PIŠE DAVOR BUTKOVIĆ

Otišao je jedan od zadnjih korifeja Kuharićeve Crkve

Dr. Adalbert Rebić bio je predstavnik Crkve kakvu je gradio kardinal Franjo Kuharić: tolerantne prema nekatolicima, ali i onim katolicima s nedogmatskim pogledima
 Vjekoslav Skledar/Cropix

Početkom i sredinom 2011. godine ondašnja Hrvatska demokratska zajednica vodila je skupa s Katoličkom crkvom, žestoku kampanju protiv crvene opasnosti koja prijeti Hrvatskoj.

U toj, izbornoj godini biskupi i drugi svećenici nisu, doduše, baš toliko žestoko agitirali protiv SDP-a, kao što su se dvije godine ranije trudili mobilizirati hrvatske birače da glasuju protiv SDP-ova predsjedničkog kandidata Ive Josipovića, ali su svejedno crkveni predstavnici često davali do znanja što misle o ideološkim usmjerenjima Kukuriku koalicije i zašto ih smatraju štetnima za Hrvatsku.

A onda je na prvoj stranici jednog broja Jutarnjeg lista od ponedjeljka objavljen veliki naslov u kojem je dr. Adalbert Rebić, jedan od najuglednijih članova kaptolskog establišmenta, hladno konstatirao kako crveni nisu nikakva prijetnja Hrvatskoj (Rebića je intervjuirao kolega Vlado Vurušić, jedan od rijetkih preostalih kompetentnih hrvatskih političkih novinara).

Taj naslov izazvao je nekoliko javnih i niz unutarnjih, relativno internih i prilično snažnih političkih reakcija, što je iz današnje perspektive sasvim nevažno.

Važno je, međutim, da je Rebić - renomirani bibličar, prebendar, profesor, pisac, prevoditelj i izdavač - neočekivanim i posve izravnim istupom u korist SDP-a još jednom pokazao širinu one Crkve hrvatskog jezika kakve više, nažalost, nema.

Crkva Franje Kuharića desetljećima se aktivno borila protiv komunizma. Ona jest nedvojbeno podržala dolazak Franje Tuđmana i Hrvatske demokratske zajednice na vlast, zato jer su Kuharić i njegovi suradnici odmah razumjeli da su te 1990. godine jedino Tuđman i HDZ mogli osigurati dovoljno snažan otpor Miloševićevoj prijetnji. No, Kuharić se početkom bošnjačko-hrvatskog rata u susjednoj državi pretvorio u jednog od najoštrijih kritičara Tuđmanove politike podjele Bosne; zagrebački je nadbiskup tako postao meta ogorčenih napada što su dolazili iz samog vodstva takozvane Hrvatske Republike Herceg Bosne.

Istodobno, u onim gadnim ratnim godinama Kuharić i njegovi ljudi (poput Živka Kustića ili Adalberta Rebića) nisu ni pokušali stigmatizirati nijednu nehadezeovsku političku opciju u Hrvatskoj, niti su ideološki progonili nekatolike ili katolike s nedogmatskim pogledima.

Naprotiv, Kuharićeva je Crkva u Hrvata uistinu bila široka, integrativna i tolerantna, što je i normalno jer su, uz razumnog kardinala, njezinu okosnicu činili ozbiljni intelektualci, okupljeni oko Teološkog društva Kršćanska sadašnjost: sam je Rebić u dva mandata obnašao dužnost direktora izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost.

Ovdje je zanimljivo i važno konstatirati da na Kaptolu, kao i na krajnjoj hrvatskoj desnici, postoji škola mišljenja koja je Tedeks držala projugoslavenskom udbaškom provokacijom. (Bojim se, dapače, da su zagovornici takvih stavova danas na Kaptolu zadobili prevlast).

Široka, integrirajuća i tolerantna Crkva Franje Kuharića i njegovih ljudi pokazala je svoje najvažnije značajke u vrijeme izbjegličke krize, koja ja zadesila Hrvatsku između 1991. i 1994. godine, o čemu svjedoči dr. Mate Granić, ondašnji potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti i kasniji ministar vanjskih poslova, koji je nagovorio dr. Adalberta Rebića da preuzme nezahvalni posao predstojnika Vladina Ureda za prognanike i izbjeglice.

“Vidite”, rekao mi je jučer dr. Granić, “mi smo u prosincu 1991. godine imali oko 485 tisuća prognanika. Pazite, 485 tisuća prognanika na četiri i pol milijuna stanovnika!

Ured za prognanike organizirali smo po uzoru na sličan ured u Ujedinjenim narodima, a ja sam krenuo u potragu za čovjekom koji je dovoljno poznat da bi mogao u nas i u svijetu reprezentirati ured, koji je dovoljno organiziran da bi njime mogao upravljati i koji je dovoljno tolerantan da bi se mogao suočavati s dnevnim problemima tih jadnih ljudi i da bi oni u njega mogli imati povjerenje. Dr. Rebić zadovoljavao je sve te kriterije. Triput smo razgovarali, da bi me Rebić napokon poslao kardinalu Kuhariću. Rebić je, naime, želio da Kuharić odobri njegov angažman u Vladi. Razgovarao sam s kardinalom, koji je odmah pristao i tako je dr. Rebić preuzeo jedan od najtežih poslova u hrvatskoj državnoj upravi uopće i mislim da ga je odradio briljantno. Osobito želim naglasiti da dr. Rebić nikada nije dopustio da se prognanici i izbjeglice tretiraju prema njihovoj etničkoj pripadnosti. Prvo, manje se zna da je među prognanicima, krajem te 1991. godine, bilo i nešto više od tri posto Srba, koji su kod Rebića imali potpuno isti tretman kao Hrvati.

Drugo, i uočljivije, krajem 1993. godine, u vrijeme najžešćih bošnjačko-hrvatskih sukoba u srednjoj Bosni, u Hrvatskoj se nalazilo oko 320 tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, uglavnom Bošnjaka. Adalbert Rebić i njegov ured za te su se ljude skrbili s najvećom mogućom pažnjom, što dovoljno govori o Rebićevoj širini, njegovu humanizmu i njegovoj pozitivnoj neopterećenosti nacionalnim” završio je svoj iskaz dr. Granić, najbliži Rebićev suradnik iz ratnih vremena.

Adalberta Rebića upoznao sam, ako se dobro sjećam, pretkraj devedesetih. Sjedili smo u njegovu domu u Kaptolu, pili pivo i filozofirali o ulozi Crkve u tadašnjoj Hrvatskoj.

Premda je u razgovoru pokazivao puno manje strasti od, recimo Živka Kustića, najvažnijeg hrvatskog katoličkog novinara uopće (i još jednog od ključnih Kuharićevih ljudi), podjednako je čvrsto branio stavove koje je zastupao i Kustić: one o političkoj neovisnosti Crkve, o pogrešnosti njezina vezivanja uz agresivni hrvatski nacionalizam, kao ni uz bilo koju političku stranku, te o toleranciji, kao o jednoj od glavnih vrijednosti hrvatskog društva.

Sve ovo ne znači da Rebić nije bio uvjereni hrvatski nacionalist i antikomunist. Naravno da jest, baš kao što je i Kustić.

Ali, Adalbert Rebić bio je dovoljno inteligentan i širok u pogledima da bi shvatio kako komunizma u Hrvatskoj više nema i kako hrvatski nacionalizam nikada više ne smije poprimiti zloćudne značajke.

Zbog velikog utjecaja ljudi poput Kustića i Rebića, prva hrvatska socijaldemokratska vlada na Kaptolu prije četrnaest je godina dočekana relativno prijateljski: tada se u crkvenim krugovima još nije bila formirala borbena falanga koja iskreno misli da Hrvatskom vladaju komunisti i masoni i koja na temelju takvih predumišljaja planira i vodi različite crkvene društvene i političke akcije.

Dr. Adalbert Rebić u svom je javnom i političkom djelovanju tijekom proteklih dvadesetak godina bio jedan od najodgovornijih i najkorisnijih hrvatskih svećenika. Čini se, nažalost, da ga nema tko nadomjestiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. prosinac 2024 06:20