OŽENIO SAM BRATOVU TRUDNU LJUBAVNICU Moja ženidbena ponuda zapravo je bila izraz sebičnosti...

Kako je lijep povratak u rodni grad! Bio je to trenutak o kojem sam godinama sanjao i sreća me potpuno preplavila. Okrenuo sam se oko sebe u nadi da ću ugledati neko poznato lice, ali uzalud. Iako sam bio umoran, korak mi je bio lak, a oči tako žedne poznatog krajolika. Ovaj je dan prekretnica u mom životu, pomislio sam i ne sluteći koliko sam u pravu. Dok sam prolazio kroz jednu od bezbroj novih ulica, gotovo sam se sudario s nekom ženom. Promatrajući njezino prelijepo lice riječi isprike zamrle su mi na usnama. Nisam odvajao pogled s nje. Krupne plave oči kao da su dopirale do samog dna moje duše. Gledala me otvoreno, radeći čudne grimase. Ti si zadnja osoba kojoj sam se nadala. Otkud ti ovdje?

U neprilici sam je gledao. Nisam znao što odgovoriti. Očajnički sam prebirao po sjećanju u nadi da ću se sjetiti njenog lica, ali uzalud. Pogledom sam skliznuo niz njezinu figuru. Bila je u visokoj trudnoći. Ne znam zašto, ali osjetio sam razočaranje. Još uvijek ne mogu vjerovati. Svih ovih mjeseci ni sam mogla stupiti u kontakt s tobom, a sada dolaziš sam. Ima li smisla pitati zašto je to tako? Ne, ne želim znati odmahnula je glavom i uhvatila me ispod ruke. Kao što vidiš, odlučila sam zadržati dijete. Iako protiv tvoje volje, ja... zastala je. Tek mi je tada sinulo. Pa ona je mene zamijenila s mojim bratom blizancem. Kakav povratak, doista spektakularan?! Umjesto da joj objasnim da je posrijedi greška, ni sam rekao ništa. Ta je žena imala u sebi nešto... ni sam nisam mogao definirati što. S druge strane, moj je brat blizanac uvijek bio nepromišljen i neodgovoran. I što će biti ako njegova žena do zna za ovo? Lidija je oduvijek bila tolerantna, ali ipak postoje stvari preko kojih se ne m že prijeći. Što da radim? Kako da glumim oca njenog djeteta, a ni ime joj ne znam? Žena me pozvala u svoj stan. S čuđenjem sam promatrao skromnu unutrašnjost. Sjeo sam na rasklima n stolac čvrsto odlučivši pri znati joj da je posrijedi za buna. Mislim da bih... Nije važno odmahnula je rukom. Ponudila bih te kavom, ali je nemam. Gotovo mi ci je la plaća ode na podstanarstvo i režije, a u ovakvom sta nju... lice joj se zarumenjelo od nelagode. Nemoj ovo pogrešno shvatiti. Ne govorim ti za to da me financijski potpomogneš, već zato što ne mogu sakriti istinu spustila je pogled da ne vidim suze u njezinim očima. Bila je tako ponosna. Što vri jedi ponos pritisnut neimaštinom? Bio sam tako bijesan na brata. Ne želim ničiju milostinju, samo te molim samo da mi promijeniš slavinu. Ja to ne znam, a... - glas joj je puknuo. Nema problema ustao sam. Na koju slavinu misliš? - zbunjeno sam upitao.

NISAM MOGAO PRESTATI MISLITI O DANIRI. MNOGE BI NA NJENOM MJESTU POBAČAJEM RIJEŠILE SVE PROBLEME, A ONA SE UHVATILA U KOŠTAC S NEMILOSRDNIM ŽIVOTOM SAMO ZBOG DJETETA...

Ona me odvela do kupaonice izbjegavajući moj pogled. Očito ni njoj ništa nije bilo jasno. Ako je nešto i po sumnjala, ništa nije rekla. U očima joj se nazirao tra­čak nade i nisam imao srca reći joj istinu. Odlučio sam da ću za sada glumiti svog brata, a kad jednom prijeđem prag njezinih vrata, najviše što mogu učiniti za nju je da popričam s bratom. Ako je Dinko želio da ona pobaci, a bilo bi čudno da nije tako, onda mi je sve bilo jasno. To nije nikakav problem. Samo treba promijeniti gumice. Otići ću na tren do dućana i uskoro će sve biti u redu. Sumnjičavo me odmjerila, a zatim se okrenula. Tromim je korakom krenula pre ma kuhinji. Krenuo sam za njom, a zatim sam ni sam ne znajući zašto skrenuo pre ma hladioniku. Kad sam ga otvorio, šokirano sam zastao. Bio je potpuno prazan. Jednim sam ga pokretom zatvorio, a zatim uzdahnuo. Od čega je ova žena živjela? Slegnuo sam ramenima i krenuo prema iz lazu. U meni se vodila borba između želje da pobjegnem glavom bez obzira od nečega što me se nimalo nije ticalo i da joj pomognem. Bio sam neodlučan, a onda me zapekla savjest. Pa nisam ni ja bolji od svoga brata, a njemu sam se čudio.

Krenuo sam ni sam ne znajući kamo. Ne kad sam ovaj grad poznavao kao svoj džep, a sada je sve bilo drukčije. U obližnjem supermarketu kupio sam podosta hrane i sitnica koje su jednom domaćinstvu bile potrebne, a onda sam svratio u cvjećarnicu i kupio prekrasan buket ruža. Bio sam tako ponosan na sebe i osjećao sam se prekrasno. Pretrpan vrećicama došao sam do ulaznih vrata. Nisam znao kako će žena kojoj ni ime ni sam znao reagirati. Najmanje što sam želio je da ona sve ovo pogrešno protumači i da ovu moju gestu shvati kao milostinju. Kad je otvorila vrata, zaprepašteno je gledala u mene, a zatim joj je pogled kliznuo prema vrećicama. Na licu joj se mogla pročitati odlučnost. Bio sam siguran da će bez razmišljanja odbiti sve što sam kupio, ali nije mogla znati da i ja znam biti užasno tvrdoglav.­ Skuhaj nam kavu. Vjeruj mi, potrebna mi je brzo sam rekao, a onda sam izišao u hodnik po cvijeće koje sam prethodno odložio. Dok sam joj ga pružao, vi­dio sam iznenađenje u njenim očima koje je uskoro zamijenila djetinja radost. Osmijeh koji joj je obasjao lice bio je poput proljetne zrake sunca.­ Ne znam što da ti kažem. Iznenađena sam ­ rekla je drhta­vim glasom, a jedna joj je suza zasjala u oku, su za pomiješana s nadom koja je kod nje odavno ugasnula. Promijenio sam gumice na slavini, a zatim sam sjeo za stol dok je ona ulijevala kavu. Nisam znao što bih rekao. Neprestano sam gledao u šalicu ne dižući pogled. Tišina je postajala nepodnošljiva. Nadvila se nad nama poput nevidljivog tereta i snažno nas pritisnula.­ Doista moram ići. Uskoro ću ponovno doći ­- obećao sam joj izbjegavajući njezin pogled.

I sam sam bio svjestan koliko je moja laž očita.­ Ne moraš obećavati ono što nećeš ispuniti. Znam da nećeš doći. I ovaj današnji susret bio je puka slučajnost. Ali nemam ti što prigovoriti. Sama sam izabrala ovaj način života, ali ipak sam se nadala. Sada je u me ni ugasnuo i posljednji tračak. Ci­jelo ovo vrijeme nisi me ni pitao za dijete. Iako je neželjeno s tvoje strane, ipak si mu otac s gorčinom je rekla. ­ Stekla sam iskrivljenu sliku o tebi. Slatkorječivost ti je jača strana, ali ne i odgovornost. Ne znam ima li uopće smisla žaliti za tobom? Da slušam razum, ne bih, ali srce... rukom je krenula pre ma grudima. Odlazi! Ionako sam naučena gledati u tvoja leđa na odlasku. Sa sobom ponesi i ove stvari. One ti ne mogu umiriti savjest, ako je uopće i imaš. Bez riječi sam saslušao njezine uvrede. Okrenuo sam se i izišao.

Već idućeg dana sa stao sam se s bratom. Nakon bure oduševljenja što ga je iskazao čuvši da sam sreo Daniru, nehajno je odmahnuo rukom. Lice mu je i dalje ostalo mirno, nije dan se mišić na njemu nije pokrenuo. Mene ona ne zanima. Predložio sam joj pobačaj, a ona je sa ma odlučila o svojoj sudbini. Ako želi to dijete, eto joj ga, a meni je i mojih dvoje previše. Ne razumijem te. Pa to je i tvoje dijete. Ti si mu otac! ­ Pa što? Zar da žrtvujem brak i obitelj? Ni je mi ni na kraj pameti. Ja Daniru ne volim. Ona je bila samo prolazna avantura i ništa više. ­ Ne možeš dopustiti da ona gladuje. To bi moglo osta viti posljedice na djetetu. Ne zanima me i nikad mi je više nemoj spomenuti. Ona je prošlost i neka tako i osta ne. Ja imam svoj život u kojem nema mjesta za nju, niti za njeno dijete. Za što bih se brinuo za njih? Iako sam bio sretan što ga nakon dugo vremena vidim, ni sam mogao sakriti razočaranje. Bili smo blizanci, ali osim izgleda, ništa nismo imali zajedničko. Ako ti ne znaš zašto, onda doista nemam što reći. I bolje da prekinemo o toj temi nezainteresirano je rekao. Ostatak razgovora bio je usiljen. Kao da jedan drugome nismo imali što reći, a to liko se toga dogodilo u posljednjih nekoliko godina. Između nas se stvorio nepremostiv jaz. Prošlo je još nekoliko da na, a ja sam još uvijek mislio na Daniru. Osjećao sam grižnju savjesti, ali i sram zbog brata i njegova neodgovornog ponašanja. Pred očima mi je iskrsnuo njezin lik. Bila je tako puna nade. Bila je uvjerena da sam ja Dinko.

KAKO JE VRIJEME PROLAZILO, BIO SAM SVE OPSJEDNUTIJI NJOME. DANIRA SE NASTANILA U SVAKOJ STANICI MOGA BIĆA. NAKON SVEGA, MORAO SAM PRIZNATI DA SAM ZALJUBLJEN..

Osjetio sam tračak ljubomore, iako to sebi nisam htio priznati. Ona je doista bila nešto posebno. Zračila je nečim ne­objašnjivim i nije zaslužila onakav život. Mnoge bi na njenom mjestu pobačajem riješile sve probleme, a ona se uhvatila ukoštac s ne milosrdnim životom, bez nade u bolju budućnost, samo radi djeteta. Nikako je ni sam mogao izbaciti iz misli. Nastojao sam, ali bezuspješno. U meni se vodila borba između milosrđa i straha. Želio sam joj pomoći, ali sam se bojao posljedica. Moje bi postupke mogla pogrešno protumačiti. Osim toga, najviše sam se bojao sebe i svojih osjećaja. Ona je u meni pro budila ono što nijednoj ženi dosad nije uspjelo. Slegnuo sam ramenima kao da mi nije stalo, ali se u meni sve pobunilo protiv te geste. Ne razmišljajući, ustao sam i izišao. Nemir koji se danima taložio u meni, mogao se smiriti samo na jedan način, a ja sam dobro znao koji. Da se ne bih predomislio, uzeo sam nekoliko sitnica i krenuo prema njenom stanu. Nakon što sam pozvonio na njezina vrata, stao sam nemirno cupkati s noge na nogu i oblio me znoj. Kad se ni nakon nekoliko minuta vrata ni su otvorila, zadrhtao sam od straha. Cijeli niz najužasnijih prizora prostrujao mi je glavom. Nesvjestan svojih postupaka, ponovno sam po kucao, ali ovaj put tako snažno da su moji udarci po put groma proparali tišinu. Učinilo mi se da sam čuo šum s druge strane vrata. Pažljivo sam osluhnuo. Da, bio sam u pravu. Uzdah olakšanja oteo mi se iz grudi. Okretanje ključa u bravi natjeralo me da se trgnem. Morao sam biti pažljiv. S jedne strane nalazio se Dinko i njegov brak, a s druge neizvjesna Danirina sudbina. Vrata su se otvorila. Opčinjeno sam promatrao njenu raščupanu kosu i rumeno lice. Bilo je očito da ju je moje kucanje probudilo iz sna.

Otkud ti? - njezine su se oči raširile od čuđenja. Očito sam bio zadnja osoba koju je očekivala. Slegnuo sam ramenima glumeći ravnodušnost. Prolazio sam ovuda, pa...nisam znao kako da na stavim.... si se sjetio da postojim nastavila je ona. ­ Nisi trebao! Idi! Ne trebam te u svom životu. Dođeš i iziđeš iz njega kada tebi to odgovara. Ovamo te sigurno nije do vela savjest, možda radoznalost? Lice joj se zajapurilo od ljutnje. U neprilici sam se ogledao oko sebe. Znao sam da su njene riječi doprle do ušiju okolnih stanara. Uopće je nisam razumio. Zašto se ljutila? Ja je ni s čim nisam uvrijedio. Vjeruj mi, dosadilo mi je skupljati nečije mrvice. Ja je sam siromašna, ali i ponosna. I znaš li koliko mi boli zadaješ? U trenutku kad sam se počela miriti sa spoznajom da si samo prošlost, ti si svojim dolaskom napravio pravi orkan u mom životu. Znam da ti nije stalo do mene, a još ma nje do ovog djeteta i zato odlazi! Kao što mi smetamo te bi, tako i ti smetaš nama - govorila je brzo, ali razgovjetno. I dalje je stajala na ulazu, tako da nisam imao izbora, morao sam stajati u hodniku. Znao sam da ona ne misli ono što govori. Bujica riječi što ih je izgovorila, bile su riječi očajnika, osobe koja je ima la pre više po nosa, a premalo sreće u životu. Pretpostavljala je da me sa žaljenje dovelo ovamo i za to je ovako reagirala.­

Danira... Odlazi! - prekinula me. Mrzim te, shvati to. Zar želiš još jednom napuniti hladionik i tako umiriti savjest! Ne, to ti neće uspjeti. Što misliš kako se ja osjećam primajući milostinju? Nije to milostinja usprotivio sam se.­ Ne? A kako bi ti to nazvao? ­- ironično je upitala. Pa...našao sam se u neprilici. Kad sam malo bolje razmislio, bila je u pravu. Ne znaš, naravno. Milostinja ima samo jedno ime. Mogu li ući? - tiho sam upitao. Ne! Ovo je odveć skromno za tebe. Idi kući svojoj že ni. Jadna ona. Znam da je ponekad lijepo živjeti u neznanju, ali budeš li i dalje ustrajao na posjetima, sve će izići na vidjelo. Potrudit ću se da joj sve osobno kažem. Zato, ako želiš sačuvati brak, zaboravi da postojim. Sada je na meni bio red da iznenađeno zastanem. Nalazio sam se u labirintu laži i jedini izlaz bio je da joj pri znam istinu. Po njenom tonu znao sam da ne prijeti u prazno i da hitno nešto moram poduzeti. Zlo je već bilo učinjeno i ništa se nije moglo promijeniti, ali pomisao da je brak mog brata ugrožen, naveo me na odlučujući korak. Nisam ovo činio zbog nje ga, nego sam htio njegovu obitelj poštedjeti strašne boli i poniženja. Oni nisu bili krivi što je Dinko lakomislen i neodgovoran. Prigušeno sam se na kašljao. Molim te! Ovo što ću ti reći jako je važno. Jedino što želim od tebe je da me saslušaš. Nakon što do znaš istinu, budeš li i dalje to željela, zauvijek ću otići iz tvog života. Znam da nikad ne bi razorila nečiji brak. Da si to željela, učinila bi odavno. Zar tvoja patnja nije dovoljna? Bez riječi se pomaknula u stranu. Ušao sam i pričekao dok je zatvorila vrata. Lice joj je bilo blijedo, ni traga onom rumenilu od prije nekoliko trenutaka. Danira... počeo sam šapatom. Ja nisam Dinko. Ja sam njegov brat - rekao sam u jednom dahu.

Pomno sam promatrao svaki njezin pokret. Nekoliko je trenutaka šokirano buljila u mene, a onda je prasnula u histeričan smijeh. Zar hoćeš reći da sam luda, slijepa? Ono što sam ti htio reći, rekao sam ti.­ Kakva je to nova okrutna igra? Nije mi jasno što želiš postići? Ti nisi Dinko? A tko si? Koliko lica imaš? Zar da ti nakon svega povjerujem? Nije mi ni na kraj pameti. Ma tko bio, nestani iz mog živo ta. To je jedino što želim. Nisam ti dorasla u laži, a ni u prepredenosti. Dinkov brat? Smiješno. Ako je to način na koji želiš izbjeći odgovornost... Ništa te uz nas ne veže. Onog tre nutka kad si predložio pobačaj, svu si odgovornost prebacio na mene. Neka tako i ostane - činilo mi se da je sve te riječi izrekla u samo jednom dahu. Srce mi je uzbuđeno lupalo. U potpunosti sam je shvaćao.

MOJA ŽENIDBENA PONUDA ZAPRAVO JE BILA IZRAZ SEBIČNOSTI. U TOM SAM TRENUTKU MISLIO NA SEBE, IAKO SAM SE SKRIVAO IZA ULOGE DOBROČINITELJA

Bila je povrijeđena i pod svaku je cijenu htjela izbjeći da te rane postanu još dublje. Nema ničeg goreg kad se beznadnom čovjeku pruži tračak nade, a onda mu ga se okrutno oduzme. Ja doista nisam Dinko. Ja sam Jakov. Možda sam pogriješio što ti to već pri prvom susretu nisam rekao, ali bio sam zatečen. Nisam se ni snašao, a već sam s tobom bio u stanu. A kako ćeš se sutra zvati? upitala je glasom punim ljutnje i ironije. Lice joj je bilo ukočeno po put maske, u nekom ču dnom grču. Kako da te razuvjerim? Žao mi je što kod sebe nemam nijedan dokument kojim bih pot­krijepio svoje riječi - rekao sam ozbiljnim glasom. Kako da ti vjerujem? Po gledaj kamo me odvela vjera u tebe? Djetinja naivnost mi se osvećuje. Meni je teško, ali nikoga neću moliti - bila je ogorčena. Prstima se nervozno igrala s tankim zlatnim prstenčićem koji joj se nalazio na lijevoj ruci. Ma koliko se trudila sakriti nemir, to joj nije uspijevalo. Pokušaj mi vjerovati, molim te. Znam da previše tražim od tebe, ali nemam ni kakvih zlih namjera, samo pokušavam ublažiti nepravdu koju ti je nanio moj brat. I dalje tvrdiš da ti nisi Dinko - ljutito je rekla. Da. Nemoguće je povjerovati u to. Kad malo bolje razmislim, to je vješt način da se izbjegne odgovornost. Moram priznati, izuzetno domišljato. Ne treba mi tvoja pomoć bila je istinski povrijeđena. Da sam barem i ja mogao dignuti ruke od svega, ali nisam. Njoj je bila potrebna pomoć, a jedino sam joj ja mogao po moći. Za Dinka ona je bila prošlost, osoba koje se možda nikad i neće sjetiti. Nje mu je bilo važno da samo sebi udo volji, a to što će nekom uništiti život, bilo mu je sasvim svejedno. Nisi u situaciji da zbog po nosa odbaciš sve. A što bih tre bala? Ni ja ni moj ponos ni smo na prodaju. Pogrešno si shvatila. Tu si u pravu. Ja sve shvaćam pogrešno. Odlazi! - lice joj se zajapurilo od ljutnje. Idi i sa sobom ponesi milostinju koju mi nudiš - ustala je i otvorila vrata. Nisam imao izbora. Ne rado sam krenuo pre ma izlazu. Kad sam prešao prag, okrenuo sam se i pogledao je. Uvjerit ćeš se da govorim istinu.

Snažno je zalupila vratima. Čak nisam bio siguran ni da je čula moje posljednje riječi. Dok sam koračao gradom, razmišljao sam kako da joj se opet približim. Kao najprihvatljivije rješenje nametnulo mi se da se pritajim nekoliko dana i ne poduzimam ništa. I njoj je trebalo vremena da trezveno razmisli, da posloži dojmove. Nadao sam se da će uvidjeti da je pogriješila. Odjednom sam se dosjetio i osmijeh mi je obasjao lice. Nakon nekoliko dana uputio sam se Daniri. Što želiš? - neljubazno me upitala. Tako malo. A to je? - vidio sam da sam probudio njenu radoznalost. Da sa mnom popiješ kavu rekao sam molećivim glasom, uputivši joj jedan od svojih razoružavajućih osmijeha. A što se skriva iza tog poziva? - u šali je upitala. Šalica crne, mirišljave tekućine, osamljen čovjek željan društva i ugodan razgovor. Na moje iznenađenje, pristala je. Rekao sam joj mjesto i vrije me i, pozdravivši se s njom, otišao. Znao sam da je tako najbolje. Bio sam iznimno dobro raspoložen. Bude li sve teklo prema planu, sutra će istina izići na vi djelo, a to je bio prvi, ali i najznačajniji korak. Ni samome mi nije bilo jasno zašto sam toliko inzistirao da joj pomognem. Nije bilo u pitanju samo sa žaljenje.

Mada sebi nisam že lio priznati, tu su postojali i osjećaji koje sam gajio pre ma njoj kao pre ma ženi. Idućeg da na prvi sam došao na mjesto sastanka. U meni je sve treperilo od ne izvjesnosti. Kad se nakon ne koliko minuta pojavio Dinko, laknulo mi je. Još samo da dođe Danira, onda će bez ijedne izgovorene riječi sve biti jasno. Zadovoljno sam se osmjehivao gledajući u njega. On nije ni slutio za što je ovdje. Odabrao si čudno mjesto i vrijeme - gunđao je sjedajući. Poznajući te, siguran sam da imaš dobar razlog. Zar bih ga trebao imati? - upitao sam ga glumeći naivnost. Pa...slegnuo je ramenima. To je tako neuobičajeno za tebe. Ali u prirodi nam je da se mijenjamo, zar ne? Odugovlačio sam s razgovorom. Raspitivao sam se o njegovoj ženi, djeci samo da dobijem na vremenu. Kradomice sam pogledavao prema vratima. Trgnuo sam se kad sam ugledao Daniru. Na trenutak je zastala da joj se oči pri viknu na polutamu, jer je bila zaslijepljena jakim suncem koje je sjalo vani. Istog sam trenutka ustao i krenuo prema njoj. Nije se ni snašla, a već sam je vodio prema stolu. Po njenom bezbrižnom osmijehu shvatio sam da još uvijek nije ugledala Dinka. Tek kada sam je doveo do stola, šokirano je zastala. Tijelo joj se ukočilo, neobično se trzajući. Osmijeh joj je zamro na usnama, a lice je postalo bijelo poput kreča. Ne trepćući, gledala je u Dinka, pa u mene.

Danira! - Otkud ti ovdje? Dinko je prvi progovorio. Što bi ovo trebalo značiti? upitao je okrećući se prema meni. Oči su mu sijevale od bijesa. Bio sam dovoljno jasan kad sam rekao da je ona prošlost i da ne želim ni čuti za nju, a kamo li je vidjeti. Ne znam kakvu igru igraš, ali ja u njoj neću sudjelovati ­ naglo je ustao i ljutito krenuo prema izlazu. Sjedni ponudio sam Daniri stolac. Učinila je to bez riječi. Nemoguće - prošaptala je slomljeno. A bila sam sigurna da mi lažeš. Nisam imala razloga da ti vjerujem - u njenim se očima i dalje zrcalila nevjerica. Znam da je ovo šok za tebe, ali i jedini način da te uvjerim. Ja jesam fizički sličan bratu, ali smo kao osobe potpuno različiti, barem se na dam da je tako - zadnji dio rečenice dodao sam više za sebe. Ušutio sam. Nisam znao što da još kažem. Danira je bila sasvim zaokupljena svojim mislima i bio sam siguran da ništa od onoga što sam rekao nije čula. Buljila je u neodređenu točku, a lice joj je bilo nepomično i blijedo poput voska. U tom mi je trenutku bila nestvarno lijepa, kao priviđenje. Zadrhtao sam. U meni se počeo javljati čudan strah da ću je izgubiti. Ne znam zašto, ali ta mi je žena značila više od svih koje sam dotad poznavao. Ni činjenica što nosi dijete moga brata nije mi smetala. Danira, udaj se za mene - rekao sam drhtavim glasom i sam iznenađen riječima koje su spontano izišle iz mene.

Molim! - poput robota okrenula se prema meni. Priznaj, to i nije tako loša zamisao. Ako želiš, naš brak može biti samo na papiru, puka formalnost koja ima svojih prednosti, ali i mana. Osim mene, tebe i Dinka, nitko i ne treba znati istinu ­ pokušavao sam je uvjeriti. Velikodušno od tebe, ali ne dolazi u obzir. Ne trebaš se žrtvovati zbog brata - rekla je šapatom. Brat ti je lud na jedan način, a ti na sasvim drugi. Oboje idete u krajnosti. Nisam želio navaljivati. Na dao sam se da će me barem prihvatiti kao prijatelja, kao osobu na koju se može osloniti. Zašto mi to predlažeš? - pažljivo me promatrala kroz polu­zatvorene oči. Imao sam osjećaj da njezin pogled dopire do same srži moje duše. Niti me ne poznaješ, a postupaš onako kako nje mu nikad ne bi ni palo na pamet, čak i da nije oženjen. Ali ne, definitivno i zauvijek ne. Takva bi situacija bila nepodnošljiva za sve. Što misliš kako bih se ja osjećala da bismo se sreli s njegovom obitelji. Ja nikad nisam bila dobra glumica - riječi je popratila odmahivanjem glave. Onda barem prihvati moju pomoć - zamolio sam je.­ Još uvijek ne znam za što inzistiraš na njoj. Ti bi me samo podsjećao na ono što že lim zaboraviti. Gledajući tebe, vidjela bih Dinka, vidjela bih ono što smo mogli biti, a nismo - njene su me riječi pogađale po put noža. Na tu mogućnost nisam ni pomislio. Znači, bio bih samo surogat, slaba zamjena za original. Ovo nema smisla - ustala je i otišla. Nije se ni okrenula.

Ostao sam skamenjen. Možda sam pogriješio u tome što sam bio izravan, što njezino srce nisam pokušao osvojiti dio po dio. Idućih je nekoliko dana nisam vidio. Vrata nije otvarala, a na mobitel se nije javljala. Bio sam izvan sebe od brige. Nimalo lijepi prizori nizali su mi se pred očima. Bezbroj sam joj puta na­pisao sms neka barem nazove bude li joj potrebna pomoć. Kako je vrijeme prolazilo, bio sam sve opsjednutiji njome. Danira se nastanila u svakoj stanici moga bića. Nakon svega, morao sam priznati da sam zaljubljen. Moja ženidbena ponuda bila je zapravo izraz sebičnosti. U tom sam trenutku mislio na sebe, iako sam se skrivao iza uloge dobročinitelja. I bio sam iskren kad sam rekao da mi njezino dijete ne bi smetalo.

Ona je bila sve ono što sam od žene želio i moje je srce nepovratno bilo osvojeno. Sjedio sam i ispijao konjak. Lagana omamljenost prešla je u san. Ne znam koliko sam spavao, ali probudio me rezak zvuk mobitela. Trebalo mi je nekoliko trenutaka dok sam ga pro našao i javio se. Jakove, pomozi mi čuo sam Danirin glas. Bolnica je daleko, a ja... molim te. Gdje si? Dolazim istog sam se trenutka rasanio. Bio sam izvan sebe, potpuno dezorijentiran. U kući sam - rekla je šapatom. Pohitao sam k njoj. Činilo mi se da automobili gmižu po cesti, koliko su bili spori. Svaka mi je sekunda bila dragocjena, a trebala mi je cijela vječnost dok sam došao do nje. Vrata su bila otvorena i kad sam ušao, ona je ležala oblivena znojem. Pomogao sam joj da dođe do auta noseći njenu putnu torbu.

BIO SAM UZ NJU DOK JE RAĐALA. KAD JE PROSTORIJOM ODJEKNUO PLAČ DJETETA, ZAPLAKAO SAM OD SREĆE. ONA ME ZAHVALNO POGLEDALA...

Ostatak večeri odvijao se vrtoglavom brzinom. Bio sam uz nju dok je rađala. Tako sam joj želio pomoći, ali nisam mogao. Nikad nisam razmišljao u kakvim se mukama čovjek rađa. Za mene je porođaj bio strašan, ali i lijep. Bio sam istodobno i tužan i sretan. Kad je prostorijom odjeknuo plač djeteta, zaplakao sam od sreće. Čestitam! Dobili ste prekrasnog dječaka - obratio nam se doktor. Pogledao sam u Daniru. Nasmiješila mi se.­ Da. Zaista smo sretni. Hvala vam ­ umorno je rekla. Kad su upisivali podatke o djetetu, kao Domagojeva oca sam naveo sebe. Danira se nije protivila. U njenim sam očima vidio nijemo odobravanje.

Naš se odnos razvio u divno prijateljstvo, mada je trebalo proći još nekoliko godina dok konačno nije prihvatila moju bračnu ponudu. Da, udat ću se za tebe - rekla je uz osmijeh. Ako sam u početku u tebi i vidjela Dinka i mislila da je on moja najveća ne sreća, sada vidim da je nešto najljepše što mi se dogodilo - tiho je rekla. To nisu bile riječi koje sam očekivao. Moje je oduševljenje naglo splasnulo. Zašto me tako gledaš? Da nije bilo njega, nikad ne bih upoznala tebe. Jakove, volim te - napokon je te čarobne riječi prevalila preko usana. Oči su mi se na punile suzama. Bio sam nijem od sreće. Riječi naprosto nisu imale smisla, kao ni život bez nje.

Dugo mi je trebalo dok sam raščistila sama sa sobom, a moje srce zacijelilo. Da nije bilo tebe, nikad ne bih uspjela. Da samo znaš koliko sam ti zahvalna. Ako se zbog zahvalnosti želiš udati za mene, onda... Zar nisi čuo kad sam rekla da te volim? - prekinula me. Da, volim te, Jakove. Ovo je ljubav, a ne zanesenost koju sam osjećala prema Dinku. To su dva različita osjećaja, kao što ste i vas dvojica različiti. Ustao sam i zagrlio je. A kad je Domagoj ušao u prostoriju, pozvao sam ga u zajednički zagrljaj. Jer, napokon ćemo i pred zakonom postati ono što smo oduvijek bili - obitelj.

Priča je objavljena u magazinu Moja tajna (broj 4., travanj 2016.).