Nenad Ban (45) jedan je od najboljih hrvatskih znanstvenika. Diplomirao je biologiju na PMF-u u Zagrebu, a doktorirao na Sveučilištu California u Riversideu. Tijekom postdoktorata na Yaleu bio je prvi autor triju radova o strukturi ribosoma, koji su njegova tadašnjeg šefa Thomasa Seitza doveli do Nobelove nagrade za kemiju 2009. Nenad Ban objavio je čak 17 radova u Natureu i Scienceu
Znanost i umjetnost su naizgled sasvim oprečna područja ljudskih aktivnosti i, na žalost, rijetko se spominju u istom kontekstu.
Paralelni intervju koji slijedi, pruža jedinstven uvid u razmišljanja švicarskog biofizičara i nobelovca Kurta Wüthricha te našeg međunarodno prepoznatog umjetnika i kazališnog redatelja Boruta Šeparovića.
Postavio sam im ista pitanja o tehnologiji, inspiraciji, kreativnosti i komunikaciji u radu te o ulozi politike, vrednovanja i financiranja u razvoju znanosti, odnosno umjetnosti. Rezultat je fascinantan jer ukazuje da se, usprkos sasvim drukčijim konačnim ciljevima, i u jednom i u drugom području često suočavamo sa sličnim tehnološkim ili socijalnim okvirima. U oba su slučaja čistoća misli i jasna komunikacija od ključnog značaja.
Tehnološki napredak je ključan za razvoj znanosti i sve uključeniji u modernu umjetnost, ali previše tehnologije može biti pogubno ako se izgubi uvid u srž znanstvenih problema ili ako izgubimo kontakt sa stvarnošću u umjetnosti i prihvatimo digitalno retuširane spotove i reklame kao realnost. Moji sugovornici napominju i važnost odupiranja tendenciji i u znanosti i umjetnosti da se isključivo slijede isplativa istraživanja ili predstave. U znanosti je nemoguće sa sigurnošću predvidjeti koje će temeljno istraživanje jednoga dana postati isplativo i korisno, a u umjetnosti će takve strategije dovesti do degradacije umjetničke kreativnosti i slobode.
Upravo stoga važno je da politički sustav prepoznaje i podržava obje aktivnosti kao društveno važne i da uspostavi mehanizme koji omogućuju objektivnu evaluaciju predloženih projekata. Moji sugovornici komentiraju kako bi se to moglo postići.
Znanost i umjetnost, iako se tako ne čini na prvi pogled, zapravo određuju tko smo i što smo kao ljudi i ljudska zajednica. Teme koje su načete u ovom razgovoru prikazuju možda najširi presjek društva sa svom svojom složenošću i isprepletenošću te ukazuju na neke zanimljive paralele kojih možda nismo uvijek svjesni.
Paralelni intervju: Kako stvoriti boljeg čovjeka
Švicarac Kurt Wüthrich (73) dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju 2002. godine, i to za razvoj metoda za identifikaciju i strukturnu analizu bioloških makromolekula. U mladosti je najprije studirao tjelesnu kulturu, a zatim je na Sveučilištu Bern studirao kemiju, fiziku i matematiku. Pet godina usavršavao se u SAD-u, a od 1969. radi na prestižnom ETH (Švicarski federalni tehnološki institut) u Zürichu. I danas je znanstveno aktivan, a vodi dva paralelna laboratorija: jedan na ETH i drugi u Istraživačkom institutu Scripps u La Jolli u Kaliforniji.
Borut Šeparović (44) voditelj je kazališne skupine Montažstroj od osnutka 1989. pa sve do danas. Pod njegovim se vodstvom Montažstroj profilirao kao jedinstveni kulturni brend, prepoznat u Hrvatskoj i inozemstvu kao zaštitni znak angažiranog kazališta.
Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te na postdiplomskom studiju na DasArtsu u Amsterdamu. Autor je i redatelj više od 50 specifičnih umjetničkih projekata koje povezuje čvrst odnos sa stvarnošću u kojoj nastaju.
Kakvi su izazovi u današnjoj znanosti/umjetnosti?
Wüthrich: Najveći izazov je razvoj novih i stalno poboljšanje tehnologija, što iziskuje interdisciplinarni rad. Nažalost, sadašnje politike financiranja znanosti u mnogim dijelovima svijeta to ne potiču.
Šeparović: Temeljni je izazov umjetnosti danas da ona bude što izravnija i da bude što je više moguće društveno korisna, a ne samo dekoracija društvu i ekonomskim odnosima u kojima nastaje. Zanima me može li umjetnost imati neki učinak, osim da postoji kao takva i da predstavlja simbol duhovnog napretka civilizacije. Trebala bi imati aktivnu ulogu u popravku društva.
Koji su izazovi u komunikaciji s publikom?
Wüthrich: Znanstvenici bi trebali poduzeti sve napore kako bi učili komunikacijske tehnike od profesionalnih “glumaca”. To se posebice odnosi na rasprave u kojima vodeći znanstvenici sudjeluju u televizijskim emisijama ili pred javnošću.
Šeparović: Umjetnik mora uviđati i uvažavati načine na koje se percepcija mijenja, i to ne samo individualna nego i kolektivna. Umjetnost mora biti u skladu s duhom vremena jer se društvena i umjetnička pravila igre ubrzano mijenjaju. Zbog toga je izuzetno važno da umjetničko djelovanje zahvaća u sebi društveni kontekst u kojemu nastaje. Zbog toga je za mene bitno da je umjetnost što direktnija i komunikativnija te da je njezina poruka jasna, a ne da je moramo tražiti “između redova”.
Kako nove tehnologije i elektronske mogućnosti mijenjaju znanost/umjetnost i komunikaciju s publikom?
Wüthrich: Nove tehnologije poput DNK sekvenciranja i strukturalne genomike danas nam obećavaju goleme prodore u biologiji i biomedicinskim istraživanjima. Što se tiče komunikacije, usporedite samo predsjedničke kampanje u SAD-u tijekom posljednjih 60 godina i spoznat ćete kako je važno kontinuirano se prilagođavati najnovijim i najnaprednijim tehničkim sredstvima koja podupiru komunikaciju.
Šeparović: Danas su se očekivanja publike uvelike izmijenila jer publika razne estetizirane sadržaje može konzumirati putem interneta ili televizije, najčešće u vidu ili u svrhu reklame. U kontekstu kazališne umjetnosti, potrebno je osvijestiti u čemu je (još uvijek) privlačnost žive izvedbe, što ona može ponuditi te u čemu se sastoji njezina moć u odnosu na druge kanale komunikacije. Danas kad je stvarnost posredovana medijima (i novim tehnologijama), u kazalištu me zanima neposredna komunikacija s publikom te dokidanje granice stvarnog i fiktivnog. Zato u kazalište dovodim ono što njemu naizgled ne pripada: napuštene pse, beskućnike, nezaposlene žene, djecu, starije osobe... Takav angažman publici nudi uvid u stvarnost koje prestajemo biti svjesni.
Kakvi instrumenti i modeli podržavanja znanosti/umjetnosti postoje i što je sve potrebno da bi se osigurala financijska sredstva?
Wüthrich: Ako su vaša istraživanja na najvišoj razini, to pomaže kod dobivanja sredstava za znanstvene projekte. Financijska sredstva moraju biti dostupna kad je to potrebno, no prekomjerno financiranje u ranoj fazi može naštetiti originalnom istraživanju zbog nastojanja da se postignu rezultati koji bi opravdali tako visoka sredstva.
Šeparović: Ako se složimo da nam je umjetnost nužna, onda bismo trebali razmišljati o načinima njezina opstanka. Pitanje opstanka i financiranja umjetnosti u okvirima tržišne ekonomije je ključno, što se pogotovo iskazuje danas u uvjetima recesije. Društvo koje drži do sebe nipošto ne bi smjelo umjetnost prepustiti tržištu i zahtjevima isplativosti. U protivnom će umjetnici biti prisiljeni kreirati umjetnički sadržaj koji će zadovoljavati financijere i time će se suziti njihova umjetnička sloboda ili će, pak, morati podilaziti ukusu najšire publike te stvarati zabavne i pitke spektakle. Kada se javni troškovi nemilosrdno režu u smjeru ugrožavanja dostojanstva čovjeka, kada se sustav socijalne zaštite i dostupnosti zdravstvene skrbi urušava, kada mladi i stari podjednako kopaju po smeću jer doslovno nemaju što jesti, političke elite i javnost podjednako mogu s lakoćom pronaći argumente da su sredstva koja se izdvajaju za umjetnost društveni luksuz koji si ne možemo priuštiti. S tim se nikako ne mogu složiti jer vjerujem da je primarni zadatak umjetnosti da djeluje u svrhu boljitka društva te da problematizira društveni poredak koji primorava ljude da žive na rubu egzistencije.
Kako se pomaknuti u sferu neistraženih pitanja u znanosti/umjetnosti?
Wüthrich: To iziskuje vrijeme i mir koji neće remetiti mjesečni izvještaji o napretku na nekom području. Povijest pokazuje da veliki znanstvenici generiraju velike proboje samo nekoliko puta tijekom svoje karijere, možda samo jednom. Mediokritetni znanstvenici se mogu lako prepoznati po svojim najavama velikih postignuća svaka dva tjedna.
Šeparović: Problematično je danas govoriti o neistraženim pitanjima ili temama u umjetnosti. Plodonosnije je govoriti o kontekstualizaciji umjetnosti i o tome da umjetnost sama uspijeva kreirati neke nove kontekste i horizonte. Ovo pitanje sagledavam u imperativu da je etika ispred estetike te da se nevidljivi problemi ili jedva čujni glasovi kroz umjetnost mogu probiti do vlastitog mjesta u javnosti. U umjetnosti koju proizvodim i zagovaram nije naglasak samo na rezultatu, nego i na procesu, angažirana umjetnost je jako procesualna. Sam proces je ravnopravan konačnom proizvodu. Doseg umjetnosti je nemjerljiv i nepredvidiv; u sekundi može promijeniti nečiju percepciju i svijest, čime može u konačnici potaknuti i na konkretnu društvenu akciju.
Kako održati ravnotežu između različitih pristupa i tema koje se mogu slijediti u znanosti/umjetnosti?
Wüthrich: Na početku znanstvene karijere specijalizacija je nužna kako bi se dubinskim rješavanjem jednog ili nekoliko problema uspostavila osobna platforma. Najboljim pojedincima prikupljeno iskustvo s vremenom pomaže da razviju zrelu osobnost koja im omogućava šire perspektive.
Šeparović: Upravo je slojevitošću pristupa odabranom problemu moguće stvoriti bogatstvo sadržaja. U projektu “55+”, primjerice, okupljam osobe starije od 55 godina s kojima ću napraviti predstavu i snimiti dokumentarni film. Oni zauzvrat besplatno sudjeluju u raznovrsnim radionicama.
S njima se zajednički suočavam s pitanjima što dolazi nakon smrti, kako se nositi sa strahom od smrti i samoćom. To su filozofska, ali i najintimnija pitanja svakog od nas.
A opet, njihova političnost se odražava u činjenici da su danas stariji ljudi doslovno otpisani od društva, čime se dodatno potencira usamljenost i odbačenost koju osjećaju. Sve što je u projektu sadržano, nudi mogućnost da na različite načine pomirimo i filozofsku i intimnu i političku i umjetničku perspektivu.
Kakva je veza između politike i znanosti/umjetnosti?
Wüthrich: Politika je desetljećima ukazivala koje bi putove znanstvenici trebali slijediti kako bi se njihova istraživanja financirala sredstvima poreznih obveznika. U primijenjenim istraživanjima političari su bili i jesu važna pokretačka snaga koja osigurava financiranje niza velikih projekata. Kada razmatraju temeljna istraživanja, inteligentni političari jednostavno otpišu dio cjelokupnih sredstava za istraživanje i povjere to malobrojnim pojedincima od kojih se očekuje da mijenjaju svijet.
Šeparović: Pozicija političke moći je ona koja distribuira sredstva za kulturnu djelatnost i time određuje kakvu umjetnost društvo treba. Na taj način “politika” ima mogućnost odabrati onu umjetnost koja je ukras njezinu djelovanju te financijski cenzurirati “nepodobnu” umjetnost. Zbog toga umjetnost uvijek odražava politiku i društvene odnose u kojima nastaje pa je političnost inherentna umjetnosti. Ona umjetnost koja tu političnost zanemaruje i potire, zapravo potvrđuje sustav koji je omogućio njezin nastanak. Umjetnost koja je vlastite političnosti svjesna i koja je naglašava, ima mogućnost razotkriti vlastito okružje i problematizirati ga. Mene zanima upravo ovaj drugi pristup koji propituje i prokazuje sustav u kojemu umjetnost nastaje.
Kako mjeriti znanstveni/umjetnički uspjeh i kvalitetu?
Wüthrich: Metrika ima važnu ulogu kada se vrednuju sposobnosti i postignuća individualnih znanstvenika, iako se vode brojne diskusije o manjkavosti tog oblika evaluacije. Numerička vrednovanja osiguravaju okvir za dublju evaluaciju koja bi trebala biti zasnovana na detaljnim analizama izabranih publikacija te na prikupljanju informacija o uvjetima koji su vladali u vrijeme kad se došlo do nekog postignuća.
Šeparović: To je upravo ključni problem umjetnosti. Je li mjera kvalitete medijska vidljivost, pozitivna reakcija publike ili, pak, potvrda kritičara? Svi su ovi načini evaluacije sami po sebi nedostatni. Umjetnost je ovisna o recepciji drugih, time sadrži veliku dozu subjektivnog i zbog toga je gotovo nemoguće numerički ocijeniti njezine rezultate. Ocjenjivanje se ponekad događa i prije samog umjetničkog rezultata, primjerice kada na javnim natječajima za opsežan projekt dobivam nedostatna sredstva, što uvelike određuje konture nekog mog projekta. Pitanje moje etičke pozicije jest ne bih li, kad bih dobio podršku kakvu uistinu trebam, zaboravio vlastite kriterije i imperative u želji da zadržim poziciju moći koja mi je dana.