Odustajanjem od snova odustajete i od same sebe

Prije pet godina završila sam srednju školu u Zagrebu. Za vrijeme školovanja dosta sam se teško razboljela, ali sam ipak uspjela maturirati. U Zagrebu sam stekla i prijatelje, dok sam ih u isto vrijeme u svom rodnom mjestu malo-pomalo izgubila, jer sam dolazila kući samo ponekad, vikendima. Nedavno su mi umrli baka i djed, a potom mi je umro otac za kojeg sam bila jako vezana i koji mi je, osobito u mojoj bolesti, bio velika podrška. Vratila sam se nakon školovanja u svoje mjesto, cijeli mi se svijet okrenuo naopako. Ljudi me sad ovdje gledaju s podozrenjem, bave se tuđim stvarima i životima, svi me sažalijevaju. Moja obitelj me doživljava kao zdravu osobu, obavljam sve poslove kao i drugi ljudi. Imala sam planove, maštala o upisu na fakultet, otac me u tome podržavao, pomagao mi, vozio me u bolnicu kad je trebalo, sada se više ne snalazim. Naslijedila sam njegovu mirovinu koja je dosta skromna. Netko bi na mom mjestu bio zadovoljan, relativno sam materijalno zbrinuta, imam kuću, ne moram raditi, a ja se osjećam loše, jer me svi sažalijevaju zbog moje bolesti. Svjesna sam i da se moje zdravstveno stanje može pogoršati, a sad kad nema tate, nema me tko više voziti u Zagreb u bolnicu. Ne mogu nikome reći da ne želim da me gledaju kao bolesnika i da želim raditi. Što bih trebala učiniti? Sanja

Vi ste se možda razboljeli tjelesno, ali imate vrlo zdrav duh, a to je ono što čini čovjeka. Iako ste se mladi suočili s teškom dijagnozom, niste klonuli niti se prepustili samosažaljenju, završili ste školu i sanjali o daljem školovanju, imali ste planove. Vaša me priča jako podsjeća na priču mladića Petra, o kojem je Dejan Aćimović snimio dokumentarni film “Hrabro i na rezultat”, u kojem je prikazana snaga čovjekove volje koja doista može učiniti čuda. Uvjerena sam da bi taj film svake godine djeca u školama diljem Hrvatske trebala gledati kao dio obrazovnog programa.

Petar je od rođenja bio slijep na jedno oko, pa je nesrećom ostao i bez drugoga. Nevjerojatno je mala mogućnost da se to dogodi jednoj osobi, a njemu se, eto, baš to dogodilo. Neki bi se na njegovu mjestu prepustili toj teškoj sudbini, propili se ili čak digli ruku na sebe, on je postao sportaš, atletičar, postigao je velike sportske rezultate, završio je školu, radi, on istinski uživa u životu. Važna je činjenica također da je Petar iz svog malog hercegovačkog mjesta kao dječak došao u Zagreb u specijalnu školu, tu je upoznao trenera koji ga je bio voljan trenirati, tu je pronašao i posao i prijatelje.

Jako je teško razumjeti i prihvatiti zašto se neki ljudi dok su još jako mladi susretnu s tako velikim iskušenjima i nesrećama, ali jedna poslovica kaže da Bog u životu svakom da teret koji može podnijeti, pa je možda u tome odgovor i zašto ste vi u situaciji u kojoj jeste borac i ne predajete se, odbijate tuđe sažaljenje, makar bi mnogi od nas na vašem mjestu jednostavno pali u depresiju. I ovo je vaše pismo dokaz tome, vi tražite izlaz i ja sam uvjerena da ćete ga naći. U ovom trenutku vi ste doživjeli veliki emocionalni gubitak, a prije toga i kulturološki šok suočavanja sa sredinom koju ste prerasli i koja vas guši. Psihologija maloga mjesta dobro mi je poznata.

Povratak iz velikog grada u malo mjesto, ako to nije vlastita odluka, nego stjecaj životnih okolnosti, može biti vrlo težak, jer malo mjesto ima svoje zakone i čovjek ih mora prihvatiti ili odatle pobjeći, u suprotnom završava kao žrtva vlastite neprilagođenosti. Živimo, na žalost, u vremenu u kojem ljudi sanjaju da ne moraju ništa raditi, a vaše se biće protiv toga buni i dobro je da je tako.

Svakom je normalnom čovjeku rad prirodna potreba. Naravno da ne želite biti u mirovini tako mladi, samo je to teško objasniti ljudima u sredini u kojoj živite, gdje je velika stopa nezaposlenosti, vladaju letargija i depresija, a ljudi sanjaju o mirovini ili dobitku na lotu ili sportskoj kladionici kao rješenju svojih životnih problema. Mogućnost pronalaska posla u malim je mjestima gotovo jednaka kao mogućnost dobivanja sedmice na lotu, pa tko bi tu imao razumijevanja za nekog tko je relativno materijalno zbrinut, pritom još i bolestan, a želi raditi. Vi ne možete promijeniti ljude oko sebe, ali možete mjesto stanovanja.

Izgubili ste osobu koja vas je najviše podržavala i bila vam oslonac, potražite oslonac u prijateljima. Moje je mišljenje da trebate raditi na tome da se vratite u Zagreb, pokušajte dok ste još u svojem gradu potražiti posao, a potom ćete rješavati preseljenje. Osim toga, sad je, nakon svega što ste u zadnje vrijeme proživjeli, red da vas malo dotakne i sreća. Trebate ići za svojim snovima, jer ako odustanete od svojih snova odustajete od sebe same, a vidim da se vi ne predajete lako i zato vam se ujedno i divim. Druga poslovica kaže “pokucaj i otvorit će se”, što znači da sreću ponekad moramo isprovocirati.

Svoje pitanje možete poslati na adresu EPH Koranska 2 Zagreb, Jutarnji list, za Milanu, ili na e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.