OVO JE 6 LJUDI KOJIMA JE 20.000 HRVATA UPLATILO 5 MILIJUNA KUNA 'To je projekt baziran na čistom patriotizmu!'

Čovjeku treba koliko mu treba, sve ostalo je taština.

Točan je ovaj citat iz Foresta Gumpa koji Ivan Rude, bivši predsjednički kandidat i javnosti omiljen stečajni upravitelj, ponavlja novinarima iz intervjua u intervju.

No, granica taštine za Rudu postavljena je dosta visoko: na razini 100 milijuna kuna, “beznačajne svotice” koja bi se za koju godinu trebala preliti u novi pogon za proizvodnju imunobioloških lijekova, i koju bi Rude, s još nekolicinom kolega, prikupio od 1,6 milijuna hrvatskih kućanstava zgroženih nad sudbinom nekad uglednog Imunološkog zavoda.

“ To je čista emocija”, govori mi Rude pa u maniri najozbiljnijeg lančanog pušača posegne za još jednim ovitkom duhana.

Viče dok govori, toliko da se svako malo okrenem bojeći se da naš stol izaziva preveliku pozornost prolaznika, a dok mi objašnjava priču o Visiji Croatici, rukama strastveno lamaćući zrakom, toliko da mu pepeo pada po smeđem odijelu, čak i u kavu s mlijekom koju je baš naručio.

“Ma šta mene briga šta tko o nama sumnja? Iza nas ne stoji ništa osim projekta baziranog na čistom patriotizmu”, ljutito poviče i strogo me pogleda.

Rude se referira na moju sumnju oko njegovog posljednjeg projekta, građanske incijative za spas Imunološkog zavoda okupljene oko tvrtke simoboličkog naziva Visia Croatica, koja bi se, što se mene tiče, brzo mogla iz najvećeg projekta iza Domovinskog rata pretvoriti u najveću blamažu nakon Wellesova Rata svjetova.

A Rude je to otprilike ovako zamislio: da jedno novoosnovano trgovačko društvo sugestivnog i simboličkog naziva uz pomoć građana, kao investitora, preuzme “zlatnu koku”, Imunološki zavod, tvrtku koja je preživjela pet sistema i nekoć se razvila do najuspješnijeg takvog zavoda u ovom dijelu Europe, no čiji potencijal danas, osim ovih patriota, nije uspio prepoznati nijedan uspješan investitor.

Visia Croatica u dobrom je dijelu svoga nauma dosad uspjela.

Na vrijeme su predali pismo namjere koje je bilo uvjet za sudjelovanje na natječaju za posrnulu tvrtku iz zagrebačke Rockefellerove ulice, a potom su jedini predali obvezujuću ponudu, pokrijepivši to izdašnim pologom, pola milijuna kuna kako je to država bila natječajem propisala, i to prikupljenih od građana.

“Ja sam osobno dao tri tisuće kuna”, otkriva mi Rude, čovjek iz čijih je zamisli inicijativa u startu i pokrenuta.

Njegova veza s Imunološkim zavodom nije nešto posebno stara. Dapače, ona počinje tek lani kad je Rude, na poziv radnika Imunološkog zavoda, vrlo vjerojatno i zahvaljajujući poznanstvu sa Srećkom Sladoljevom, u javnosti najeksponiranijim zaposlenikom tog dioničkog društva, postao član nadzornog odbora ove tvrtke na izdisaju.

Zavod je prije toga poslovao punih 120 godina (iako je pod današnjim nazivom poznat od 1961. godine), narastao je do jednog od najstarijih proizvođača imunobioloških lijekova u ovom djelu Europe, a 90-ih je godina postao dioničko društvo.

Kako je kadrove tamo uglavnom imenovala politika, zavod je 1997. prestao biti suradna ustanova Svjetske zdravstvene organizacije, novac se umjesto u pogone ulagao u privatne štedionice, a Imunološki je 2004. godine prvi put došao pred stečaj.

Tvrtka se tada spašava državnim kreditom, ali novac se i dalje ne ulaže u poboljšanje uvjeta poslovanja.

Zato Hrvatska agencija za lijekove i medicinske proizvode 2012. godine Zavodu uskraćuje dozvole za proizvodnju lijekova iz ljudske krvi ili ljudske plazme i seruma životinjskog podrijetla, koji su činili 79 posto prihoda.

Prilično velika šteta, posebno za poduzeće koje je još 1968. godine razvilo vlastiti soj Edmonston-Zagreb, koji su bili izbacili na tržište u obliku cjepiva protiv ospica, a kasnije i cjepiva protiv rubele, parotitisa ili morbila.

“A šta ja znam, ja sam se pretvorio u poznatog stečajnog upravitelja nakon što sam uspješno riješio problem brodogradilišta Nauta Lamjana na Ugljanu. Ponovno sam tamo pokrenuo posao, vratio radnike s burze pa su me ubrzo nakon toga pozvali da se priključim Imunološkom zavodu i pokušam i tamo srediti situaciju”, kaže Rude.

Te je godine, negdje u listopadu, Rude objavio kako će biti kandidat na izborima za predsjednika države, no iz natjecanja se neslavno povukao jer nije uspio prikupiti 10 tisuća potpisa građana koliko mu je formalno-pravno trebalo da mu se kandidatura uopće prihvati.

Usporedo s neuspješnom predsjedničkom avanturom, Rude je ozbiljnije iščitavao dokumentaciju koja je na stotinama stranica svjedočila o godinama sustavnog uništavanja, nebrige i ignoriranja razvoja i poslovanja jedinog domaćeg proizvođača virusnih cjepiva.

Pa kad je konačno odlučeno da će država prodati 54, 38 posto kapitala koliko je je imala u toj firmi, Rude je shvatio da bi Imunološki zavod lako mogao dopasti u ruke zločestom privatniku, i da bi za njega najbolje bilo kad bi ga pod okrilje preuzeo – narod.

Taj naum vrlo brzo približio je prijateljima, kolegama pa čak i potpunim strancima.

Među njima je bio i 58-godišnji doktor Aleksandar Soltyšik, liječnik s 35 godina starom ordinacijom biološke medicine u centru Zagreba i Rudina šibenska veza te dugogodišnji prijatelj.

Soltyšik je završio fakultet klasične medicine, ali se još u mladosti prebacio na biološku medicinu koja za cilj ima osposobljavanje organizma da se sam obrani od svih štetnih utjecaja i tako odupre bolestima.

Soltyšikova ordinacija nalazi se na adresi Baruna Trenka 4, istoj onoj na kojoj je danas prijavljena tvrtka Visia Croatica, a u kojoj Soltyšik uspješno liječi psorijazu, ali tretira i tumore, kao i razna degenerativna oboljenja.

Njegov je životopis slikovit.

Nakon studija medicine u Zagrebu Soltyšik je još 80-ih godina savladao drevnu tehniku akupunkture i moxibustiona (paljenja spužvastih trava za jačanje krvi), u Stockholmu se 90-ih upoznao s metodom elektrokemoterapije tumora, u Parizu je učio o infinitezinalnoj imunoterapiji...

Kad mu je oduševljeni Rude u nekoliko razgovora objasnio što se točno događa s Imunološkim – nesposobna država ga je upropastila, a sad ga želi prodati privatniku koji će raspačati nekretnine i zaraditi na sojevima cjepiva – Soltyšik se brzo složio da zavod treba spasiti, i to najbolje tako da ga pod hitno preuzme neka čista, narodska inicijativa.

U jednom zagrebačkom kafiću, tako barem ide službena verzija priče, Rude je potom upoznao Đuru Luburu.

43-godišnji Dubrovčanin u tom trenutku u javnosti je već bio poznat kao sudski vještak za telekomunikacije te predsjednik Udruge Telekom za promicanja prava korisnika elektroničkih telekomunikacijskih usluga.

Osim toga, Lubura je i član Nacionalnog foruma, političke stranke koju je osnovao liječnik Nikica Gabrić, na čijoj je listi Lubura bio i kandidat za Europski parlament.

“Oduševio sam se svime što mi je Rude govorio i shvatio kako je projekt spašavanja Imunološkog zavoda najveći projekt nakon Domovinskog rata. I u njemu sam sudjelovao, mislim da je dobro spomenuti da sam bio hrvatski branitelj”, objašnjava mi Lubura dok sjedimo u kafiću Stross na zagrebačkom Zrinjevcu.

Upravo su Lubura, Rude i Soltyšik nukleus inicijative Visia Croatica o kojoj se u medijima naglo počelo govoriti otkako su na natječaju jedini predali obvezujuću ponudu za preuzimanje Imuološkog zavoda, no za trojicu protagonista, kažu mi, stvar je krenula još prošle godine kad je Vlada objavila da će se riješiti ove važne tvrtke.

Od veljače prošle do travnja ove godine Visia Croatica postigla je gotovo nemoguće.

U nekoliko mjeseci od građana su prikupili nešto malo više od pet milijuna kuna za preuzimanje zavoda, polog im je uplatilo oko 20 tisuća građana i subjekata, podršku javno dali deseci neprofitnih organizacija i javnih osoba, a aktere je sve to vinulo do razine povijesnih narodnih heroja.

Pa ipak, povrh romantike i nacionalnog zanosa, priča o Visiji Croatici može se svesti i na još jednu u nizu upitno dobronamjernih, samoprozvanih građanskih inicijativa, s nejasnim backgroundom i kompleksno postavljenim poslovnim odnosima u kojima teško plivaju i oni pravno prilično potkovani.

Ne bi, uostalom, oko toga bilo toliko skepse da jedna isto tako nevino okupljena građanska inicijativa, ona koja je zbog zaštite obitelji mijenjala Ustav kako bi brak ograničili samo na vezu žene i muškarca, baš prošli tjedan nije najavila da ide na parlamentarne izbore.

A to je daleko od prvotnih najava Željke Markić dok je okružena kartonskim kutijama s gotovo 750 tisuća glasova marširala prema vratima Hrvatskog sabora.

Za razliku od Željke Markić koja je, zasad, registrirala samo udrugu, entuzijasti koji spašavaju Imunološki zavod posegnuli su za relativno nepoznatim oblikom komanditnog društva nazvanog Visia Croatica d.o.o.k.d.

Za razliku od običnog trgovačkog društva, komanditno društvo zapravo je društvo osoba sastavljeno od takozvanog komplementara – odnosno upravljača te komanditora, a zapravo kupaca udjela.

S idejom komanditnog društva godinama prije nevolja u Imunološkom zavodu bavio se upravo Ivan Rude, misleći da će takav model upravljanja, u kojem svi ulagači neovisno o količini uloženog novca imaju jednako pravo odlučivanja, moći ponuditi svojoj Šibensko-kninskoj županiji.

Od toga ipak nije bilo ništa, ali kad je postalo jasno da će sudbina Imunološkog zavoda moguće biti sumnjiva privatizacija, Rude je odlučio da je vrijeme da se i povijesno zaboravljenom komanditnom društvu konačno da prilika da se iskaže u praksi.

Na njegovoj je razradi, priča mi 38-godišnji odvjetnik Leo Buljat, zajedno s njim punih sedam mjeseci radilo još četvero odvjetnika, ali odbija mi otkriti njihova imena jer su oprezni fiškali odlučili ostati anonimni.

Buljat je od ranije poznavao Ivana Rudu i Đuru Luburu (ne otkriva odakle), a veza prema inicijatorima za preuzimanje Imunološkog bio mu je i 41-godišnji Dubrovčanin Nikša Sršen.

Sršen je neformalni glasnogovornik Visije Croatice, ali zasad ne daje izjave za javnost i nije ga bilo moguće vidjeti ni na jednoj fotografiji inicijative.

Riječ je o privatnom poduzetniku koji je prema podacima s Poslovne Hrvatske povezan s nekoliko poduzeća.

Vlasnik je i osnivač tvrtke Idea devet d.o.o za promidžbu i marketing, a koja ima porezni dug od 783 tisuće kuna i godišnje prihode od jednog milijuna.

Zatim je Sršen vlasnik poduzeća Tonitrus za koje nema podataka o financijskom poslovanju, a godinu dana bio je direktor u firmi TV Plus d.o.o iz Lučkog koja je otišla u stečaj s 1,5 milijuna kuna gubitka.

Kako su Rude, Lubura i Soltyšik tražili nekog pravnika koji bi im pomogao razviti koncept komanditnog društva, Sršen ih je spojio s Leom Buljatom, koji ga je u to doba zastupao u nekim pravnim poslovima.

Taj visoki 38-godišnji Zadranin ima odvjetnički ured u Zagrebu, ali je ujedno i osnivač tvrtke Conicio nekretnine d.o.o iz Zagreba, koja je 85 dana u blokadi i s ozbiljno preporučenom provjerom poslovanja.

“ Bilo je to šaroliko društvo, ali svi smo prepoznali vrijednost projekta. Poznavao sam pojam komanditnog društva od prije, ali trebalo je društveni ugovor osmisliti tako da onemogući bilo kakvo mešetarenje, a opet da društvo funkcionira i da se uvijek zna tko donosi sve važne odluke”, prisjeća se Buljat.

Svi akteri građanske priče uvjeravaju me da je koncept komanditnog društva savršen i neprobojan: ako Visia Croatica doista preuzme Imunološki zavod, društveni ugovor osmišljen je tako da zavod nitko neće moći preprodati, opljačkati, mešetariti ili donositi odluke koje bi bile u suprotnosti s nacionalnim interesom.

Ipak, oko koncepta preuzimanja i dalje postoji dosta nejasnoća, a čak je i značajan dio medija pogrešno tumačio da kupovinom udjela u komanditnom društvu građani postaju vlasnici Imunološkog zavoda.

Prvo i osnovno, Imunološki zavod ni u kojem slučaju ne preuzimaju građani niti oni kupovinom udjela postaju njegovi suvlasnici.

To bi možda bilo tako da se na natječaj za kupovinu tvrtke javilo komanditno društvo Visia Croatica d.o.o.k.d, ali obvezujuću ponudu na natječaju je zapravo predala tvrtka Visia Croatica d.o.o, zahvaljujući novcu koji su od građana prikupili kroz povezano društvo Visia Croatica d.o.o.k.d., pa će formalno-pravni vlasnici Imunološkog biti isključivo i jedino osnivači d.o.o.-a.

Prema podacima iz ugovora koji je dostupan na stranicama inicijative, članovi i osnivači Visia Croatica d.o.o su Ivan Rude, Aleksandar Soltyšik, Leo Buljat, Milan Vrkljan i Ivan Gašpar.

31-godišnjeg ekonomista Gašpara i 55-godišnjeg doktora Vrkljana u projekt je uključio Buljat, koji je s Vrkljanom dugogodišnji obiteljski prijatelj.

Ivan Gašpar šest godina radio je kao znanstveni novak na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a danas dovršava doktorski studij te nigdje nije zaposlen nego se gotovo u potpunosti angažirao u Visiji Croatici.

Vrkljan je pak profesor na zagrebačkom Medicinskom fakultetu i predstojnik Zavoda za endokrinologiju KB Sestre milosrdnice.

Ima petero djece, podrijetlom je iz Like. Svojevremeno se protiv njega vodio sudski postupak zbog optužbi da je primio mito, i to za hospitalizaciju teško bolesne žene iz Bjelovara, koja je na koncu preminula.

Prema presudi iz 2012., Vrkljan i suoptuženi liječnik Marko Doka nepravomoćno su bili osuđeni zbog uzimanja mita, ali predstojnik Zavoda tvrdi kako su kasnijom pravomoćnom presudom oba liječnika oslobođena.

“Od 15 tisuća liječnika u Hrvatskoj, nećete uspjeti naći niti 10 koji bi vam rekli da Imunološki zavod ne treba spašavati. Vlast koja ne može naći 100 milijuna kuna za spašavanje ne treba ni vladati”, objašnjava mi Vrkljan.

Pa kad već to Vlada nije htjela, Vrkljan i kolege sami su se uključili u spašavanje Imunološkog zavoda.

Kad su shvatili da će država kompaniju prodati, odlučili su poslati pismo namjere, koje je bilo uvjet za sudjelovanje u natječaju.

To je mogla učiniti isključivo pravna, a nikako fizička osoba, pa im je hitno trebala neka tvrtka jer nije bilo dovoljno vremena da se do roka za predaju pisma namjere osnuje komanditno društvo.

Rješenje im je ponudio Soltyšik: prijatelji njegovih pacijenata baš su prodavali tvrtku koja je godinama bila neaktivna.

“Još je i naziv, zamislite, bio Visia Croatica, što nam se posebno dopalo. To nikako nije bila slučajnost”, oduševljeno mi prepričava doktor Soltyšik.

Petero incijatora – Rude, Soltyšik, Buljat, Gašpar i Vrkljan stoga za nekoliko tisuća kuna kupuju Visiju Croaticu d.o.o., dotad u vlasništvu ekonomista Zdravka Kuzmića i Marina Aničića, te šalju pismo namjere koje će biti uvjet za slanje obvezujuće ponude.

Paralelno s tim kreće i prikupljanje novca od građana zainteresiranih za spašavanje Imunološkog zavoda.

Za te potrebe nastaje komanditno društvo Visia Croatica d.o.o.k.d, sastavljeno od takozvanog komplementara odnosno upravitelja (u ovom slučaju to je Visia Croatica d.o.o, budući vlasnik Imunološkog) te komanditora – znači građana – koji će sa svojim udjelima postati mali investitori bivšoj državnoj firmi.

Građani kao ulagači ovdje bi trebali biti posebno zaštićeni.

Ugovorom je, tvrde mi sugovornici, definirano da budući vlasnici zavoda nemaju pravo na isplatu niti raspolaganje dobiti, a svi koji uplate udjel za spas zavoda, postaju članovi skupštine društva, koja imenuje nadzorni odbor, a koji na koncu imenuje upravu.

Dakle, u rukama građana trebali bi biti svi mehanizmi za eventualno upravljanje Imunološkim zavodom, a ulagači riskiraju isključivo uloženi udjel, što bi u prosjeku iznosilo 250 kuna po svakome tko je dosad uplatio novac.

Ipak, mnogi su skeptični može li uistinu Visia Croatica novac za spas Imunološkog prikupljati kao dosad, po kućama, jer bi se cifra potrebna za održavanjem sustava mogla popeti na daleko više od onoga kako je procijenjeno.

Predajom obvezujuće ponude Visia Croatica državi je za Zavod ponudila osam milijuna kuna, a natječajem se obvezuju još 100 milijuna kuna u godinu dana uložiti u izgradnju novog pogona.

U tom periodu, pod uvjetom da u Rockfellerovoj zadrže sve zaposlenike, njih 180, za održavanje hladnog pogona zavoda trebat će im još 35 milijuna kuna po godini, a za poslovanje prema europskim propisima, doznajem od sugovornika iz farmaceutske industrije, dodatni će novac morati uložiti i u razvoj dokumentacije za već razvijene proizvode zavoda, koja se sustavno u Imunološkom zapostavljala.

Ta dokumentacija, takozvani “file” bez kojeg na tržištu Europske unije nije moguće poslovati, stoji oko milijun eura po soju cjepiva, a izrada, zbog strogih uvjeta, obično traje četiri do pet godina.

Baš ta zapuštenost sustava – ne zgrada i pogona, nego baš intelektualnog vlasništva zavoda – bila je glavni razlog zašto se iz priče o kupovini Imunološkog povukla svaka ozbiljnija farmaceutska kompanija, procijenivši da će dugo morati čekati na stjecanje svih potrebnih uvjeta za normalno poslovanje firme, a zauzvrat dobiti cjepiva za ospice, rubeolu i brojne druge bolesti koje je dosad razvilo na stotine drugih kompanija.

Visia Croatica, ipak, u Imunološkom vidi i drugu stranu priče. A to je činjenica da pored proizvodnje cjepiva, Imunološki zavod proizvodi preparate iz krvne plazme koji, tvrdi liječnik Vrkljan, nikad ne bi smjeli doći u ruke privatnika.

“Imunološki zavod počiva na sistemu dobrovoljnog davanja krvi i taj sistem nikad dosad, čak ni u ratu, nije zakazao. Vrlo je važno da Zavod ne uvozi krv, nego je prikuplja od naših darivatelja jer je pojavnost različitih vrsta virusa u njoj vrlo niska, a to je važno zbog zdravlja naroda. Kad bi ovaj segment posla preuzeo privatnik, nikad ne bismo mogli biti sigurni da taj vlasnik ne bi našu krv za dobar novac prodavao na drugim tržištima, a u Hrvatsku uvozio jeftiniju, stranu krv”, pojašnjava mi Vrkljan.

U tom smislu, nadovezuje se Ivan Gašpar, Imunološki zavod zapravo posluje kao trostruki monopolist: on jedini u Hrvatskoj ima odobrenje prikupljati, obrađivati i dalje distribuirati krvne pripravke, pa prodavati takvu kompaniju, uz obrazloženje da više nije profitabilna, ne može biti tvrdnja u koju bi trebalo vjerovati.

Osim toga, društvo okupljeno u Visiju Croaticu uvjereno je da Imunološki zavod profitabilnost može itekako ostvariti i na segmentima virusnih cjepiva, kao što je činio nekad.

Problem je jedino dobiti odgovor na pitanje “kako”?

“Ne možemo vam to reći, to je pitanje našeg poslovnog plana koji zasad ne želimo otkrivati. Ali računamo da će Imunološki opet postati profitabilan za tri do pet godina, da ćemo u njemu zapošljavati nove ljude, i da će on opet biti jedna od najnaprednijih kompanija na europskom tržištu”, siguran je Lubura, koji nema nikakve sumnje u to da će Visia Croatica prikupiti i zadnju kunu potrebnu za spašavanje tvrtke.

Za koji tjedan, doznajem, na adresu svakog kućanstva u Hrvatskoj stići će po jedan primjerak novina, tiskan u nakladi od navodno čak 1,6 milijuna primjeraka koju će s pola milijuna kuna financirati Visia Croatica, a u kojem će ljudima pojasniti zašto je točno važno da kupe udjel u tom komanditnom društvu.

To je plan A koji će, ne uspije li, zamijeniti planom B, a on podrazumijeva strateške partnere – znači, izdašnije ulagače – koji su, tvrde ljudi okupljeni oko Visije Croatice – već počeli nuditi partnerstvo u projektu.

Pitanje je, naravno, zašto bi se velike kompanije ili fondovi radije pridružili “inicijativi građana” umjesto da su sami na natječaju predali ponudu za Imunološki zavod, ali na to zasad nije moguće dobiti odgovor.

Poznato je samo da će se Visia Croatica, prihvati li Vlada njenu ponudu za preuzimanje zavoda, vrlo skoro iz ordinacije doktora Soltyšika preseliti na prikladniju adresu, vjerojatno najam, te početi zapošljavati jer će spašavanje Imunološkog biti teško odraditi s volonterima.

Pođe li im sve to za rukom, Visia Croatica postat će prva građanska inicijativa koja će, pod parolom spasa državnoga blaga, narodno vlasništvo zapravo uz pomoć novca građana prevesti u privatnu imovinu.

A s iskustvom dosadašnjih privatizacija možda ni ovdje nije ludo malo biti na oprezu.