Nije trebalo čekati izbjeglički val da dođu teroristi

Prvi odgovor Angele Merkel na divljački atentat u Berlinu sasvim je jasan: krivce treba progoniti svom strogošću koju dopušta njemački zakon, ali ne treba odustati od našeg načina života, od božićnih derneka, od ugodnih obiteljskih sati. “Ne pristajemo živjeti paralizirani strahom. Naći ćemo snage da i dalje ostanemo sjedinjeni, otvoreni, slobodni.”

Time je indirektno odgovorila onima koji su, krajnje cinično, ustvrdili da preksinoćni mrtvaci na Breitscheidplatzu idu na dušu i na odgovornost baš Angele Merkel, kao što je to učinio Marcus Pretzell, privatni i politički partner Frauke Petry, liderice ekstremno desničarske i ksenofobne AfD. Sama Petry poentira: “Njemačka nije sigurna zemlja, Merkel je dužna to priznati građanima”. Posrijedi je licemjerje: nije atentat posljedica njemačke otvorenosti.

Ne postoji sigurna zemlja, ni na Zapadu, ni na Istoku, ni na Jugu, ako se sigurnošću smatra imunost na terorizam. Nema države, makar koliko bila policijska, u kojoj su atentati isključeni.

Pitanje je samo: što i koga terorist želi napasti. Njemačka, kao najmnogoljudnija i privredno najjača članica Evropske unije, kao jedina država koja može ekonomski i politički biti premac bilo ekonomskim, bilo vojnim divovima (Sjedinjenim Državama, Rusiji, Kini, Japanu), nužno je i simbol i cilj. Da je mala i slaba kao Moldavija, ne bi bila cilj propagandno kalibrirana krvavog terorizma. Na nj nisu imune, vidjeli smo, ni Engleska, Belgija, Francuska, Španjolska, kao ni Tunis, Pakistan, Indija, Indonezija i tako dalje.

Petry i sva njezina strana, u Njemačkoj i izvan nje, pokušavaju prodati floskulu da terorizam ovisi o imigraciji, o broju imigranata, o njihovoj slobodi. Atentatori na Dvojne nebodere Svjetskoga trgovinskog centra u New Yorku nisu bili imigranti nego formalno turisti. Ilegalno su u Hrvatsku ušli teroristi egipatske grupe Jamaa al-Islamiyya koji su atentirali na policijsku stanicu u Rijeci. Precizno bi bilo reći da atentate čine infiltranti, koji ne moraju biti useljenici, nego građani rođeni i odgojeni u nekoj zemlji. Nije trebalo čekati migrantski val da bi se teroristi infiltrirali ikamo.

Ključna riječ nije imigracija nego terorizam, a između ta dva pojma ne može se staviti znak jednakosti, ne smije se jedan svoditi na drugi bez ostatka, jer se tako navodi voda na mlin terorizma, skrećući pozornost s njegove suštine na fenomen periferan, u krajnjoj crti netočan.

Je li atentator ušao kao imigrant, ili kao turist, ili kroz nepažljivo nacrtan pentagram kao Mefisto u prvi čin “Fausta” - po tu je tragičnu činjenicu atentata praktički svejedno. Bitna je njegova namjera, još važniji je njegov pogubni čin, tu se nema što dodati.

Ustanovi li se da čak i nije imigrant iz lanjske plime koju je Erdoğan potjerao “balkanskom rutom”, da su ulovili pogrešnog čovjeka zahvaljujući i histeričnom strahu od tamnoputa stranca, postavit će se samo pitanje bi li istraga i lov bili lakši i brži da histerija ne emitira lažne alarme.

Naravno da bi podatak da je atentator imigrant legao kao as na deset propagatorima i profiterima ksenofobne histerije, kao što bi legao kao as na jedanaest Kancelarici - ali u konačnom svođenju računa to je nebitno. Svaki atentat je nov živahan korak u vrzinu kolu: izaziva strah pa agresiju s pogođene strane, što rezultira strahom pa agresijom s one druge strane. A to je jedna od svrha terora: izazvati lančanu reakciju straha i agresije.

Imigrant, i kad uđe u tu mašineriju, pogonjenu više pohlepom nego poštenjem, više mržnjom nego brigom za bližnje, obično je zadnji kotačić, sitna riba, pješak kojega se žrtvuje na neviđeno, bez obzira na to je li diler heroina ili detonater bombi, kormilar podrtine s izbjeglicama, prodavač krivotvorina po pločnicima ili izvršna trgovkinja svojim tijelom uz rub ceste trećeg reda, obavezana svu zaradu predati svaki put prije odlaska u još gušći mrak.

Imigrant je ona žrtva na koju je najlakše svaliti krivicu, onaj krivac do kojega pouzdano ne vodi trag novca, glavnog pokretača svih ilegalnih djelatnosti (i mnogih legalnih, čuvstvenih čak).

I u Berlinu, gdje je bezobzirni ubojica kamionom gazio bezbrižnu, opuštenu čeljad, i u Zürichu, gdje je istodobno drugi bezobzirni revolveraš pucao u mirne ljude udubljene u molitvu u mesdžidu Islamskog centra, cilj je bio istovjetno dvojak: razoriti ljudske egzistencije, te istodobno razbiti simbol pripadnosti: potrošačkoj varijanti kršćanstva u prvom, daleko krvavijem atentatu, odnosno mirnoj, molitvenoj varijanti islama u drugome, onome švicarskome.

U oba slučaja - bez obzira na vjeru, bez obzira na motive žrtava - meta je u osnovi bila ista: ubiti u ljudima radost, atentirati ne samo na ljudski život, nego i na mir kao vrijednost po sebi, izvan i mimo svjetonazorskih okvira.