Usvajanje SDP-ove liste za europske izbore pretvorilo se u veliku pobjedu Zorana Milanovića. Suprotno predviđanjima da će se stranka, nezadovoljna sastavom reprezentacije koju šef stranke šalje na teren, otvoreno pobuniti, Glavni je odbor Milanovićevu listu gotovo jednoglasno prihvatio. Što znači da mu je liderska pozicija u SDP-u i dalje neprikosnovena. Odnosno da će se njegovi kritičari prije sakriti po mišjim rupama nego javno progovoriti o onome o čemu nejavno jamraju. Ali, hoće li Milanović zaista moći slaviti znat će se tek nakon što se okončaju izbori za Europski parlament.
Jer, ni lani njegovu listu nitko u SDP-u nije doveo u pitanje. Ali su je u pitanje doveli birači. Na prvim euro-izborima HDZ je posve neočekivano uspio nadigrati SDP. I ovaj put, sastavljajući listu po vlastitom izboru - što je njegovo statutarno pravo - Milanović ponovno preuzima odgovornost i za izborne rezultate. Neke lanjske greške - razbijanje Kukuriku koalicije, odnosno IDS-ovo guranje na kontra stranu - ovaj put neće ponoviti. No, u kadroviranju je i dalje ostao pretjerano osoban. Lani je biračima ponudio listu potpunih anonimaca.
Sada je Tonina Piculu, najpoznatijeg, najpopularnijeg i najuspješnijeg od svih SDP-ovih europarlamentaraca, umjesto na čelo, stavio tek na peto mjesto, izlažući se riziku da ta nelogičnost ili, kako se tvrdi, osobna osveta, obilježi cijelu SDP-ovu listu. Ni manevar s Nevenom Mimicom, kao nositeljem, ne može je izbrisati. Pogotovo jer ovaj svoje sudjelovanje u izbornoj utakmici samo fingira: kad odradi kampanju, vraća se na posao povjerenika u Europskoj komisiji. Svejedno, Milanović tvrdi da Mimica nije izborni zec, nego lav koji će im osigurati pobjednički status. Mimica ima jak rejting u Bruxellesu, ali izbori se odlučuju u Hrvatskoj. Uspoređivati nekarizmatičnog Mimicu s kraljem životinja - izgleda da su Milanovićeve zoološke asocijacije prilično bizarne.
Premda je listu skrojio na nedovoljno ozbiljan način, izbori za Europski parlament za premijera Milanovića od životne su važnosti. Ne samo zato što pokušava poravnati lanjski bolan poraz. Nego zato što se odmjeravanje zakazano za 25. svibnja općenito smatra bitnom predigrom idućih parlamentarnih izbora. A oni se u obje ključne stranke već sada doživljavaju kao međusobna borba na život ili smrt. HDZ, baš kao i SDP, europske izbore pretvaraju u svoj unutarnji obračun. Čak ih pokušavaju formatirati kao borbu prsa u prsa između Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića. Premda njih dvojica sami sada ne idu na izbore, način na koji intoniraju utakmicu pokazuje dimenziju njihova osobnog razračunavanja. Postignuti rezultati utjecat će na njihovu poziciju kao stranačkih lidera. Onom tko izgubi mogla bi zadrhtati i zemlja pod nogama.
Zato je valjda, otvarajući kampanju za Europski parlament, Milanović izbor reducirao na dihotomiju između SDP-a, odnosno Kukuriku bloka i HDZ-a. Ustvrdio je da njega i njegove od političkih oponenata dijeli “nepremostiv jaz” u shvaćanju politike i u pogledu na temeljne društvene vrijednosti. “Mi ne otimamo i ne lažiramo diplome. Mi smo drugačiji od njih”, rekao je. Ali takve pohvale ne vrijede mnogo dok se publika u njih mora uvjeravati. Vrijede samo kad dolaze iz stranački neutralnih, nezavisnih izvora. Kad biračko tijelo u njih povjeruje. SDP-ove laude o vlastitoj superiornosti posebno slabo zvone kad vremenski koincidiraju sa slučajem Sabo koji implicira političku korupciju.
Na isti način Milanović priziva bipolarnost primjenjujući obrazac koji je svojedobno patentirao Ivo Sanader, kada je konkurenciju s desnice pokušao pomesti opanjkavajući je kao strateškog saveznika ljevice. Bivši je premijer glas za HSP proglašavao glasom za SDP. Sada aktualni šef Vlade, aludirajući na Orah, Nacionalni forum i laburiste, tvrdi da te, po njemu, “stranke protesta”, kojima je “jedina politika populizam”, također rade za njegovu konkurenciju. “Glas za njih na ovim je izborima glas koji pomaže ovoj drugoj političkoj Hrvatskoj, HDZ-ovoj Hrvatskoj.” Takva se retorika može smatrati refleksom ispravne ocjene da prema Mireli Holy danas bježe razočarani birači ljevice, ali i pokušajem da se poništi vlastita odgovornost za taj egzodus SDP-ovih glasova. Onaj tko doista pomaže HDZ-u nesposobna je vlast. Jer, neće Holy vratiti HDZ na čelo države, ali bi ga mogla vratiti Milanovićeva Vlada.
HDZ-u također odgovara da se europski izbori profiliraju kao navlačenje konopca između njih i SDP-a. Ako se cijeli politički spektar stilizira kao crno-bijeli svijet, onda i politička utakmica postaje vrlo jednostavna, nezahtjevna. Postoje samo “mi” i “oni”. Svatko u svome rovu. Umjesto nadmetanja ideja, caruje međusobno apriorno neprijateljstvo. Zato je, pokušavajući eliminirati konkurenciju s desnice, koja mu gricka biračko tijelo, Karamarko uglavio koalicijski sporazum o zajedničkom izlasku na izbore s pravašima Ruže Tomašić, HSS-om i još nekim sitnim desničarskim grupacijama.
Ali sinergijski učinak njihova udruživanja mogao bi izostati. Neki od partnera imaju podršku u javnosti na razini statističke fatamorgane. Dodatne glasove HDZ-u teško da će privući. No, svojim bi ga luzerskim statusom mogli obilježiti. Lako je predvidljivo da će HDZ pokušati europske izbore pretvoriti u izjašnjavanje o aktualnoj vlasti, odnosno o dvije godine njezina mandata u kojima nije uspjela cimnuti Hrvatsku ni za milimetar iz gliba recesije. Obje ključne stranke, još uvijek ključne, ali obje sve slabije, tako cijelu državu žele učiniti zarobljenicima svoga međusobnog rivalstva. Europski će izbori pokazati ima li Hrvatskoj budućnosti izvan HDZ-a i SDP-a i njihova jalovog hrvanja iza kojeg ostaje samo zgažena zemlja na kojoj trava na raste.