Nitko nije otok i treba znati potražiti pomoć

Da, da, priznajem, neki sam dan pogledao epizodu serije “Seks i grad”. Ne dijelim njihovu ljubav prema krpicama i cipelama, često pretjerano kompliciraju kada je riječ o seksu ili o životu uopće, no svejedno mi je nekad fora pogledati te curke. Znaju biti zabavne. Doduše, najčešće mi je prenaporan taj životni stav ljudi koji nisu sigurni smiju li biti oni u vlastitom životu, ta konstantna briga hoće li uspjeti zadovoljiti sve face u svom životu ako su iskreni, otvoreni, odnosno svoji. Jednostavno, naporno mi je gledati odrasle ljude koji nisu svjesni da im je jedina dužnost da budu face sami za sebe pa ako se to nekome sviđa, odlično. Ako ne, još bolje jer bar znaju da se na njih ne isplati trošiti vrijeme. Gledam dovoljno takvih likova u stvarnom životu da mi doista nije zabavno još i na televiziji.

No, zapravo sam spomenuo tu seriju jer je u toj epizodi, kojoj sam tako ponosno svjedočio, bila izrečena jedna česta, a zapravo prilično smiješna tvrdnja: “Ne vjerujem u terapiju jer smatram da si jedino sami možemo pomoći”. E sad, kao i u većini dobro prihvaćenih, ali netočnih tvrdnji, i u ovoj ima ponešto istine. Svakako je točno da nam nitko ne može pomoći ako sami nismo spremni na određenu promjenu. Točno je da ta želja za promjenom mora doći od nas. Točno je da smo najvažnija osoba u vlastitom životu i da sve u njemu ovisi o nama samima. No, ako već želite nešto promijeniti, ako aktivno živite, odnosno ako se niste jednostavno pomirili sa svojom životnom situacijom i samo brojite dane, pravo pitanje nije hoćete li prihvatiti nečiju pomoć, nego čija će to pomoć biti. Možda smo u nekim drugim vremenima i mogli biti zaštićeni od svih vanjskih informacija te do kvalitetnih promjena dolaziti primarno kroz kontemplaciju, no danas… danas to definitivno nije izvedivo. Tako da je samo pitanje hoćete li pomoć primiti od prijatelja, kvalificiranih terapeuta, knjiga i filmova ili ćete se upustiti u nepregledan svijet surfanja i nalaženja često neprovjerenih informacija. Zapravo ispada da tu tvrdnju kako si svatko treba sam pomoći koriste prvenstveno oni ljudi (najčešće muškarci) koje je strah ili sram tražiti pomoć. Odnosno, njih je najčešće strah ili sram priznati da imaju neki problem. Oni čak smatraju da iz te tvrdnje pršti samouvjerenost i snaga.

Pretpostavljam da neki od mene sada očekuju hvalospjeve knjigama iz područja samopomoći, ali to nećete dočekati. Kao što nećete dočekati ni hvalospjeve svim kvalificiranim terapeutima. Svako generaliziranje je unaprijed osuđeno na propast. Dakle, ima izuzetno kvalitetnih knjiga koje vam doista mogu pomoći i ima užasnih knjiga koje banaliziraju stvarnost. Ima kvalitetnih terapeuta koji vladaju svojim područjem, a ima i životno smotanih neznalica koji od vas samo žele 300-tinjak kuna na kraju sata. Ima prijatelja koje biste trebali slušati jer svojim životom pokazuju da znaju nešto što vi ne znate i ima onih čiji savjet ne biste trebali uzeti u obzir.

Uglavnom, koga god da odaberete, bitno je ne samo da imaju dobru namjeru (što obično pripisujemo prijateljima) i ne samo da su školovani (jer to samo po sebi nije nikakva garancija), nego i da svojim životom potvrđuju ono što govore. To je zapravo jedina bitna kvalifikacija. O zahvalnosti nas ne može poučiti osoba koja je ne živi. O prihvaćanju nekih događaja iz prošlosti nas ne može naučiti osoba sklona okrivljavanju. O neutralizaciji krivnje nam nema što reći osoba koja nije preuzela odgovornost za svoj život. O razvijanju ljubavi prema sebi i svijetu nas ne može učiti osoba čije srce ne pjeva ljubav! Dakle, savjete svih ljudi koji ne zadovoljavaju te kriterije ne bismo trebali uzimati u obzir jer nam oni ne predaju samo te riječi, nego i energiju iza tih riječi koja može biti potkrijepljena samo djelima. A ako se toga ne drže, onda nam čak mogu i odmoći jer će nam u prenošenju svih tih “mudrih” savjeta zapravo prenijeti i vlastitu energiju životnog neuspjeha! Ili drugim riječima, nemojte slušati ljude koji ne nose autentičan osmijeh na srcu!