KOMENTAR

'Pavo Barišić je pokazao da ne poznaje sustav i da nije dosljedan'

U jednome se s Barišićem ipak donekle slažem: iza ovih sukoba (uglavnom) ne stoje ideološki prijepori, nego samo neznanje i nestručnost
 Matija Djanjesic / Hanza Media

Od najodgovornije osobe u sustavu obrazovanja, a to je ministar, očekuje se poznavanje sustava kojim upravlja. Od intelektualca, a to bi trebao biti svaki filozof koji objavljuje svoje vlastite misli, očekuje se dosljednost u stavovima. Nažalost, u intervjuu bivšeg ministra i filozofa Pave Barišića (Jutarnji list, 6. srpnja) nema ni jednoga, ni drugoga. On ne zna da je Posebno stručno povjerenstvo za provedbu Strategije obrazovanja tijelo koje odgovara premijeru, jer ga on imenuje, a ne ministru, pa ministar (ili u ovom slučaju ministrica) ne može utjecati na njegov rad, nego s Povjerenstvom može samo surađivati. Kada tvrdi da je u njegovom mandatu nastavljen rad na cjelovitoj kurikularnoj reformi, ponovno pokazuje da ne poznaje sustav jer se na provedbi kurikularne reforme nije napravilo baš ništa, osim što je samo djelomično izabrana Ekspertna radna skupina za njezinu provedbu, na čijem se čelu našla - u suprotnosti s uvjetima natječaja - zaposlenica Ministarstva.

Što se pak dosljednosti tiče, zanimljiva je Barišićeva tvrdnja kako bi “bila velika šteta kada bi nastao diskontinuitet u radu tog tijela (Povjerenstva)”, a onda se i pita: “Pa kako bi to izgledalo kad bi se kod svake promjene trebali mijenjati stručni ljudi?”. Doista, kako je to izgledalo kad se nakon formiranja Oreškovićeve Vlade godinu dana ignorirao rad tog istog Povjerenstva, da bi nakon dolaska Plenkovića na čelo Vlade svi članovi bili smijenjeni, iako su u njemu bili samo nestranački stručnjaci? Je li Barišić rekao i jednu riječ protiv takvog diskontinuiteta i mijenjanja svih stručnih ljudi s promjenom vlasti?

Od intelektualca, ako već ne od ministra, očekivalo bi se i da iznosi istinu. Barišić, međutim, predbacuje Vedranu Mornaru da je članove “Jokićeve” Ekspertne radne skupine imenovao na temelju javnog poziva, a ne javnog natječaja. To je Barišić, tvrdi, ispravio. Zanimljivo je, međutim, da navodni javni natječaj koji je raspisao ne sadrži pozivanje ni na koji zakonski akt, što je za javni natječaj nužno, niti omogućuje pravo žalbe, što je također nužno. Oni koji su se javili na taj “javni natječaj”, a nisu bili izabrani, uzalud su se u Ministarstvu raspitivali o mogućnostima i rokovima žalbe.

Neuspjeli pokušaj formiranja ERS-a bio je sigurno ispod razine postupanja ministra Mornara i prethodnog Povjerenstva. Javni poziv ne postaje natječaj samo zato što ga se tako nazove. Barišić se, napokon, zalaže za ostanak Dijane Vican na mjestu predsjednice Povjerenstva jer je “napravila sjajan posao” i jer se dokazala kao državna tajnica zaslužna za izradu Nacionalnog okvirnoga kurikuluma. Zanimljivo je da je radna skupina na čelu s Hrvojem Kraljevićem izradila NOK, ali ga je Dijana Vican, bez znanja te skupine, izmijenila. To jako podsjeća na slučaj s Akcijskim planom koji je također izmijenjen bez znanja članova Povjerenstva, od kojih niti jedan nije stao iza takvog prijedloga. Doista, sjajan posao, napravljen pošteno i profesionalno.

U jednome se s Barišićem ipak donekle slažem: iza ovih sukoba (uglavnom) ne stoje ideološki prijepori, jer kakvu bi to ideologiju zastupali Barišić i Vican tražeći da se iz Strategije izbace podrška djeci s teškoćama i Romima? Kakva bi ideologija izbacila potrebu ujednačavanja uvjeta rada u svim hrvatskim školama? Kakva bi ideologija izbacila podršku nakladnicima znanstvenih knjiga? Kakva bi ideologija oduzela gimnazijalcima mogućnost barem ograničenog izbora onoga što žele učiti? Nema tu ideologije, ima samo neznanja i nestručnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 07:21