Obama u Hiroshimi neće kleknuti niti tražiti oprost. SAD još nisu toliko velike

Odlaskom u Hiroshimu, najavljenim za 27. svibnja, američki predsjednik Barack Obama dodaje još jedan argument Nobelovoj nagradi za mir, koju je dobio preuranjeno, ali ipak ne baš nezasluženo. Trebalo je, evo, čekati više od 70 godina da neki djelatan predsjednik Sjedinjenih Država Amerike skupi hrabrost i ode u Hiroshimu, suočiti se s onim što je američka Zračna snaga učinila po naređenju njegova davnog prethodnika Harryja Trumana 6. kolovoza 1945.

Obama ide izraziti poštovanje žrtvama američkoga atomskog bombardiranja Japana, ali se ne kani ispričati. Uostalom, ispriku ne zahtijeva ni vlada u Tokyu, a ni većina hibakusha, kako se zovu preživjeli. Washington svih ovih 70 godina smatra da se nema zašto ispričavati. Prvo, rat nisu počele Sjedinjene Države nego Japan, i bez objave rata. Drugo, iako su snage fašističke Osovine položile oružje (a neke i promijenile stranu) u Evropi - talijanske 1943., slovačke, rumunjske i bugarske 1944., madžarske 13. veljače 1945., ostatak talijanskih 25. travnja, njemačke 8. svibnja, naposljetku i hrvatske 15. svibnja iste godine - Japan nije kanio kapitulirati.

Saveznici su na Zapadnoj fronti izgubili 766.294 čovjeka od invazije na Normandiju do predaje Njemačke. Ukupni vojni i civilni gubici u Japanu bili bi jamačno još znatno veći. Američke procjene su bile da bi i nakon invazije (planirane operacije Olympic i Coronet, objedinjene u plan Downfall) otpor Japana potrajao barem godinu dana, da američki vojni gubici ne bi bili manji od 1,2 milijuna vojnika.

Poslije pokolja na Okinawi američko Ratno tajništvo je procijenilo moguće savezničke gubitke do osvajanja Japana na 1,7-4 milijuna vojnika. Winston Churchill, koji je u Potsdamu zajedno s Trumanom i Jiangom Jieshijem potpisao dogovor o borbi USA, UK i Kine protiv Japana do kapitulacije, u Donjem domu je u kolovozu 1945., tada već kao vođa oporbe, rekao da je alternativa bila gubitak milijun američkih i 250.000 britanskih života (kineske nije ni računao). Japan je raspolagao još sa 4,335.500 ljudi pod oružjem, a pretpostavljen je i fanatičan otpor civila.

Njemačka je izgubila više od 6 milijuna stanovnika od ukupno sedamdesetak uoči rata, moglo se računati i na desetak milijuna u Japanu. U obzir je uzeto i kemijsko oružje. Ni Japan ni USA nisu potpisali Genèvsku konvenciju o zabrani bojnih otrova. Washington je obećao da ih neće koristiti prvi, ali Japan ih je već koristio u Kini.

S te strane uporaba atomskog oružja bila je ocijenjena kao manje zlo, koje bi spriječilo daleko veći broj žrtava. Početne procjene su bile da se Japan neće predati odmah, da će trebati do sedam bombi. Car Hirohito je shvatio od druge, Japan se predao nakon bombardiranja Nagasakija.

Ipak, po današnjim standardima, bomba na Hiroshimu se može smatrati i ratnim zločinom i državnim terorizmom. Zašto?

Sjećamo li se rasprave ne o opravdanosti Oluje nego o eventualnome pretjeranom bombardiranju Knina?

Hiroshima nije bila primaran vojni cilj (Nagasaki donekle jest, kao luka s brodogradilištem). U njoj je uspostavljen stožer Druge opće armije, ali ona je po sastavu bila primarno civilna zaštita i domobranstvo. Omjer između broja vojnih i civilnih žrtava u Hiroshimi bio je zastrašujući: od 80.000 ubijenih odmah (i oko 140.000 ukupno u roku od nekoliko godina) vojno osoblje nije činilo ni 2 posto.

Bomba je bila namijenjena prvenstveno civilima, a to je ratni zločin. Izabran je grad koji dotad praktički nije bio bombardiran, da bi efekt bio vidljiviji (70 posto zgrada bilo je doslovce sravnjeno sa zemljom). To zastrašivanje civilnog pučanstva pripada u teror. Nadalje, sve do Mirovnog ugovora 1951. u San Franciscu USA nisu Japanu dostavile ni najnužnije podatke radi tretmana žrtava radijacije, što je bila dodatna nepotrebna okrutnost. Naravno, Hiroshima nije bila jedina žrtva terorističkog bombardiranja civilnih ciljeva. Angloameričko razaranje Dresdena zapaljivim bombama 1945. notoran je primjer: kulturocidno je uništen povijesni centar, nisu gađani mostovi ni ini strateški objekti.

U Dalmaciji je tako razoren centar Zadra, koji nije bio vojni cilj (teška angloamerička bombardiranja Splita bila su koncentrirana ipak na luku i željeznicu, civilne žrtve na Pazaru možda i nisu bile namjerne). To je bilo na tragu prethodnih terorističkih njemačkih bombardiranja, na primjer Coventryja, a još ranije glavnoga baskijskog grada Guernice.

Možemo, dakle, govoriti o općoj praksi - a ipak je u Britaniji odmah 1945. otvorena diskusija jesu li i Dresden i Hiroshima bili zločini. To dokida uobičajeno objašnjenje da su “bila takva vremena”.

Da je Obama Willy Brandt, kleknuo bi u Hiroshimi; da je sv. Ivan Pavao II. - zamolio bi oproštenje. Sjedinjene Države su snažne, ali još nisu toliko velike.