OBITELJSKA OSTAVŠTINANA UDARU DRŽAVE: Gdje se u Europi plaća najveći porez

Poznati briselski biznismen pucao si je u glavu u otmjenom cigar-baru jednog svog poslovnog prostora, okružen fotografijama glumaca, muzičara i političara koji su zalazili kod njega, i s kojima je, barem nekima od njih, i prijateljevao. Razlog su bili golemi dugovi koje je napravio lošim investiranjem u vrijeme krize, osjećaj bespomoćnosti koji ga je spriječio da vidi izlaz, osjećaj gubitka vlastite vrijednosti, tko bi znao. Obiteljski odvjetnik besplatno je poklonio udovici i djeci posljednji stručni savjet: odrecite se cijelog naslijeđa, svake, i najmanje, sitnice. Takvo odricanje od nasljedstva mora biti sudski potvrđeno. Uzimanje i jednog eura koji bi ostao iza njega, traženje nekretnine, automobila, namještaja osim osnovnog, plaćanje jednog jedinog računa značit će za belgijsku državu signal da je preuzeto cijelo nasljedstvo, i na vas će prijeći njegovi dugovi. Pokojnik, čovjek koji se razumio u dobar život u najboljem smislu riječi, morao je biti pokopan na dijelu gradskog groblja rezerviranom za sirotinju, na račun općine, jer da je slučajno udovica našla novac za pristojan pogreb, smatralo bi se da preuzima njegove dugove.

U tom momentu nije se znalo je li veća imovina ili dugovi, ali nisu mogli riskirati. Dugovi pokojnika prelaze u Belgiji na nasljednike. U Belgiji, toj staroj građanskoj državi, gdje je prosječna obiteljska ušteđevina na bankovnim računima u Flandriji oko 150 tisuća eura, a u Valoniji oko 80 tisuća eura, sve što se tiče nasljeđivanja do kraja je opisano i definirano u zakonima. Novac je ovdje ozbiljna stvar. Nasljeđuje se do četvrtog stupnja rodbinske povezanosti, dakle mogu naslijediti nećaci ili ujaci, inače se smatra da nema nasljednika. Prvi stupanj povezanosti uglavnom važi za potomke, nikada za pretke. Ako pokojnik nema djece ili braće i sestara i samo jednog roditelja, onda zakon dijeli nasljedstvo na roditelja i recimo na braću ili sestre drugog roditelja, kako dobra ne bi bila akumulirana na samo jednoj strani pokojnikove familije.

Porez je najmanji za prvi stupanj povezanosti, dakle za djecu i unuke pokojnika, ili ako nema djece, za roditelje. Ako ste nitko i ništa pokojniku, susjed, prijatelj, tajna ljubavnica, onda ćete državi platiti 65 posto poreza u Flandriji, ili 80 posto u Belgiji na ostavštinu iznad 175 tisuća eura. Na svaki način ovdje država štiti obiteljsko nasljeđivanje. Nasljedstvo se mora prijaviti u roku od tri mjeseca ako je pokojnik umro u Belgiji, četiri ako je umro drugdje u EU, šest ako je umro izvan Europe, inače je nasljednik u poreznom prekršaju. Porez se plaća u odnosu na stupanj rodbinske povezanosti i vrijednost nasljedstva. U Regiji Bruxelles i u Regiji Valonija prvi nasljednik ne plaća porez ako vrijednost nije veća od 12.500 eura. Na sto tisuća eura djeca plaćaju 5625 eura poreza, a na 250 tisuća, koliko može iznositi prosječno nasljedstvo jedne građanske obitelji, dakle, stan ili kuća te ušteđevina, plaća se 26.625 eura. Djeca do 21. godine života imaju povlastice pri plaćanju poreza na nasljedstvo. Na one koji nasljeđuju pola milijuna eura, pada obaveza da plate 86.625 eura. Situacija se popravlja za jako bogate, jer to je specijalnost Belgije, da baš jako bogatima pruža porezne olakšice. Ako se nasljeđuje bilo koja suma iznad 500 tisuća eura, svejedno prvi nasljednik plaća samo 86.625 eura. Zato mnogi bogati Europljani, a ne samo Francuzi, sele u Belgiju i tamo prijavljuju svoje bogatstvo. (Dakako, govorimo o dionicama, novcu koji je uložen.) Za one koji su daljnje srodstvo, dakle u trećem ili četvrtom koljenu, porezi su mnogo viši. Tako nećaci ili ujaci na 75 tisuća eura plaćaju 26.875 eura poreza, a za sume iznad 175 tisuća dat će državi 81.875 eura.

Ne samo to. Ne može se, u Belgiji, ostaviti nasljedstvo baš kome se želi. Uzmimo da roditelj želi ostaviti veće nasljedstvo hendikepiranom djetetu kojemu su vlastite šanse za zarađivanje u životu slabije na uštrb druge djece, ili ne želi da ga naslijedi dijete kockar ili narkoman ili obiteljski nasilnik, nego dobar sin ili kći. Ne može. Pred zakonom, sva su djeca jednaka. Dakle, ljudi se snalaze tako da prije smrti poklone dobra onome kome hoće, ali, dakako, i na te poklone plaća se porez. Ali, niti tu se ne može doskočiti zakonu. Recimo da je otac umro, i da ima dva sina, Pierrea i Jeana. Pierru je poklonio za života 150 tisuća eura, na koje je Pierre platio porez, iza oca je ostao stan u vrijednosti od 300 tisuća eura i ušteđevina od 75 tisuća eura. U nasljedstvo se računa i onih 150 tisuća koje je otac bio poklonio Pierreu. Ali, prednost darovanja jest da je porez ipak nešto manji. No, da je otac napravio još nekoliko pravnih koraka, izričito kod notara potpisao izjavu da darovnica ne ulazi u ostavštinu, onda bi mogao nagraditi dobrog sina. Ipak, sve više Belgijanaca pribjegava darovanju djece, jer je moguće izbjeći plaćanje poreza ako darovatelj ostane na životu tri godine nakon darovnice.

Darovatelji mogu uvjetovati darove, tražiti od nasljednika da se iz darovanog plaćaju troškovi doma za umirovljenike, bolnica i lijekova, i slično. Ako vam je cilj da kaznite zločesto dijete, onda vam zakon preporučuje da prodate sve što imate, stavite novac u fond, odredite si vrlo visoku doživotnu rentu, živite luksuzno i, kad umrete, dijete neće naslijediti baš ništa. Jedino dobro u tome svemu za nesretnog nasljednika jest da neće platiti porez. Druga varijanta koju odvjetnici savjetuju ljutitom roditelju jest da se preseli u Veliku Britaniju, jer tamo može razbaštiniti djecu, ako želi.

Ipak, moguće je, na primjer, ostaviti stan ljubavnici ili simpatičnom susjedu i izbjeći plaćanje poreza. Uzmimo da stan vrijedi 200 tisuća eura, a vlasnik ima još 200 tisuća u gotovini. On najprije dade tih dvjesto tisuća ljubavnici preko nekoliko bankovnih transfera, zatim stavi stan na prodaju, ljubavnica kupi tim novcem i tako ga vrati, a ima stan, i tada plaća samo 12,5 posto poreza bilježniku.

Uz pismenu suglasnost djece može se preskočiti jedno koljeno, tako da se dobra ostave unucima, pa se plaća jedan porez manje. A što se događa ako je roditelj bio senilan ili na neki drugi način u nemogućnosti da odredi nasljedstvo? Ono se tada određuje ili automatski, ili pak pravni skrbnik kaže da je bio svjestan pokojnikovih namjera, tako da postoje neki mali manevri da srednja klasa umanji svoje obaveze prema državi. Što god, u Belgiji je jedno vidljivo: srednja klasa uvijek zna što je čeka, a siromašni ili jako bogati su povlašteni. Sve je vrlo komplicirano, i vrlo zanimljivo, te se zaista iz načina na koji je zakonski uređeno vidi da su to ljudi koji su se brinuli oko novca, jer su ga imali. U susjedstvu, u Nizozemskoj, malo je relaksiranije, što je i za očekivati, jer je Belgija najgora europska zemlja što se tiče poreza, najgora za srednju klasu. Dakako, i Nizozemska je pravno rigorozna i vrlo visoko organizirana zemlja, a osobito kad su u pitanju financije. I tamo je odnos prema novcu maksimalno ozbiljan, u privatnim odnosima škrtost se smatra vrlinom, a drugdje normalna, gospodska galantnost aberacijom. Zato tamo ne poznaju situacije da se ne zna tko kome što ostavlja i koliko će država pritom uzeti, te kako da se plati što manji porez na tu vrijednost. Pravila su relativno jednostavna. Na nasljedstvo do 120 tisuća eura plaća se 10 posto ako je nasljednik iz prve linije, supružnik ili dijete, zatim 18 posto ako je nasljednik unuk ili drugi rođak i 20 posto ako je nasljednik u daljnjem srodstvu. Za vrijednost iznad 120 tisuća eura plaća se 20, 30 ili 40 posto, zavisno od rodbinske povezanosti.

Ako je naslijeđena nekretnina još pod hipotekom, vrijednost duga oduzima se od oporezovane glavnice. To je sada u Nizozemskoj jako aktualno, jer je došao prirodni red da umiru ljudi čije su kuće dobile silno na vrijednosti u doba prije velike financijske i ekonomske krize. Prije 2008. godine vrijednost kuća rasla je prosječno 5 posto godišnje, pa su nasljednici naslijedili i problem: dobivaju u nasljedstvo objekt koji prosječno košta 200 do 300 eura, ali ne mogu svi izvući iz džepa oko 30 ili više tisuća eura poreza. Moguće je da porezni uredi dozvoljavaju obročno plaćanje – makar je tako moguće u Belgiji. Ali, na obročno plaćanje zaračunavaju se i kamate. Dakako, i tamo postoji institucija neoporezovanog darivanja. Svake godine nizozemska država odredi iznos koji netko može darovati nasljednicima, a da se na to ne plaća porez. Iznos je svake godine drugačiji, kao i porez koji se na to razreže, a koliko je, ovisi o stanju i potrebama državnog proračuna. Nizozemska je besprijekorna u financijskim analizama i svaka vlada zna unaprijed koliko će se moći godišnje darivati bez poreza, i to spada u varijabilni dio proračuna.

Od 2008. godine, otkako traje recesija, kao i u mnogim državama, i u Nizozemskoj je bio pogođen građevinski sektor. Vrijednosti kuća su pale i do 30-40 posto, a i kreditiranje je palo. Banke su imale problema u naplati i postale su opreznije u davanju hipotekarnih kredita. Onda je vlada odlučila da iznose do 100 tisuća eura oslobodi poreza ako se radi o darovanju. To je omogućilo da onaj tko je imao sredstva, bilo u gotovini bilo u nekretnini, može taj iznos darovati djeci, koja bi tada imala gotovinu za hipotekarni kredit. Ta darovnica mogla se isključivo upotrebljavati za kupnju kuće ili stana, pa je tako država održala tržište nekretnina živim.

U Francuskoj, kako javljaju, događaji empirijski potvrđuju teoriju ekonomista Thomasa Pikettyja koji tvrdi da naslijeđeno bogatstvo postaje sve važnije. Naime, u Francuskoj su postali izuzetno rijetki slučajevi na kojima, na primjer, počiva francuski klasični roman, primjerice Balzac. Nema tamo više mnogo prilika da se sirotica manekenka uda u bogatašku familiju ili da se ambiciozni provincijalac ženidbom domogne velikog bogatstva. Statistike pokazuju da se nasljednici žene za nasljednice, stoji u znanstvenom članku u tromječniku Population čiji je izdavač francuski Demografski institut. “U Francuskoj 21. stoljeća sličnost nasljedstva pri sklapanju brakova najveći je faktor pri odluci o ženidbi jako bogatih individua, veći i od sličnosti zarada ili od drugih životnih interesa”, zaključio je mladi matematičar.

U Njemačkoj, javlja kolegica Iva Krtalić, nasljednici plaćaju porez na imovinu koju naslijede, a čija se vrijednost računa na dan kad dobiju svoj dio. To je drugačije od, primjerice, američkog poreza na ostavštinu, gdje se porez plaća paušalno prije nego što se nasljedstvo podijeli. Svaka osoba koja je obveznik plaćanja poreza na dohodak, mora plaćati i porez na nasljedstvo. Nema paušalnog oslobađanja od poreza. Ali, faktički je većina ostavština oslobođena od poreza, jer svota oslobođenja od poreza nadilazi vrijednost nasljedstva – ovisno o rodbinskom odnosu ona iznosi od 20.000 do 500.000 eura.

U Njemačkoj postoje tri porezne klase za nasljednike – u prvoj su bliski rođaci i bračni partneri (to važi i za istospolne bračne zajednice), u drugoj daljnji rođaci i bivši bračni partneri, a u trećoj ostali. U pravilu: što je bliži rodbinski odnos, to su viši iznosi oslobođeni od poreza, dakle porez je niži. Vrijednost nekretnina i drugih dobara računa se po tržišnoj cijeni na dan smrti, kao i vrijednost dionica i ostalih vrijednosnih papira. Neki dijelovi ostavštine ne moraju se oporezivati. Na primjer: predmeti iz domaćinstva do 41.000 eura vrijednosti za bračne partnere i djecu, ostavština crkvenim ili dobrotvornim ustanovama, ili političkim strankama, stambeni objekti koje nasljednici koriste, itd. Kako bi se spriječilo da starije osobe jednostavno ostave nekome imovinu putem darovnice, porezne odredbe za darovnice su iste kao i za nasljedstva, tako da su i tu iste svote oslobođene od poreza, ali kod darovnica postoji jedna prednost, a to je da se iznos oslobođen poreza može koristiti svakih deset godina, a kod nasljedstva samo jednom.

Svako je nasljedstvo, ovisno o rodbinskoj vezi, do određene granice oslobođeno od poreza. Na primjer, na nasljedstvo vrijedno do 20.000 eura nitko ne plaća nikakav porez. Svota koja je kod bračnih partnera oslobođena od poreza iznosi 500.000 eura, kod djece 400.000 eura, kod unuka 200.000 eura, a kod sestara, braće i ostalih koji nisu u rodbinskoj vezi 20.000 eura.

Porezna stopa pak ovisi o poreznoj kategoriji, od prve do treće, što također ima veze s rodbinskom vezom. Na primjer, žena od muža naslijedi 575.000 eura. Od toga je oslobođena plaćanja poreza na 500.000 eura. Na ostatak, dakle na 75.000 eura mora platiti 7 posto poreza. Bivša žena ili netko iz 2. porezne kategorije plaćao bi 15 posto, a nasljednik iz treće kategorije 30 posto poreza. I tako dalje: na svotu do 300.000 eura plaća se na primjer 11, 20 ili 30 posto, ovisno o kategoriji.

Evo još jedan primjer: Hans ženi i dvoje djece ostavi 1,5 milijuna eura u jednakim dijelovima, pa svatko dobiva po 500.000 eura. Žena ne mora platiti ništa, jer je u prvoj poreznoj kategoriji i na limitu svote oslobođene od poreza, a djecu moraju oporezovati po 100.000, jer njihova svota oslobođenja od poreza iznosi 400.000. Oni plaćaju po 11.000 eura (11 posto poreza od 100.000 eura).

Najkompliciraniji su obično slučajevi kad netko dobije “miješanu ostavštinu” koja se sastoji, na primjer, od poduzeća, stambenog prostora i pokretnina. Na primjer sin Georg naslijedi od oca Hansa ukupnu vrijednost od tri milijuna eura – 450.000 eura vrijednosti poduzeća, 1,55 milijuna vrijednosti kuće i još nekakvu imovinu i vrijednosne papire u ukupnoj vrijednosti od milijun eura. Sinu Georgu će porez računati na odvojene dijelove nasljedstva. Jedan dio odnosi se na vrijednost poduzeća. Ovdje važi: 15 posto vrijednosti se mora oporezovati, ali ta svota je do visine od 150.000 eura oslobođena od poreza. Tako sin Georg na naslijeđeno poduzeće neće platiti nikakav porez, jer navedeni iznos ne prelazi 150.000 eura. Kod kuće će biti postavljeno pitanje hoće li u njoj stanovati ili ne. Ako da, mora odmah useliti i bit će oslobođen od poreza ako nekretnina ne prelazi 200 kvadrata. Ako ne bude stanovao u kući, morat će platiti porez. Tom sretniku, dakle, ako useli u tu kućerinu od milijun i pol eura, jos ostaje milijun eura. Od toga je 400.000 automatski oslobođeno od poreza. Porez na preostalih 600.000 eura je 15 posto, odnosno 90.000 eura. Dakle, ako je pametan, uselit će u kuću i ukupno postati vlasnik vrijednosti od 2,910.000 eura nakon poreza. Ako nije pametan, neće useliti u kuću, pa će platiti porez i na nju i na pokretnine, dakle na ukupno 2,05 milijuna eura i to 19 posto na 1,65 milijuna eura (ukupno minus onih 400.000 eura za djecu) – dakle porez iznosi 313.500 eura.

Trenutno se najveće polemike vode oko reforme zakona na porez na nasljeđivanje obiteljskih firmi. Godine 2008. tadašnja velika koalicija toliko je olabavila porezne zakone za nasljednike firmi da se Ustavni sud morao pozabaviti pitanjem jesu li postojeće privilegije koje uživaju nasljednici obiteljskih firmi u usporedbi s običnim pukom uopće u skladu s Ustavom – i došao je do zaključka da nisu. Trenutno država godišnje ubire oko pet milijardi eura iz poreza na nasljedstvo ili darovanje, a kad ne bi bilo poreznih olakšica za firme, svota bi se popela na 13 milijardi.

U toku su pregovori unutar velike koalicije o reformi ovoga poreza: ministar financija Wolfgang Schäuble želi znatno raširiti poreznu obvezu za nasljednike firmi. U tome ga podržavaju socijaldemokrati, koji su ga već više puta branili pred kritikama iz njegove vlastite demokršćanske unije. Definitivni nacrt zakona doći će u kabinet najkasnije na jesen, ali jako su glasne kritike (iz lobističkih krugova) na račun reforme, pa kritičari tvrde da se reformom financijski kažnjava one koji privređuju. Zaklada obiteljskih poduzeća navodi da su većinu novih radnih mjesta u zadnjih deset godina u Njemačkoj stvorila obiteljska poduzeća – ona velika, poput Persil-Henkela – dok veliki koncerni broj radnih mjesta smanjuju. Na primjer firma Stihl, koja je svjetski broj jedan u motornim pilama, obiteljsko je podu­zeće i spada među 50 najbogatijih u zemlji. Hans Peter Stihl, glava tvrtke i milijarder, po propisima od 2008. godine može dati u nasljedstvo firmu svojim potomcima, a da oni na to plate porez. U jednom intervjuu je izjavio kako bi Schäubleova predložena reforma dovela do “radikalnih promjena poduzetničkog krajolika u Njemačkoj”, jer bi mnogima unosnije bilo firmu prodati nego je ostaviti nasljednicima.

I Zaklada za obiteljska poduzeća i, na primjer, Savez njemačke industrije, kao i veliki poduzetnici poput Stihla, vode lobističku kampanju među zastupnicima Bundestaga i putem medija, pa primjerice Bild jako grmi protiv Schäubleove reforme. Pritom se zaboravlja da se ona odnosi na maksimalno dva posto obiteljskih poduzeća u zemlji – ona najveća. Naslijeđena imovina firme do 20 milijuna eura po osobi načelno bi bila oslobođena od poreza. Od 20 milijuna nadalje porezna uprava provjeravala bi treba li tvrtku osloboditi od poreza kako bi nastavila poslovati kao do tada – to pak većina velikih firmi ne želi jer se nitko neće dobrovoljno podvrgnuti skeniranju financijske službe.

Njemački institut za ekonomska istraživanja (DIW) analizirao je situaciju i došao do zaključka da po sadašnjem zakonu nasljednici od 200.000 eura realno plaćaju najvišu poreznu stopu. Tko naslijedi milijune plaća, zahvaljujući postojećim privilegijama, samo polovicu te porezne stope ili čak ništa. “Običan smrtnik”, naročito ako naslijedi od nekog udaljenog rođaka, lako će doći na 30-postotnu poreznu stopu. Drugim riječima, velike imovine ne vode do velikog poreza, srednje poduzetništvo da. Na primjer, nasljednici pet milijuna eura u prosjeku plaćaju porez na polovicu te svote. Kod 20 milijuna u prosjeku je 90 posto oslobođeno od poreza. Stručnjaci ovaj porez zovu porezom na bedake, budući da ga plaćaju tek nasljednici s nesposobnim savjetnicima.

U Češkoj odnedavno nema poreza na nasljedstvo, u Mađarskoj je dugogodišnja rasprava prethodila ukidanju poreza na nasljedstvo za supružnike i djecu i to je konačno napravila Orbanova vlada. Prije toga, mnogi su se morali odreći nasljedstva, jer nisu mogli platiti porez. U Rusiji se do 2006. oporezivalo nasljedstvo nekretnina po stopi od 13 posto. Ali danas zakon jasno kaže da se na dohodak od imovine prenesene u baštinu ne mora platiti porez. Porez plaćaju nasljednici koji uživaju prihode od autorskih prava na književna djela, znanstvenog rada, umjetničkog naslijeđa, izumitelja. Ako nasljednik želi prodati naslijeđenu imovinu, na to će platiti porez od 13 posto, u skladu sa saveznim poreznim zakonom. Taj se uvjet odnosi samo na imovinu prodanu u roku od tri godine od dana smrti ostavitelja. Ako nasljednik proda nekretninu u roku od tri godine nakon smrti ostavitelja, prodaja mu se računa u porezne olakšice.

U Švicarskoj se može poslovanje i prebivalište preseliti u kanton gdje se porez na nasljedstvo ne plaća, pa se na taj način izbjegne i neugodna obaveza. Mnogi tako imaju samo fiktivne adrese, a porezi, na primjer na plaće i na nasljedstva, vrlo su mali. Ali, kako je objasnio jedan Švicarac, država to radi namjerno. Država zna da će novac na koji je zatvorila jedno oko opet osvanuti u ulaganjima u zemlji, a da neće, na primjer, pobjeći u Njemačku ili Francusku gdje to ne može raditi. Ne samo da sprečava bijeg kapitala, nego i privlači strani kapital do mjere da se taj silni novac nema gdje plasirati. Ako baš nikako ne ide, onda će ostavitelj pretvoriti imovinu u gotovinu ili dionice, na što se ne plaća porez.

Uglavnom, u većini zemalja gdje postoji oporezivanje nasljedstva, srednja klasa najlošije prolazi, a tamo gdje nema, nadaju se da se taj novac obrće.