Nevidljiva nacija i nevidljivi prosvjedi

Europski se kontinent kroz stoljeća razlikovao od plemenskog i imperijalnog ostatka svijeta po pluralnosti nacija. Upravo ta pluralnost, koja je danas prijeporna, kako tumači francuski politički filozof Pierre Manent, nekoć se nazivala Christianitas (kršćanstvo), a danas Europa. Manent dodaje da nacije, za razliku od imperija, uvijek čuvaju osjećaj za svoje granice, pa je stoga politički cilj Europe bez granica sam po sebi kontradiktoran. Imperijalni sustavi, za razliku od nacionalnih, inherentno su slabi, posebno na svojim maglovitim odvojcima i krajinama, gdje se često klate pokreti za neovisnost, koji su rijetko kad uspješni. To ostaje i hrvatski problem i jedan je od razloga zašto mentalitet "Splita 3" i "socijalističke modernizacije" teško može shvatiti našu grčevitu borbu za odvajanje i okretanje od svih jugohimera.

U ruskom imperijalnom sustavu postoji jedna zemlja, Bjelorusija, ponekad ni od sebe priznata, koja je, možda, tek zakoračala ukrajinskim, ili bolje, europskim putom. Čudo je globaliziranog svijeta da bjeloruske potrese nitko ne primjećuje, pa ni oni koji su desetljećima kudili bjeloruskog vrhovnika - Aleksandra Lukašenka. Za Bjelorusiju, pa i Lukašenka, nacionalna izgradnja u prvom redu znači distanciranje od Rusije, odnosno, preobrazba lokalaca (tutejši čalavek) u bjeloruskog građanina. U jezičnom smislu to znači promijeniti krajnje nepovoljne situacije poput činjenice da u Mogiljovu, trećem gradu Bjelorusije, sa 374.000 stanovnika, samo četiri đaka pohađaju gimnazijsku nastavu na bjeloruskom jeziku (www.jamestown.org, 31. siječnja).

Za Moskvu iritantna "puzajuća bjelorusizacija" na djelu je već nekoliko godina (www.regnum.ru, 23. siječnja). Moskva si jednostavno više ne može priuštiti izdržavanje bjeloruskog režima. To je potaklo Lukašenka na politiku odvajanja od Moskve, potporu "bratskoj Ukrajini" i udvaranja Zapadu. Tako je Minsk ukinuo vizni režim za čak 80 stranih zemalja, a Moskva početkom veljače, mimo dogovora, prvi put uvela pograničnu zonu i postaje prema Bjelorusiji (Rossijskaja gazeta, 1. veljače). U prvim danima Trumpove administracije bilo je čak nekih predviđanja kako će Moskva iskoristiti nedoumice nove američke politike za brzu intervenciju u Bjelorusiji (www.ru.krymr.com, 6. veljače). Zanimljivo je da je Lukašenko, upravo u tom osjetljivom trenutku (3. veljače), održao konferenciju za tisak, koja je trajala rekordnih 7 sati i 20 minuta. Uz mnoštvo kritika na račun Rusije, naglasio je da se "sloboda i nezavisnost ne mjere nikakvim novcima i brojevima". No, umjesto odobravanja, usljedile su masovne protuvladine demonstracije. Povod je bio ishitreni dekret protiv parazitizma, po kojemu bi svaka nezaposlena radno sposobna osoba plaćala godišnju glavarinu od 1250 kuna (www.jamestown.org, 21. ožujka).

Ruski su komentatori u valu bjeloruskih demonstracija, najvećih od prosinca 2010. godine, vidjeli novi Majdan, čak fašističke tendencije, koje bi logikom putinovske propagande svakoj protumjeri podarile aureolu "antifašizma" (Komsomoljskaja pravda, 19. veljače). No, premda su prosvjedi rasli, a Lukašenko se odlučio za razgovore s pojedinim liderima opozicije (Iosif Sjaredzič) umjesto represije, vjerojatno kako ne bi ugrozio bolje odnose sa Zapadom, prosvjednici nisu pokazivali nikakvog popuštanja prema predsjedniku, štoviše pretvorili su prosvjede u borbu za promjenu režima, ne samo u Minsku, nego i u Gomelju, Vitebsku i drugim gradovima.

Okupljali su se i na Kuropatima, šumskom prostoru na sjeveru Minska, gdje je staljinska tajna policija u godinama neposredno prije Drugog svjetskog rata umorila 30.000 osoba. Msgr. Tadeusz Kondrusiewicz, katolički nadbiskup minsko-mogiljovski, podržao je prosvjednike i osudio planove za podizanje trgovačkog kompleksa na mjestu "Golgote našeg naroda" (Belorusskij partizan, 25. veljače). Poduzetnici su se povukli pod pritiskom prosvjeda, a Kuropati potvrdili svoj povlašteni status mjesta "rođenja bjeloruske države" (isto, 26. veljače). Početkom ožujka bilo je slučajeva taktičkog popuštanja prosvjednicima. Premda je predsjednik izvršnog odbora u Brestu inicirao pregovore (isto, 5. ožujka), drugdje su aktivisti uhićeni; u Gomelju je 13. ožujka javno uhićen bloger Maksim Filipovič. No, prosvjedi se i dalje šire. Prošle subote došlo je do demonstracija u Pinsku, "bez političara, bez zastava i bez parola", u kojima su sudjelovali pretežito zreliji i stariji ljudi (isto, 11. ožujka). Postoje izgledi da će se pokret pretvoriti u masovni narodni ustanak, neorganiziran i spontan - u ustanak rumunjskog tipa (isto, 14. ožujka). Štoviše, u opozicijskom tisku Lukašenko je proglašen "velikim dezintegratorom koji je usrdno radio na dezintegraciji naroda" (Belaruskaja prawda, 6. ožujka).

U nedostatku priznatog vodstva i opozicijske politike, bjeloruska unutarnja debata okreće se oko aspekata bjeroruskih posebnosti. Godinama potiskivana i marginalizirana opozicija pokušava odlučiti može li se Lukašenku vjerovati ako razvije mnogo jasnije prozapadne tendencije. Lukašenkovi pokušaji preuzimanja vodstva u bjeloruskom nacionalizmu izazivaju sumnje, ponajprije jer je utjecaj proturuskog nacionalizma ograničen. No, postoji i jedna vrsta nacionalne potištenosti koja ne vidi izlaza iz loše situacije, jer bolje nema i ne može biti. U tom kontekstu prijetnje ruskom intervencijom doimlju se kakvim-takvim rješenjem, jer, tvrdi se, Bjerorusi se još ne doživljavaju kulturno različitim od Rusa. Njima su važniji minimalistički "socijalpaket" i strah od nacionalno-vjerskih konflikata iz razdoblja raspada SSSR-a od proturuskog puta barona Carla Gustafa Mannerheima, maršala Józefa Piłsudskog ili njihova vlastitog generala Stanislawa Bulak-Balahoviča (Dmitrij Isajonok, www.imhoclub.by, 2. ožujka).

Paradoksalna situacija rastućih prosvjeda uz nedostatak političke alternative ukazuje na pomanjkanje ne samo zapadnog liderstva, nego i interesa. Bjeroruski prosvjedi nisu zabilježeni doslovno ni u jednom zapadnom mediju, a sjeveroatlantska diplomacija kao da ne postoji. Nitko ne želi novu ukrajinsku krizu. Nitko ne želi nove sukobe s Moskvom. U EU raste neraspoloženje prema sličnim situacijama na Balkanu (Makedonija, Rumunjska), a Trumpova administracija ima preča posla. Razdoblje realizma je nad nama - umor i manjak demokratskog zelotizma, nekako poput 1945., kad je istočna Europa prepuštena Staljinu. (Jučer je republikanski, neki tvrde proruski, senator Rand Paul blokirao glasovanje za američku ratifikaciju pristupa Crne Gore NATO-u.) Tvrdi se da ruski agenti u bjeloruskim specslužbama nagovaraju Lukašenka na tvrde mjere (Belorusskij partizan, 14. ožujka). Možda nije nevažno zabilježiti da je potkraj siječnja u Varšavi ipak održana simulacija ratne igre "Hegemon", koju su organizirale zaklade Potomac iz Washingtona i Pułaski iz Varšave. Inovativnost igre je da je radna pretpostavka kako bi (u slučaju ruskog napada na Poljsku) Bjelorusija djelovala kao saveznik Zapada (www.jamestown.org, 31. siječnja). Nešto se ipak događa između Buga i Dvine.

P. S.: Iz prosvjedničkog kuta: "U svjetlu povećanja proračuna za kulturu i preciznog targetiranja gorućeg problema u izdavačkom i knjižarskom sektoru ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, očekivalo se da će biti više novca za knjigu. No očekivanja su jedno, a realnost je da je ovogodišnju svotu znatno premašila i ona lanjska, kad je kultura raspolagala najsramotnijim budžetom - tek 0,49 posto državnog proračuna. Ministarstvo kulture, odnosno njegovo povjerenstvo, odlučilo je ove godine financirati 356 knjiga s 4,4 milijuna kuna, dok je lani suma iznosila 5,9 milijuna za 553 naslova" (Novi list, 10. ožujka). Gdje ste prosvjednici? Gdje ste Kulturnjaci? Drijemate. Dok konzumirate lotosovo cvijeće, puzajući fašizam gmiže i lazi...