatvor, ali su ga poslije četiri godine izabrali u parlament na listi Radikalne stranke (koja je među svojim zastupnicima imala i porno-divu Cicciolinu). Iskoristio je dopust da pobjegne u Francusku, odakle ga nisu izručili. To je omogućavala “Mitterrandova doktrina” - kao višijski fašistički funkcionar, on je bio posebno osjetljiv na ljudska prava lijevih terorista. U Francuskoj su lijevi filozofi, uostalom, uvijek na visokoj cijeni, a oni koji riječi pretvaraju u djela bili su apsolutno seksi. Negri se zaposlio na filozofskom fakultetu kod Foucaulta i Lacana. Tu je bio suautor knjige “Imperij” protiv Amerike i kapitalizma. Onda se 1997. predao talijanskim vlastima uz nagodbu - smanjenje kazne na 13 godina. Izašao je 2003. i nastavio plodnu autorsku karijeru, koju je predsjednik Francesco Cossiga opisao riječima: “Otrovao je um cijele jedne generacije talijanske omladine”.

Koja je nesreća nanijela Tonija u Hrvatsku? Došao je, dakako, na zagrebački “Subversive Festival”. Tu renomiranu smotru radikalnih mislilaca obilno se pomagalo iz hrvatskog proračunu. Festival je osnovao gradski aktivist bez građanskog zanimanja, Nikola Devčić Šomi, amaterski ajurvedski kuhar, preko svoje firme Bijeli val d. o. o. koja se zove po njegovu makrobiotskom restoranu. Udruga je za tri godine od Hribareva HAVC-a dobila 320.000 kuna, dok su joj Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti dodijelili još nevjerojatnih 927.124 kune, ne računajući obilnu potporu grada i sponzorstvo Hrvatskog telekoma. Namještenik te udruge bio je i Srećko Horvat, glavni promotor, koji je u međuvremenu napustio ekipu, jer su se zavadili, ili oko novca ili oko Feuerbacha.

Negri je pozvan u Zagreb 2011. u sklopu “specijalnog susreta Svjetskog foruma za alternative” radi “kognitivnog mapiranja ne samo Hrvatske već i čitave Istočne Europe, s obzirom na svjetski sustav”.

Srećko Horvat je na skup doveo i grčkog lidera Sirize, Ciprasa, te televizijskog novinara i profesora Varufakisa, koji su se upoznali u Zagrebu te uskoro izveli jedan socijalistički eksperiment.

Negri, koliko se da zaključiti, samo piše i govori, pa nije u Zagrebu organizirao seminar o izradi eksplozivnih prsluka za mlade islamističke revolucionare. Ova njegova reakcija u Libeu vjerojatno je pak samo kurtoazni prilog momcima koji prtljaju s ljevičarskim idejama na Balkanu. No primjer iz Grčke pokazuje - na Balkanu radikalno filozofiranje uvijek loše završi nekom surovom političkom praksom. I bezazlena “Korčulanska ljetna škola”, koju su organizirali “praxisovci”, završila je 1968. demonstracijama studenata u Beogradu koji su tražili više komunizma, i to žešćeg, izvornog. Dotle se cijela Zapadna Europa tresla u antiestablišmentskom pokretu, a Istočna u antikomunističkom. “Liberation” je ikona upravo iz tog doba. Osnovao ga je Jean Paul Sartre. No on tada više nije bio staljinist, razočarao se u sovjetski komunizam koji je Hruščov razvodnio i okrenuo se - Maou. Pariz je uskoro postao središte maoističke pomodnosti - Godard je snimio neke nezaboravne filmove… Francuzi uvijek politiku pretvore u teatar i alternativnu kulturu, a mi u neku diktaturu. U ovom trenutku, možda, u - diktaturu lumpenproletarijata.