Papa: Tanka je linija između demokrature i diktature

Kad je gusto, ljudi u strahu traže vođu, autoritet, po mogućnosti karizmatičan, jamačno i autoritaran, ta kakav bi autoritet bio. No dobro, nisu tu ljudi iznimke.

Nema tome mnogo kako je izginulo golemo stado ovaca. Njih nekoliko stotina. Tuga i nevolja. Nisu ih ganjali vuci, nisu ih zbunili psi ovčari. Neki se ovan, autoritet, okliznuo, prve pošle za njim, kao i obično, a kad je krenulo, krenulo je, još su one s kraja gurale i tiskale ako je bilo zastoja, ako je neka nesretnica dvojila zdvojna na rubu ponora. Od onih baš posljednjih većina je preživjela: pale su na hrpu polomljene ovčetine. Život je išao dalje. Čak i pastirima, koji su o tome očajni pripovijedali pred kamerama.

Pastir ljudskih duša, onih katoličkih, Jorge Mario Bergoglio, koji je kao rimski natpastir uzeo ime Frane, onoga krotkoga koji je predikao i vucima, u intervjuu koji je objavljen jučer, upozorava baš na taj ljudski refleks, da u strahu traže jaku ličnost.

"Evropi trebaju jaki ljudi!" čulo se u subotu u Koblenzu, gdje je Frauke Petri okupila internacionalu antiinternacionalista: Marinu Le Pen, Geerda Wildersa, Mattea Salvinija itd. Naime, nacionalisti jesu za zatvaranje nacionalnih granica, pod geslom "moja domovina prva" ili "moja domovina nadasve" (hoćeš "first", hoćeš "über alles", tu smo negdje) - ali pritom jedan drugoga pomažu, ne samo indirektno, stvarajući strah u susjeda i tako otvarajući prostor svome parcu, nego i direktno, hoteći iz svoga nacionalnog obrasca iznjedriti svjetski "novi poredak", ako u tome ima ičega novoga. Steven Levitsky i Lucan Way to ubrajaju u "kompetitivni autoritarizam".

Ne znam kako to, ali Papa - ne baš komunjara, još teže da je jugonostalgičar - u tom intervjuu je, čim se spomenuo populizam, u pitanju gdje je citiran Donald J. Trump i njegov bojni poklič "America first!“" - kliznuo je prvom asocijacijom u razdoblje prije svog rođenja, u 1933, kada je Njemačka, nacija Kanta i Goethea, sebi izabrala vođu koji ju je odveo u propast.

Još 32 godine ranije, u obrenovićevskoj Srbiji je profesor, potomak imigranta iz Hercegovine, objavio pripovijetku "Vođa", koja je opisala isti mehanizam o kojemu je novinarima madridskoga El Paísa govorio Papa.

Svjedoci smo da u ovom razdoblju poslije najdulje svjetske krize novijeg doba raste ne samo broj, nego i značaj država u kojima su na vlasti "jaki ljudi", koji su uspjeli ostvariti autoritaran režim u okvirima formalno nenarušene demokracije. U natuknici o iliberalnoj demokraciji Wikipedia na nekima od jezika nabraja izrijekom neke od protagonista: za njih su to Vladimir Putin u Rusiji, Beata Szydło u Poljskoj, Recep Tayyip Erdoğan u Turskoj, Viktor Orbán u Madžarskoj, Raul Castro na Kubi, da navedemo samo sadašnje.

Na te je režime Predrag Matvejević spretno primijenio termin demokratura (navevši, pošteno, kako citira Novi list: "mislim da se je po prvi puta javio u tadašnjoj Čehoslovačkoj"). Taj hrvatski pisac, Hercegovac, potomak imigranta iz multinacionalne Odese, nije oklijevao taj termin primijeniti i na Tita (kojega, kaže, cijeni, "ali sam smatrao, i to sam napisao, da bi bilo dobro da se povuče sa svih funkcija"; to pismo, napisano 1974, značilo je kraj Matvejevićeva partijskog članstva).

Linija između demokrature i diktature prilično je tanka, lako ju je prekoračiti, češće u gorem smjeru, uglavnom nepovratno, do tragedije. Papa Bergoglio govori o tridesetima, u Italiji se to dogodilo ranije, u Čehoslovačkoj poslije rata, u Poljskoj i Rumunjskoj dvaput, u Madžarskoj bi mogao biti i treći put.

Nije riječ o "protunarodnim režimima", barem ne na početku, jer ih narod ište, zaziva, glasa za njih. Mussolini je imao konsenzus dok se s fronte nisu počeli vraćati pocinčani lijesovi; narod je nasrnuo na njega tek kad se uvjerio da leži mrtav, oni malobrojni koji su ustali protiv njega 1943 još imaju po Italiji brojne partizanske trgove i ulice - ne znači da ih i ondje neće odnijeti vrag ako se vrati demokratura pod "jakim čovjekom", što zazivaju i Salvini i Beppe Grillo, komičar da, ali nimalo više duhovit.

Naravno, možemo natenane raspravljati o psihoprofilu tih "iliberalnih", "kompetitivno autoritarnih" vođa za koje se zna kada i kako dođu na vlast, ali je manje jasno kako će i po koju cijenu s nje sjahati. Reuters prekjučer navodi da "neki iskusni obavještajni analitičari, koji svu karijeru provode proučavajući diktatore i autokrate, tvrde da ih zabrinjava Trumpov stil te ocjenjuju da njegova negativnost, samoljublje i obraćanje nacionalistima tvore obilježja autokratskih režima". Već ih ima koji su se mašili Freuda i Junga, pa raspravljaju o Egu koji je potisnuo Id pa se ne da prevladati Super-egom.

Sve je to zanimljivo i učeno. U hrvatskoj politici imali smo i imamo psihijatara koji su tome vični. Ali, kao što je Papa rekao za Hitlera, demokratori vlast nisu ukrali, na nju su dovedeni, narod ih bira i potvrđuje na izborima, ojačava im ovlasti referendumima, kako će uskoro biti u Turskoj. Nije problem u njima, problem je - kada ga zaista ozbiljno ima - u narodima. A oni se ne daju na psihijatrov kauč (čak ni kad sam psihijatar kaže za svoj narod da je lud). Vjerojatnije je da će leći u masovne grobnice, kada bude kasno.