KOMENTAR

NENAD POLIMAC Hrvatski filmski arhiv, mala činovnička enklava

Davne 1979. počela je djelovati Hrvatska kinoteka kao svojevrsna protuteža Jugoslovenskoj kinoteci. Što se s njom dogodilo u proteklih 35 godina?

Ovog tjedna u kinu Tuškanac možete pogledati odličan program restauriranih klasičnih hrvatskih filmova, od partizanske epopeje “Živjet će ovaj narod” do kostimirane melodrame “Dora” Zvonimira Berkovića. Ima tu i igranih filmova kratke i srednje dužine, pa i dokumentaraca, poniklih tridesetih godina prošlog stoljeća u Školi narodnog zdravlja dr. Andrije Štampara. Povod? 35-obljetnica Hrvatske kinoteke, pardon, Hrvatskog filmskog arhiva. Zabuna u nazivima ustanove nije slučajna.

Davne 1979. počela je djelovati Hrvatska kinoteka kao svojevrsna protuteža Jugoslovenskoj kinoteci, kako sve što se tiče filma na ovim prostorima ne bi završilo u Beogradu. Osim stranih filmova koje su po zakonu morali donirati hrvatski distributeri, skupljeno je i dosta domaćeg blaga, iz riznice kolekcionara ili podruma hrvatskih producentskih poduzeća, poput kopije prvog hrvatskog cjelovečernjeg igranog filma “Lisinski”, koju nisu imali ni u Jugoslovenskoj kinoteci. Od samog početka vodio ju je Mato Kukuljica i zadržao tu funkciju i kad se država osamostalila. Velika mu je zasluga što je inzistirao na restauraciji ugroženih filmskih materijala, po tome je iznimno zadužio našu kulturu, a velika je mana što kinoteku nikad nije pokušao ustoličiti kao samostalnu instituciju, kao što je to slučaj u Beogradu ili Parizu, s vlastitom kinodvoranom. Marljivo je spašavao filmsku građu, ali mu je bilo mrsko osigurati instituciji u kojoj radi dignitet koji ta zaslužuje. Ili mu je to bilo naprosto suviše komplicirano.

Hrvatska kinoteka prešla je u sklop Hrvatskog državnog arhiva i 2012. dobila ne baš dopadljiv naziv Hrvatski filmski arhiv. Malo je nedostajalo da se to ne dogodi, u jednom razdoblju tek osnovani Hrvatski audiovizualni centar postavio je pitanje zašto se Kinoteka ne bi pripojila toj ustanovi, koja ionako financira velik dio njezinih programa, od restauracije pojedinih filmova do putovanja tamošnjih zaposlenika na specijalizirane festivale (HDA pritom ubire postotak od svih tih dotacija koje mu sjednu na račun). Međutim, ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar to očito nije smatrao prioritetnim zadatkom ili nije imao snage upustiti se i u tu bitku.

Za nevolju, nakon Kukuljičine smrti, ni Kinoteka nije imala čelnu osobu koja bi pogurala odvajanje od arhiva. Sve je završilo kako se i očekivalo, Kinoteka se utopila u Hrvatskom državnom arhivu, trenutačno nema nikakve samostalnosti, nema ni ravnatelja nego dvije osobe koje se brinu o odjelu za obradu filmskog, video i fono gradiva te odjelu za zaštitu i restauraciju filmskog gradiva. Ako nešto trebate, neće vam biti lako do toga doći, na primjer, posudba filmskih kopija više takoreći ne postoji, morate kopirati film koji vam treba, a kakvi su to troškovi, možete zamisliti. Čak se i u dokumentaciji Hrvatskog državnog arhiva lakše snalaziti, jer ona je na vrhu hijerarhije i za nju su već ustanovljena pravila, dok je Hrvatski filmski arhiv na dnu ljestvice i treba vam bezbroj potvrda da se domognete onoga što vam treba.

Ukratko, nekad biste nakon kratkog telefonskog razgovora s pokojnim Kukuljicom ili njegovom privremenom nasljednicom Carmen Lhotka lako dobili traženi film na DVD-u ili kopiju knjige snimanja, dok je to u međuvremenu postala komplicirana misija koju treba potvrditi ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva Vlatka Lemić.

Iz Hrvatskog državnog arhiva vjerojatno će prigovoriti da sve baš nije tako crno, da slična struktura postoji i u Sloveniji, gdje je filmski arhiv također u sklopu Slovenskog državnog arhiva, no to baš nije posve tako, jer su njihovi djelatnici puno samostalniji i aktivniji u prikupljanju i obradi filmske građe, a osim toga oni imaju i paralelnu ustanovu, Slovensku kinoteku, koja ima krasnu dvoranu u središtu Ljubljane i također se brine o prikupljanju filmske građe.

Trebate li od njih fotografije iz starih filmova ili nešto za projekt na kojem upravo radite, sigurno nećete naići na bedem birokracije kao u Zagrebu.

S Jugoslovenskom kinotekom još se sporimo oko sukcesije, tj. povrata filmova iz razdoblja NDH, međutim, ta nam je ustanova po transparentnosti, susretljivosti i poduzetnosti nedosegnuti uzor. Uz francusku pomoć izgradili su depo za čuvanje filmova na Košutnjaku, a njihov direktor Radoslav Zelenović upravo je odlikovan ordenom viteza za razvijanje kulturnih odnosa između Francuske i Srbije. U odnosu na njih naš je Hrvatski filmski arhiv mala činovnička enklava koja je napravila štošta vrijednog (recimo, restaurirala je film “Tri Ane” Branka Bauera snimljen za makedonske producente), ali je potpuno sapeta da napravi sve što bi mogla.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 00:18