ZAGREB - U hrvatske zakone nije ugrađena odredba o vremenskom ograničenju iza kojeg se dokumenti s oznakom državne ili službene tajne deklasificiraju i smiju biti objavljeni, ali je Hrvatska jedna od razmjerno malo zemalja članica OESS-a u kojima je zakonski dobro riješena zaštita povjerljivih novinarskih izvora, navodi se u Pregledu pristupa medija informacijama na teritoriju koji obuhvaća Organizacija za europsku sigurnost i suradnju, objavljenom u srijedu.
Pregled je izradio predstavnik za slobodu medija pri OESS-u Miklos Haraszti, a obuhvatio je četiri područja: zakone o slobodi informacija, pravila klasificiranja tajnih dokumenata, kaznenu praksu i zaštitu povjerljivih novinarskih izvora.
Načelna ocjena u pregledu je da je "težnja otvaranju pozitivna", ali da su države članice "pretjerano tajnovite" prema javnosti i medijima, da mnogi zakoni o državnim tajnama proizlaze iz "mentaliteta Hladnog rata" te da takve zakone mnoge države danas opravdavaju strahom od terorističkih prijetnji.
U pregledu se osuđuje činjenica da se zakoni o državnoj tajni "često koriste kako bi se prikrile informacije koje nisu povezane s nacionalnom sigurnošću" i da su se ti zakoni zadnjih godina koristili protiv novinara koji su objavili informacije s oznakom "najstroža tajna".
Hrvatska se spominje samo na dva mjesta. U poglavlju o pravilima klasificiranja tajnih dokumenata Haraszti načelno zaključuje da su mnoge zemlje zadržale pravo klasificiranja preširokog spektra informacija kao "državne tajne", preporučujući da bi se ta oznaka trebala odnositi samo na "podatke koji se izravno odnose na nacionalnu sigurnost pojedine zemlje, čije bi neovlašteno objavljivanje imalo utvrdive i ozbiljne posljedice".
Također smatra da bi "vremenski rok nakon kojeg ih se može objaviti morao biti ugrađen u zakone o pristupu informacijama" i upravo se u tom kontekstu, među zemljama koje nameću duge rokove ili ih uopće ne određuju, uz Mađarsku i zemlje središnje Azije, spominje Hrvatska.
U Mađarskoj, napominje se u pregledu, informacije mogu biti klasificirane tajnima čak 90 godina, zakoni u većini zemalja središnje Azije ne predviđaju određeni rok, a u "sadašnjim zakonima i zakonskim prijedlozima o tajnama u Hrvatskoj ne navodi se vremenski limit".
Od sva četiri područja obuhvaćena pregledom, tvrdi Haraszti, najlošije je stanje u zaštiti povjerljivih novinarskih izvora, jer tek "manji dio država članica OESS-a ima 'štitove', zakone koji štite novinare od zahtjeva pravosudnih i drugih institucija da otkriju svoje izvore".
Kao najbolji primjer u ovom je području istaknuta Belgija kao jedna od malobrojnih zemalja sa zakonski reguliranim sveobuhvatnim sustavom zaštite novinarskih izvora, a Hrvatska se nalazi u društvu dvadesetak zemalja u kojima je "štit" zakonom dobro uređen i u kojima se novinarima ne može narediti da otkriju svoje povjerljive izvore. (Hina)
Pregled je izradio predstavnik za slobodu medija pri OESS-u Miklos Haraszti, a obuhvatio je četiri područja: zakone o slobodi informacija, pravila klasificiranja tajnih dokumenata, kaznenu praksu i zaštitu povjerljivih novinarskih izvora.
Načelna ocjena u pregledu je da je "težnja otvaranju pozitivna", ali da su države članice "pretjerano tajnovite" prema javnosti i medijima, da mnogi zakoni o državnim tajnama proizlaze iz "mentaliteta Hladnog rata" te da takve zakone mnoge države danas opravdavaju strahom od terorističkih prijetnji.
U hrvatske zakone nije ugrađena odredba o vremenskom ograničenju iza kojeg se dokumenti s oznakom državne ili službene tajne deklasificiraju i smiju biti objavljeni |
Hrvatska se spominje samo na dva mjesta. U poglavlju o pravilima klasificiranja tajnih dokumenata Haraszti načelno zaključuje da su mnoge zemlje zadržale pravo klasificiranja preširokog spektra informacija kao "državne tajne", preporučujući da bi se ta oznaka trebala odnositi samo na "podatke koji se izravno odnose na nacionalnu sigurnost pojedine zemlje, čije bi neovlašteno objavljivanje imalo utvrdive i ozbiljne posljedice".
Također smatra da bi "vremenski rok nakon kojeg ih se može objaviti morao biti ugrađen u zakone o pristupu informacijama" i upravo se u tom kontekstu, među zemljama koje nameću duge rokove ili ih uopće ne određuju, uz Mađarsku i zemlje središnje Azije, spominje Hrvatska.
U Mađarskoj, napominje se u pregledu, informacije mogu biti klasificirane tajnima čak 90 godina, zakoni u većini zemalja središnje Azije ne predviđaju određeni rok, a u "sadašnjim zakonima i zakonskim prijedlozima o tajnama u Hrvatskoj ne navodi se vremenski limit".
Od sva četiri područja obuhvaćena pregledom, tvrdi Haraszti, najlošije je stanje u zaštiti povjerljivih novinarskih izvora, jer tek "manji dio država članica OESS-a ima 'štitove', zakone koji štite novinare od zahtjeva pravosudnih i drugih institucija da otkriju svoje izvore".
Kao najbolji primjer u ovom je području istaknuta Belgija kao jedna od malobrojnih zemalja sa zakonski reguliranim sveobuhvatnim sustavom zaštite novinarskih izvora, a Hrvatska se nalazi u društvu dvadesetak zemalja u kojima je "štit" zakonom dobro uređen i u kojima se novinarima ne može narediti da otkriju svoje povjerljive izvore. (Hina)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....