Jako je dobro da je Vlada RH napokon objavila kalendar popuštanja strogih epidemioloških mjera. S obzirom na umirujuće podatke o broju ukupno oboljelih, novih slučajeva i najtežih ishoda, možda bismo mogli raspravljati o tome bi li oživljavanje javnog i ekonomskog života trebalo biti brže i hrabrije, ali oprez Vlade razumljiv je na elementarnoj, ljudskoj razini. Veći problem jest u tome što nam Vlada nije dala puno više od golog prijedloga kalendara popuštanja epidemioloških mjera s čijom su realizacijom, kako kažu, spremni stati čim se epidemiološka situacija pogorša. Iz toga proizlazi više problema.
Ni građani ni poduzetnici nisu dobili preciznu razradu novih pravila života i rada. Čega se točno moramo pridržavati, što je to što moramo provoditi? Posebno puno upitnika u glavama o organizaciji budućeg rada imaju poslodavci. Nisu primili dovoljno podataka o tome kako se točno trebaju organizirati, što sve trebaju dobaviti. Ne razmišljaju svi poslodavci samo o tome kako što prije pokrenuti poslovne aktivnosti da bi novac počeo dolaziti.
Realisti među njima svjesni su da se Covid-19 može vratiti u većem i opasnijem valu te žele dobro pripremiti obranu kako nova blokada ekonomskog života ne bi bila nužna. Veliki Japan cijelu svoju epidemiološku strategiju temelji na ideji da će se koronavirus vraćati manje ili više opasan. Upravo zbog te ideje zaključili su da nema smisla primjenjivati radikalne epidemiološke mjere, nego da se treba malo više brinuti za zaštitu gospodarstva. I spremni su, čini se, u tome ustrajati. To se doima kao mudar pristup.
Covid-19 pokazao se ekonomski pogubnijim nego što su to na početku pandemije zamišljali pesimistični analitičari. Ovaj tjedan doznali smo da najveće europske ekonomije bilježe rekordne padove usluga i proizvodnje u travnju. Pad bi se mogao produbljivati. Najteže pogođene europske zemlje emitirale su bujicu novih dugova. Za Španjolsku i Italiju već sada je izvjesno da su putanje rasta njihove zaduženosti prešle granicu na kojoj se može reći da su sigurne od bankrota. Trebaju ogromnu financijsku pomoć.
Iako padaju sve ekstravagantnije fiskalne i monetarne ideje, najvjerojatnije je da će dugovi ipak ostati dugovi - užasno opterećenje za sadašnjost, a još veće za buduće generacije. Jasno je, recimo da su velike Sjedinjene Države pošto-poto željele, kroz stimulanse ili direktnu pomoć, zaštititi svoje gospodarstvo s enormnih 2600 milijardi dolara. To je oko 10 posto američkog godišnjeg outputa, a američki dug već je prije ove krize, krajem 2019., bio na zastrašujućoj razini.
Gledajući omjer prema BDP-u, američki se dug počeo približavati razini zaduženosti nakon Drugog svjetskog rata. Covid-19 tu će razinu sigurno nadmašiti. Teži neprijatelj nego Hitler, Mussolini i kvislinzi. U takvom svijetu, gdje u ekonomskom usporavanju stradaju najveći i do sada najuspješniji (Singapur), mali i ne baš uspješni, poput Hrvatske, vjerojatno će proći kroz gospodarsku noćnu moru.
Upravo zbog toga trebali smo već sada dobiti jasniju informaciju kako će se točno morati ponašati, primjerice, krojači, a kako njihove mušterije. Ugostitelji su već trebali znati što točno znači da mogu raditi na otvorenom i u kojim će uvjetima posluživati goste; s kakvom zaštitom i kojom organizacijom. Vlada je već trebala početi s isporukom dijagrama i tlocrta koji će omogućiti postavljanje novih shema klimatizacijskih uređaja u trgovačkim centrima, kao i novih načina organizacija prodaje.
Ne treba stati na stranu onih poduzetnika koji smatraju da su nikakve epidemiološke mjere najbolje mjere. Mjere moraju biti logične.
Najgore je što nismo dobili nikakav odgovor o tome prema kojem će kriteriju vraćati stroge epidemiološke mjere ako se situacija pogorša. Takve se odluke više ne smiju donositi na bazi instinkta, na osnovu dojma važnog pojedinca ili opće atmosfere u društvu. Ta odluka mora biti donesena na temelju jasnih kriterija i projekcijskih modela.
Epidemiologija i ekonomija nisu u osobitoj ljubavi, ali ih hitno treba povezati jer bez ekonomskog sustava nema ni zdravstvenog, ni mirovinskog, ni socijalnog sustava. Hrvatsko gospodarstvo ne može izdržati još dva-tri mjeseca strogih epidemioloških mjera nakon njihova novog uvođenja.
Netko hrabar u ovoj zemlji morat će, ako nakon popuštanja mjera ponovo počne rasti broj oboljelih, donijeti odluku o nastavku epidemiološke politike koja više neće biti bazirana samo na konceptu radikalnog zamrzavanja javnog i ekonomskog života.
Donositeljima odluka neće biti lako. Znanost im može pomoći.
Robert E. Hall, Charles I. Jones i Peter J. Klenow sa Sveučilišta Stanford i NBER-a objavili su početkom travnja istraživanje pod nazivom “Trgovati potrošnju i Covid-19 smrti”. Istraživanje okrutnog naslova bavi se užasavajućim pitanjem s kojim su se suočile praktički sve važne ekonomije svijeta: kako odmjeriti, odnosno usporediti štete od velikog pada potrošnje prema smrtnosti od zaraze Covidom-19? Slaba karika tog istraživanja jest očigledna manjkavost službenih statistika po pitanju ishoda Covida-19.
No, matematički model koji nude doima se kao razuman. Pojednostavljeno prepričano, u formulu su uvrstili smrtnost od Covida-19, prosječno očekivanje trajanja života u godinama, godine preostalog života mjerene potrošnjom per capita (godišnje, npr., 150.000 dolara).
Na osnovu toga procijenili su “trenutak” rizika u kojem preblage epidemiološke mjere previše povećavaju smrtnost te se stoga previše gubi kroz očekivanu buduću potrošnju. I tako su došli do zaključka da sa svakim postotnim bodom rasta smrtnosti društvo treba biti spremno na 5 postotnih poena pada potrošnje. Drugim riječima, uz 4 postotna poena smrtnosti, trebalo bi se pomiriti sa 20-postotnim padom potrošnje.
Treba naglasiti da su istraživači osmislili vrlo kompleksan model koji je vodio računa o dobnoj strukturi, odnosno o stopi preživljavanja starijih. Upravo taj dio modela u velikoj mjeri utječe na konačni rezultat. Zaključak do kojeg su došli jest kako bi društvo (uz upitnu statistiku smrtnosti od Covida-19) trebalo pristati na pad potrošnje od 26 posto. Četvrtina svega što se potroši u godinu dana! Puno, ali jest neka granica.
Iako i ovaj pametni model istraživačkog trojca ima mnogo manjkavosti, barem je dobra polazna osnova za donošenje budućih javnih politika. Nadajmo se da će Vlada slijediti ovu logiku.
Ne treba se zavaravati. Covid-19 vrlo je opasan. Mnogi su ga relativizirali pozivajući se na to da službene statistike ne otkrivaju značajno povećanje ukupne smrtnosti. No, novi brojevi koji stižu iz Europe govore drugačije. Španjolska je u ožujku prijavila ukupno 49.000 mrtvih. Najviše od 1975. godine. U 1689 općina u Italiji koje su najviše pogođene ovom pandemijom, smrtnost je 30 posto viša u odnosu na prethodnu godinu.
Velika Britanija prijavila je u utorak najveću smrtnost u posljednjih 20 godina. Jedina velika europska zemlja koja u 2020. nije imala višu smrtnost jest Njemačka. U New Yorku su kapaciteti krematorija postali, najblaže rečeno, premaleni. No, svi ovi strašni fakti ne znače da u ovih nekoliko mjeseci o opasnom virusu nismo nešto naučili te da se protiv njega ne možemo boriti pametnije nego u srednjem vijeku.
Ako je točno da se zaraza prenosi prije svega kapljičnim putem, Vlada definitivno može kreirati vrlo opširnu knjigu jednostavnih epidemioloških naputaka. Uz edukaciju i disciplinu, dugoročno će to biti najbolja pomoć hrvatskom gospodarstvu.