Nije riječ o stranačkom ratu, nego o 27 milijuna državnih kuna

U slučaju Slavka Linića i vinkovačke Spačve nije se radilo o političkom ratu u SDP-u i u koalicijskoj Vladi. U ovom se slučaju radilo o novcu. Činjenica je da je Slavko Linić, kao ministar financija, prihvatio peterostruko višu procjenu zemljišta u vlasništvu poduzeća Spačva: peterostruku u odnosu na procjenu Porezne uprave, ali i na procjenu Erste banke, što je Linić zaboravio spomenuti u svojoj, jučer objavljenoj, kronologiji slučaja Spačva.

Činjenica da je niti jedna vlada ne može prihvatiti da njezin ministar financija peterostruko plaća bilo koje zemljište, bilo kojeg poduzeća.

Činjenica je da Marina Lovrić Merzel, zbog puno manje razlike u procjeni zemljišta, već danima boravi u pritvoru, dok je Slavko Linić dojučer bio ministar financija.

Činjenica je, naposljetku, da SDP, bez obzira na trenutne rizike, naprosto ne smije dopustiti svoju aferu Planinska. Predsjednik SDP-a, dakle, nije imao nikakva izbora osim da izbaci Linića iz Vlade: u suprotnom, pružio bi pregršt argumenata zagovornicima teze koja kaže da su SDP i HDZ jedna te ista stranka.

Jučer se, srećom, vrlo zorno, i uz sve moguće unutarnje probleme za Zorana Milanovića, pokazalo da SDP i HDZ sigurno nisu jedna te ista stranka.

Utoliko je, poslije mjeseci i mjeseci lutanja, nepotrebnih javnih ekscesa i neodlučnosti u nekim važnim državnim i stranačkim pitanjima, Milanovićeva odluka da smijeni Linića najbolji premijerov potez ove godine.

Nitko ne može prijeći preko 27 milijuna kuna povećane vrijednosti zemljišta, koju je potpisao ministar financija. Utoliko je Zlatko Komadina, koji je još donedavno tvrdio da Rijeka ne da Linića, ponovo počinio amatersku političku pogrešku konstatirajući da se prljavi veš pere unutar stranke. Pitanje 27 milijuna kuna državnog novca nije, naime, i ne smije biti nikakvo stranačko pitanje. Zoran Milanović odradio je svoj dio posla smijenivši Linića, dok će policija i Državno odvjetništvo ustvrditi je li riječ o kaznenom djelu.

A sve je počelo prije otprilike dva i pol mjeseca, kada je ravnateljica Porezne uprave Nada Čavlović otišla predsjedniku Vlade da ga upozori na visoku procjenu spornog zemljišta, a on je zatražio dodatne informacije. Kada je Nada Čavlović predala Zoranu Milanoviću spis sa svim traženim očitovanjima, taj je dokument poslan Slavku Liniću. Linić se o njemu puna dva mjeseca nije želio izjasniti, vjerojatno računajući na naizgled racionalnu pretpostavku da ga se Milanović neće usuditi smijeniti uoči izbora za Europski parlament.

No, ta je pretpostavka, uistinu, samo naizgled racionalna.

SDP-ova bi lista na europskim izborima trebala zabilježiti vrlo loš rezultat. Pokoji postotak više ili manje Socijaldemokratskoj partiji neće donijeti ništa bitno.

SDP se, međutim, mora spremati za iduće parlamentarne izbore, gdje će glasači birati između sadašnje vlasti, koju doživljavaju kao nesposobnu, ali relativno poštenu, i HDZ-ove opcije, koje se sjećaju kao nesposobne, ali i kriminalizirane, a tome svemu još i pomalo totalitarne: barem je tako zvučala nedavna tvrdnja predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka da u javnosti svi moraju imati dobro mišljenje o Franji Tuđmanu i Gojku Šušku.

Strateški je interes SDP-a da ne dopusti kriminalizaciju stranke.

Motiviran tim interesom, Zoran Milanović smijenio je prije dva mjeseca Linićeva pomoćnika Branka Šegona: Linić je to odbio napraviti premda je Šegon, kao visokopozicionirani državni dužnosnik, dobio državni kredit. Tom je prigodom definitivno puklo između Linića i Milanovića. Potom se SDP-u dogodila afera Lovrić Merzel, koja je prvi put ozbiljno načela etički integritet stranke. Logično je da Zoran Milanović nije mogao, bez obzira na europske izbore, dopustiti da se trend kriminalizacije SDP-a nastavi.

Da jučer nije smijenio Linića, Milanović bi pokazao da njegova Vlada dopušta iste one prakse zbog kojih su čelnici Sanaderove HDZ-ove Vlade duboko i trajno kompromitirani. Jučerašnjim je potezom Zoran Milanović odvojio i svoju Vladu i svoju stranku od HDZ-ovske korupcijske stigme, što je odgovorna investicija u budućnost funkcioniranja države, kao i u budućnost SDP-a. SDP će možda doživjeti debakl na izborima 25. svibnja ove godine, ali će puno spremniji krenuti na parlamentarne izbore 2015. Spremniji jer je pokazao da ima snage, razmjerno na vrijeme, raščistiti i sa svojim najutjecajnijim političarima.

Slučaj Linić pokazao se i kao dobar lakmus za promatranje funkcioniranja dijela javnosti: bilo je, primjerice, prilično zabavno gledati dr. Ljubu Jurčića kako na trećem Dnevniku HTV-a tumači da Linić nipošto neće otići prije euroizbora, jer da Milanović nema snage sada smijeniti Linića. Jurčić je sve to govorio u vrijeme kada je odluka o smjeni već bila donesena i desetak sati prije objavljivanja te odluke.

Isto vrijedi i za reakcije niza drugi “političkih analitičara”, koji su inzistirali na navodnim politikantskim sukobima u Vladi, kao o pozadini skandala Spačva, iz kojih je sukoba premijer trebao izaći poražen: ti ljudi nisu bili kadri razumjeti da se radi o novcu, o 27 milijuna prenapuhanih kuna preko kojih Vlada, ako je željela zadržati minimalan dignitet, naprosto nije smjela prijeći.

Zoran Milanović jučer je, i pod pritiskom, efektno žrtvovao topa, pa se poslije višemjesečnog pada i primjetne dezorijentacije napokon vratio u vrh političke igre. Rezultati neizbježne žrtve jake figure vidjet će se tek za nekoliko mjeseci, no vrlo je moguće da je riječ o preokretnoj točki u političkoj krivulji Milanovićeve Vlade i stranke.