Nije problem u degeneriku koji razbija, problem je u degeneriranom društvu

Kada sam pročitao vijest da je Jedan u Zadru razbijao Pozdrav Suncu, pomislio sam da bi sad u nekoj europskoj državi, koja drži do svojih identiteta, ministar kulture hitno dojurio na lice mjesta, nad ugašenim Suncem održao konferenciju za javnost, posjetio autora devastiranog djela, rekao narodu da nema razlike između toga da se macolom, dijelom ograde ili poklopcem za šaht razbija Pozdrav Suncu i da se macolom, dijelom ograde ili poklopcem za šaht razbija Crkva svetog Donata.

Istina, sa stanovišta desne i nacionalističke vlasti, razlika postoji: Sveti Donat nije djelo hrvatske kulture, nego je naslijeđen od nekoga drugog tko je bio tu, dok je Pozdrav Suncu, makar i kao djelo nadarenog i izuzetnog pojedinca, nešto što pripada živoj nacionalnoj baštini i što Hrvate čini Hrvatima, a ne, recimo, žiteljima Tasmanije, Ugande ili Achena. Dakle, desni i nacionalistički ministar kulture u Zadar bi dojurio još malo brže nego lijevi ministar kulture.

U Hrvatskoj, međutim, dogodilo se ovo: degenerika koji je razbijao Pozdrav Suncu mediji su nazvali “rastrojenim mladićem”, a vandaliziranu prostornu instalaciju “turističkom atrakcijom”, baš kao da se radilo o napuhanom divovskom falusu iz kojeg je neki veseljak ispustio zrak, udarivši tako na hrvatski turizam. A ministrica kulture nije se ni počešala, ili barem to nije javno učinila. U Hrvatskoj, devastacija Pozdrava Suncu u nadležnosti je Ministarstva unutarnjih poslova, tojest policije.

Policija je privela degenerika, zaštitivši pritom njegov identitet, na isti način na koji su trajno zaštitili identitet onih uzornih splitskih mladića koji su napali srpske vaterpoliste, a onda i identitet onog konobara koji je uzor-momcima dojavio da mu Srbi sjede na štekatu. Kada je, pak, u Zagrebu jedan malo drukčiji mladić jajima nagrdio skulpturu Franje Tuđmana, policija se potrudila da objavljeni budu njegovo ime, prezime i fotografija. U čemu je razlika između, recimo, njega i zadarskog degenerika? Samo u njihovim pretpostavljenim političkim i svjetonazorskim stanovima, te u objektu napada.

Zašto “rastrojenog mladića” nazivam degenerikom? Zato što on to jest, ali ne u mentalnom ili emocionalnom pogledu, kao što sugeriraju naši jednako tako degenerični mediji, nego u kulturnom, socijalnom i antropološkom smislu riječi. On je, razbijajući macolom, dijelom ograde ili poklopcem za šaht oplemenjujući fragment javnoga prostora, umjetninu koja pripada svima i zajednicu ujedinjuje estetskim skladom i djetinjom začudnošću, u stvarnom i u simboličkom smislu protagonist degenerirane, duboko bolesne i obezuljuđene zajednice. Kao degenerik on zajednicu čini degeneriranom, ili je degenerirana zajednica od njega učinila degenerika. Izaberite ono što vam se čini manje strašnim.

Nacionalizam je nadomjestak nepostojećega, izgubljenog ili neprepoznatljivog identiteta. Nacionalizam je za identitet ono što je saharin za šećer ili što je plastična ruža za živi svijet. Malim narodima nacionalizam je strategija polaganog i sigurnog samoubojstva. Zadarski degenerik, kojeg je policija, pretpostavljam, već pustila i kojeg će sud, siguran sam, osloboditi, samoubojica je u ime nacije. On je spreman uništiti sve ono što u Zadru pripada hrvatskoj kulturi. On nije rastrojen, on je savršeno normalan, toliko normalan da policija štiti njegov identitet.

Nikola Bašić veliki je hrvatski arhitekt. Graditelj je i entuzijast, mislilac prostora, jedan od onih ljudi koji imaju tu rijetku moć i talent da misli i osjećaje transformiraju u oblike. Tri njegova rada ovim su nam mučnim i tužnim povodom na umu: Morske orgulje i Pozdrav Suncu, u Zadru, te spomenik stradalim vatrogascima na Kornatima, sagrađen u tehnici suhozida. Prva se dva rada suštinski razlikuju od trećeg, ali im je zajednička gotovo sveta i svetačka jednostavnost. Kornatski memorijal sagrađen je na jedini mogući način, bez upotrebe moderne tehnike, starinski - na ruke, u obliku dvanaest nepravilno raspoređenih križeva, savršeno sraslih s otočkim stijenjem, onako kako su širom Dalmacije sa stijenjem srasle drevne suhozidne međe.

Dogodi se, istina sasvim rijetko, da trag izgubljenih života ili trag sjećanja na mrtve svojom ljepotom i čovječnošću djeluju utješno u odnosu na smrt. Poput Mozartova Rekvijema u d-molu, Bogdanovićeva Kamenog cvijeta, Goranove Jame ili Kulenovićeva soneta Nad mrtvom majkom svojom, tako i kornatski memorijal Nikole Bašića djeluje utješiteljski. Njihova smrt i mučeništvo u tom suhozidu kroz umjetnost dobivaju smisao kakav nisu imali na zemlji. Akt genijalne Bašićeve jednostavnosti nešto je najljepše u živoj hrvatskoj kulturi. Ne čudi onda ako mu degenerici žele dohakati.

Morske orgulje i Pozdrav Suncu arhitektonska su remek-djela. Ne služe za stanovanje, nemaju praktičnu svrhu i na neki su način u polemici sa samom svrhom arhitekture. Gradeći njih, Bašić nije gradio mostove, kuće ni gradove, niti išta što gradovima pripada. Gdje počinje grad, tu prestaje priroda. Čovjek, sa cjelokupnom svojom materijalnom kulturom, graničar je i carinik između prirode i grada. Gdje se on pojavi, tu prestaje priroda. Čovjek je prirodni nametnik, evolucijska greška, protuprirodan stvor… Bašićeve Morske orgulje i Pozdrav Suncu korak su u suprotnom smjeru, genijalan prostorni esej na temu otvaranja civilizacije prema prirodi, oprirođenju grada i čovjeka. I jedna i druga ideja su gotovo dječje, naivne u svojoj potpunoj oslobođenosti, i genijalne u svojoj jednostavnosti.

Morske orgulje i Pozdrav Suncu nisu “turistička atrakcija”, kao što ni Crkva svetog Donata nije turistička atrakcija. Turističke atrakcije su napuhavanje divovskog penisa i srednjovjekovna borba vitezova u Pripizdinama Donjoj i Gornjoj. Suprotno tome, Morske orgulje i Pozdrav suncu su umjetnine, dio hrvatske kulture, ono po čemu smo ljudi, a ne živine. Degenerik je, razbijajući Pozdrav Suncu, to savršeno dobro osjetio, pa je zato i razbijao. Policiji, čitamo naokolo, nisu poznati njegovi motivi. Medijima također nisu poznati njegovi motivi. Nama su poznati.

U Rijeci bi, u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture 2020., trebao biti ostvaren Bašićev projekt “Multikonfesionalni paviljon - EKUMENA, kapelica za sve ljude svijeta”, spiralna bijela građevinica, uprostorenje primordijalnog praska iz kojega nastaje svemir, i koji prethodi riječi. Zamisao o spiritualnoj kući za sve ljude nije originalna. Postoji Kamppi, Kapela tišine u Helsinkiju, iznutra i izvana obložena svijetlim drvom, bez prozora i s tankim obodom svjetla propuštenog kroz procjep na zaobljenom svodu. Zanimljivo je uspoređivati Bašićev s helsinškim projektom: ideja je ista, kao i težnja za krajnjom jednostavnošću, ali sve drugo je različito. I kroz tu razliku možemo doživjeti razliku između dvije kulture te između njihovih zadanih pretpostavki, klimatskih, povijesnih, atropoloških…

Svjetlost je u Finskoj dragocjena, dok je na jugu, u Hrvatskoj, obilje svjetlosti. Ono što je za Fince drvo, to je za ljude na našim stranama Jadrana i Mediterana kamen. Kapela tišine ima oblik koji je metaforično moguće predstaviti orašastim plodom, Bašićeva Ekumena ima oblik školjke. Koliko god bila jednostavna, jednostavnost umjetničkog djela govori jezikom cijele zajednice i njezine kulture. Volio bih da Ekumena bude sagrađena, iako već vidim degenerike kako je nagrđuju, a ministrice kulture kako sjedi tamo gdje jest. Nevjerojatno koliko je Nina Obuljen Koržinek bila rječita, razumna, pametna i kulturna dok se zgražala nad svojom prethodnicom iz HNS-a, i njenim lijevim pustošenjem hrvatske kulture. I koliko joj je sad slična.

Novinari su, naravno, telefonirali Nikoli Bašiću, da se raspitaju o njegovim dojmovima. Tipično senzacionalističko ribarenje ljudskih emocija. Umjesto da su istim povodom telefonirali ministrici kulture ili da su se potrudili istražiti i obavijestiti nas o imenu i prezimenu zadarskog degenerika. Bašić im je rekao: “Žao mi je što se to dogodilo. Žao na način na koji je žao nekome kome su povrijedili blisku osobu ili dio obitelji.” I to je, zapravo, to. Nijedan veliki umjetnik ne zna koliko je veliko i važno njegovo djelo. Uskraćen za ljepotu onoga što je sam stvorio, on o tome može govoriti samo kao da govori o ranjenom bratu, djedu ili djetetu. Dužni smo mu reći koliko nam njegovi radovi znače. Gospodine Bašiću, meštre, majstore od kuća, ja vas volim.