Žongliranje s mogućim datumima izbora - prvo najava da bi mogli biti već ovoga proljeća, zatim najesen, da bi posljednjih dana kao preferirani termin iskrsnula tek veljača iduće godine - nisu uvijek posljedica traganja vladajućih za po njih najmanje lošim tajmingom. Puštanje balona nerijetko služi određenim političkim ciljevima. Recentna najava skorih, proljetnih izbora predstavljala je faktor eliminacije bivšeg predsjednika Ive Josipovića. Tom diverzijom bušila se njegova namjera da okupi nekakvu paralelnu, SDP-u eksplicitno ili implicitno konkurentsku ljevicu.
Narihtavanje datuma izbora, povlastica koju redovito koriste oni koji drže vlast, posve je legitimno. Dok se zadržava u nekim pristojnim granicama. Dok u tome ima mjere. Ideja da se izbori pomaknu na posljednji mogući datum, u veljaču 2016., nije takve prirode. Upravo suprotno, najavljeno odgađanje izbora do krajnjeg ustavnog roka, čime bi Vlada zakoračila i u petu godinu mandata, što se u Hrvatskoj nikada još nije dogodilo, nije samo nesimpatično, nego otkriva i ekstremni politički autizam ili bezobrazluk.
Nadoknaditi propušteno
Vladajuća koalicija spremna je jahati do posljednje sekunde svog mandata, čak i preko nje, jer čeka rezultate. Nada se da će neki pozitivni elementi, trenutno prisutni tek u naznakama, konačno postati zaista vidljivi. Treba im vremena, objašnjavaju, kako bi javnost uvjerili u svoje sposobnosti i uspjehe. Ali, teško da se u četvrtoj godini može nadoknaditi ono što je u prethodne tri propušteno. Zato njihovi razlozi za maksimalno prolongiranje izbora sliče čekanju Godota. Premda je pad BDP-a, čini se, napokon zaustavljen. Zaustavljeno je i urušavanje Vladina rejtinga. Premijer Milanović povukao je neke socijalno intonirane mjere i sam se pokušava rebrendirati: iz distanciranog elitizma, zatvorenog u kulu bjelokosnu visokoparnog intelektualiziranja, u prijaznog i sveprisutnog populista, koji grli sve koje sretne.
Mogu se očekivati još neki potezi koji će sigurno dobro zvučati. Počinju se otvarati radovi na nekim europskim projektima. Smiješi se mogućnost realizacije i nekih kapitalaca, poput Pelješkog mosta ili LNG-a. Ministri su se razmiljeli zemljom objašnjavajući što su sve napravili. Pitanje je kako im vjerovati. Šarmantni su i uvjerljivi poput svojih rivala iz HDZ-a. Nisu slučajno rame uz rame po nepopularnosti s Tomislavom Karamarkom. Osim toga, pitanje je što mogu ponuditi za novi mandat. Nakon što su svoj široko reklamirani Plan 21 neslavno napustili. SDP nije spreman za izbore, jer premijer Milanović nema što pokazati. Nema rezultata. Nema ni sigurnu koaliciju ni plan za idući mandat, osim što će reći da posao treba završiti. Ali, tko će im dati glas da bi nesposobni Zmajlović ili Jakovina i dalje mogli biti ministri? Možda s nekim novim ljudima. Ovih je javnosti naprosto dosta, čak da im sada medenjaci počnu ispadati iz usta. Bez obzira što će do kraja mandata još raditi, Kukuriku je, čini se, prešao kritičnu točku nakon koje povratak više nije moguć.
Jednako je nespreman za izbore i navodno vrlo nabrijani HDZ. U toj je stranci jaka samo volja da se dokopaju vlasti. Naravno, volja za moć snažno je pogonsko gorivo. Možda i pola pobjede. Za izbore je u HDZ-u pripravno samo takozvano Vasino jato, stranačke strukture kojima rukovodi glavni operativac Milijan Brkić, a koje funkcioniraju poput vojske. Ali na političkoj razini ništa još nije spremno. HDZ-ov navodno glavni izborni adut, gospodarski program, još je daleko od finiširanja. Na nedavnom HDZ-ovu forumu o njemu su govorili uglavnom gosti. Stoji li iza njihovih ideja i stranački gremij, to je ostalo potpuno nejasno. Jedan od HDZ-u bliskih ekonomskih autoriteta, koji se tom skupu imao priliku obratiti, shvatio je da govori u prazno. Gledao je u prvim redovima natiskan HDZ-ov prvi ešalon, sve redom kandidate za važne državne funkcije, koji uopće nisu mogli korespondirati s njegovom porukom da je ekonomska situacija u Hrvatskoj dramatična. Niti shvaćaju niti ih je briga, pričao je kasnije. S HDZ-ova je foruma otišao rezigniran. Sa zaključkom da osvajanje vlasti tamo vide tek kao priliku za podjelu ratnog plijena.
Medijski mag
Josip Budimir, HSLS-ov ekonomski strateg, koji bi navodno trebao biti ministar gospodarstva u Karamarkovoj vladi, tvrdi da će taj kabinet dobrim dijelom biti sastavljen od stručnjaka. Možemo vjerovati da je šef HDZ-a takva obećanja zaista ponudio HSLS-u, mameći ih u svoju koaliciju. Ali takve su ješke na dugom štapu. O njegovim kadrovskim preferencijama može se suditi samo po dosadašnjim akvizicijama. Hoće li sposobni Budimir zaista biti ministar gospodarstva i s kakvim mandatom, to ćemo tek vidjeti, ali Karamarko je dosad birao ljude posve drugačijeg karaktera. Za svojeg je glavnog medijskog maga upravo instalirao Miljenka Manjkasa, jednog iz reda HDZ-ovih po zlu poznatih medijskih jurišnika. Dok je stručnu Martinu Dalić, ekonomski valjda najpotkovaniju HDZ-ovu perjanicu, svojom neodlučnošću oko smjera stranačkog gospodarskog programa toliko izludio da je ona prije pola godine napustila HDZ, s konstatacijom da njezina sada već bivša stranka nema snage za suočavanje s krizom. Karamarko će, dakle, možda i dobiti ekonomski program, ali nema ljude koji ga mogu provesti. A o tome je li sam spreman na nužne reforme može se samo nagađati. Ništa što je učinio ne signalizira da bi se mogao pokazati kao uspješna alternativa Milanovićevu neuspješnom upravljanju državom.
Unatoč nespremnosti stranaka za izbore, ideja o cijeđenju mandata do posljednjeg daha nikako nije dobra. Odgađanje izbora sve do veljače iduće godine ni vladajućoj koaliciji ne može donijeti nikakvu korist. Može samo povećati neraspoloženje i bijes javnosti. Za Kukuriku je mnogo pametnije organizirati izbore tijekom jeseni, dok se pozitivni refleksi turističke sezone još broje, nego za tmurnih zimskih mjeseci kad cvjetaju samo nezaposlenost i depra. Hrvatska bi najkasnije s novom godinom morala startati s novom vladom, bez obzira na to tko će je sastavljati. Ako se izbori pomaknu na krajnji po Ustavu mogući rok, onda će nova vlada efektivno početi s radom tek negdje pred ljeto. Previše vremena izgubljenog u izbornim igrama! Pogotovo za zemlju kojoj, htjela-ne htjela, predstoji dramatično suočavanje s istinom o vlastitim ekonomskim rezultatima, točnije sljeduje joj mukotrpno odvikavanje od drogeraške ovisnosti o kreditima i životu iznad raspoloživih mogućnosti.
Ignoriranje građana
Prebacivanje parlamentarnih izbora u iduću godinu potpuno i drsko ignorira činjenicu da aktualna vlast više ne uživa podršku javnosti. Dvije trećine građana već odavno tvrdi da Vlada vozi u krivom smjeru. Ne moraju se, naravno, na svaki pad Vladina rejtinga raspisivati izbori, ali ako je nepovjerenje tako masovno i dugotrajno, nemoguće ga je zanemarivati. Istina, Kukuriku još raspolaže većinom ruku u Saboru, iako se taj broj jako stanjio, ali legitimitet vlasti ne može se temeljiti samo na odnosu snaga u parlamentu. Nema stabilne vlade bez potpore građana. Zato je teško vidjeti kako bi Zoran Milanović, nekad velike, ali danas profućkane popularnosti, mogao spasiti svoju vladu. Kao što je teško vidjeti kako bi rekordno nepopularni Tomislav Karamarko mogao funkcionirati kao premijer. Hrvatska nema lidera jer pretendenti na tu poziciju pokazuju duboko nerazumijevanje i podcjenjivanje javnosti. Vođe koje nitko nije spreman slijediti! Više od novih izbora Hrvatskoj trebaju nove politike. Na žalost, za razliku od izbora, koji mogu kasniti, ali se ne mogu izbjeći, promjenu politike ništa ne garantira, čak ni očekivana smjena vlasti.