Odlazak generala pobjednika čije zasluge nitko ne može oduzeti

Bilo je svježe ljetno jutro, petak 4. kolovoza 1995. godine. Hrvatska je bila uzbuđena, ali isto tako već izmoždena i izmorena ratom koji je ulazio u svoju petu iscrpljujuću godinu. Bilo je već dosta i razaranja, i tzv. Krajine, i privatizacije, i svega onoga što se valjalo i događalo u Hrvatskoj. Počela je vojna operacija Oluja. Radijski spikeri monotonim su glasom čitali proglas predsjednika Franje Tuđmana Srbima na području avetinjske “države”. Stvari na bojištu uglavnom idu po planu, pa čak i bolje od očekivanog. Fantomska tvorevina “Krajina” nestaje u rasulu i izmaglici kolovoškog jutra. No, na jednom dijelu bojišta problemi. Na sjevernom pravcu oko Petrinje zastoj. Iz nepoznatih razloga zapovjednik se ne drži dogovora. Na Pantovčaku, gdje se slijevaju ratni podaci, uznemirenost.

Kako popraviti štetu koja je nastala. Usred bitke smjenjuje se zapovjednik i dovodi, na brzinu, novi, onaj kojem je, zapravo otpočetka, tamo bilo mjesto. Legenda kaže, teška srca, ali racionalno, s Pantovčaka u pomoć je pozvan general Petar Stipetić, bivši zapovjednik Glavnog stožera Oružanih snaga. “Nisam bio oduševljen usred akcije preuzeti zapovjedništvo, ali Tuđman je inzistirao i rekao da od mene očekuje da napravim reda na bojištu”, prisjetio se tih dramatičnih dana legendarni general Petar Stipetić. Već 6. kolovoza preuzima zapovjedništvo, a dan poslije Hrvatska vojska oslobađa Petrinju i Banija je na dlanu. I onda, 8. kolovoza, razbijena “krajiška” vojska predaje se generalu Stipetiću, prema svim propisima ratovanja. Zapovjednik poražene vojske prišao je strojevim korakom i salutirao.

“Gospodine generale, pukovnik Čedomir Bulat, komandant 21. krajiškog korpusa predaje vam korpus. Čestitam Hrvatskoj vojsci na pobjedi”, kratko je raportirao pukovnik Bulat generalu Stipetiću koji u ruci drži cigaretu, svoj zaštitni znak. Toga poroka nikada se nije mogao okanuti. Na haubi bijelog terenca hrvatske policije potpisana je predaja, odnosno pobjeda. Bio je to kraj rata u Hrvatskoj. Počela su neka nova vremena. Bilo je ondje oko 6 tisuća protivničkih vojnika s tehnikom, a uz njih oko 20 tisuća civila koji su krenuli u bijeg. General Stipetić im, uz suglasnost predsjednika Tuđmana, omogućava izmještanje prema BiH.

General Stipetić i pukovnik Bulat zajedno su služili u 5. vojnoj (zagrebačkoj) oblasti JNA. “Kako je to kad vam se preda bivši kolega?” “Neopisivo”, govorio je general Stipetić. “Lijep je to osjećaj. Velika sreća za jednog vojnika. Ne zato jer sam ja njega poznavao, nego je neopisivo kada ste na čelu pobjedničke vojske i neprijatelj vam na vojnički način oda poštovanje. To se ne zaboravlja. Sretan sam i što je predaja prošla bez problema”, prisjećao se bez lažne skromnosti, ali ipak vojnički suzdržano general Stipetić.

No, njega su željeli zaboraviti. Umanjiti njegovu zaslugu, doprinos i znanje. Nisu ga pozivali na mnoge svečanosti i obljetnice Oluje, gdje su se često motali razni pozadinci, lažni generali i oni koji su na hrvatsku stranu prelazili oprezno se ogledavajući kad je sve bilo gotovo. I na godišnjicu konačne predaje “krajinske” vojske, jedne od najvećih ratnih pobjeda u novijoj hrvatskoj povijesti, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović zaboravila je pozvati generala. Eto, tako. General Stipetić nije pozvan. Pa što je on to napravio? Samo je pobijedio, i to čisto i časno. Nema repova. Naime, general Stipetić nije se uklapao u tadašnju političku atmosferu i “oni” bi najradije da ga nije bilo, ali što bi onda bilo!?

Bio je uvijek svoj. Bio je oficir JNA, ali uvijek zapravo časnik, upravo prema riječi od koje je izveden taj termin - časno. Nije skrivao svoju prošlost, niti ju je frizirao poput mnogih koji danas izmišljaju nekakve svoje “bolje” prošlosti. “Nisam dvojio. Stvari u Armiji krajem 80-ih su otišle predaleko. Bilo mi je tegobno. Osjećao sam da dolazi krvoproliće. Nažalost, moglo se to osjetiti u zraku”, kazivao je o tim danima preloma. O svom dolasku u Hrvatsku vojsku dogovarao je osobno s predsjednikom Tuđmanom. Prisjećao se kako je zbog konspirativnosti Tuđman od njega tražio da na sastanke dolazi preodjeven u ženu. “Nisam na to pristao. Nije to vojnički”, govorio je sa smiješkom ispuhujući dim cigarete. Početkom jeseni 1991., kada je rat već debelo kucao na vrata, Petar Stipetić bio je u Glavnom stožeru s generalom Antonom Tusom. Ustrojavali su iz temelja Hrvatsku vojsku. Njihov prelazak na hrvatsku stranu u JNA su teško primili. Bili su jedini oficiri kojima su oduzeti činovi te im je suđeno za veleizdaju i dezerterstvo.

Cijelo vrijeme rata Stipetić je bio aktivan, iako su ga se stalno željeli riješiti i zatajiti ga, pa i oni koji su još dugo dvojili o svom prelasku “na hrvatsku stranu”, a dolazio je u sukob i s ministrom obrane Gojkom Šuškom, upravo zbog svojih stavova i dosljednosti, smatrajući da insignije i pozivanje na poraženu vojsku iz Drugog svjetskog rata ne vodi ničemu te da se na tome, na sramnom ratnom porazu i na onima koji su počinili zločine i podržavali neprihvatljivu ideologiju rasnih zakona i progona, ne može temeljiti vojska demokratske Hrvatske. Kada je ostvario pobjedu, nije ni s Tuđmanom ni sa Šuškom ni kavu popio. Nije ih zanimala predaja neprijateljskog korpusa.

Iako ga nisu zvali u Knin, on je, uz tadašnjeg pomoćnika ministra unutarnjih poslova Joška Morić, u svečanoj odori Hrvatske vojske, sa svim pripadajućim oznakama, prošetao još okupiranim Kninom 1994. godine, tijekom pregovora s predstavnicima SAO Krajine, uz posredovanje međunarodne zajednice. Tadašnji međunarodni pregovarač sir David Owen, kaže priča, samo što nije kolabirao kada je vidio da tako uparađen kreće u Knin. Prigovorio mu je da “nije normalan”, ali Stipetić je mirno, između dva dima cigarete, rekao: “Ja sam hrvatski general. Ovo je naša uniforma. Ništa se vi nemojte sekirati”. Morali su popustiti.

Iako je stalno bio mican u zapećak, pozivali su da pomogne. Baš njega. I na Bilogori 1991. godine, i kada je trebalo vaditi kestenje iz vatre u Medačkom džepu, kada se ni zapovjednici, koji su zabrljali, nisu ufali potpisati sporazum i ispuniti dogovor s međunarodnom zajednicom. Tko zna koji put stavio je glavu na panj. Iako ratni pobjednik, nije se dao uvući u političke manipulacije niti je trubio u političke fanfare, fotografirajući se na počasnim tribinama s izbornim pobjednicima, on je imao veće pobjede, a nije želio da se drugi njime kite. Nije lažno paradirao uveličavajući svoje ratne zasluge. Nije imao što preuveličavati. Zasluge su mu ionako prevelike.

No, nije se ustručavao reći i kritizirati, pa i u povodu objavljivanja Registra hrvatskih branitelja, kojeg su mnogi napali. “Zašto se ne bi objavilo tko je unutra. Ja kao branitelj bio bih ponosan što se moje ime nalazi u njemu, očito je da su se tamo uvukli oni koji nisu trebali da bi dobili privilegije koje nisu zaslužili. Ja se nisam borio za državu takvog tipa, to nije to”, kazao je odlučno, ali i razočarano. Nije uživao u privilegijama i uliznički govorio “to je to”, ne, on je otvoreno kazao “to nije to”. Nije hrvatovao po skupovima, bilo mu je normalno biti Hrvat i ništa specijalno. On se borio i radio za Hrvatsku i nije za politikantsko talambasanje imao vremena. No, vizija te Hrvatske još živi.

Generale, i nisu vas trebali pozivati na svečanosti za pobjede koje ste vi omogućili i ostvarili, na tribine gdje se uvijek tiskaju oni s najmanje zasluga, ali ono što je najvažnije, čime ste ugravirali svoje ime u ovdašnju povijest - Pobjedu, generale, vam nitko ne može uzeti, koliko god oni pokušavali prefarbati i redizajnirati povijest! Zbogom, dragi generale pobjedniče.