Nenad Bakić: Evo zašto je danas bolje nego ikada biti čovjek

Bogatstvo svijeta se povećava brže nego ikad. Mnogo je teških problema, ali svijet je u daleko boljem položaju i s daleko boljim perspektivama nego ikad. Homo sapiens se zaista ne bi smio požaliti. Zbog problema u Hrvatskoj koje smo si sami nametnuli to ne vidimo, ali evo nekoliko primjera.

Najvrednija “stvar” koja se može kupiti je edukacija za djecu. A danas skoro svatko u Europi može djetetu omogućiti u biti istu edukaciju kao i najbogatiji ljudi svijeta. Razlika od onoga što si mogu omogućiti i većina stanovnika Zemlje je također iznimno mala uzmemo li u obzir svu edukaciju besplatno dostupnu preko interneta, poput Khan Academy. Usporedite to sa stanjem prije 250 godina (početak industrijske revolucije, tj. kapitalizma) li samo 100 godina. Što se tiče “želje za znanjem”, usporedite znanje koje svatko može danas imati s 30 godina s onim koje su mogli imati najeduciraniji prije 2000 ili 100 godina. Danas je doslovno svakome, s par klikova na Amazonu, dostupno kumulirano znanje i umjetnost Homo sapiensa (za ilustraciju predlažem da pročitate ”History of the World in 100 Objects” Neila McGregora).

Eksponencijalni rast

S druge strane, stari su Grci - i to samo oni krajnje povlašteni - možda jednom u životu otišli u Delfe, kao vrhunac svog intelektualnog razvoja. “Zdravlje nema cijenu”, kaže se, ali i ono se kupuje. Iako su razlike u dostupnosti zdravstvenih usluga goleme, činjenica je da su skupe najmodernije terapije, one koje samo prije 20 godina nisu bile nikome dostupne, pa ni najvećim bogatašima. A sve što je bilo dostupno prije 20 godina samo bogatima, danas je jeftino i dostupno svima. Još donedavno su očevi prodavali imanja da mogu svom djetetu kupiti penicilin.

U još široj perspektivi, kada govorimo o tome kako je Europljanima danas teško “jer moraju štedjeti”, treba imati na umu da je u samo 25 godina, od početka tržišnih reformi, u Kini 600 milijuna ljudi izašlo iz siromaštva. Svi ti ljudi, umjesto kao pasivni dijelovi sustava, danas sudjeluju u globalnoj interakciji i stvaraju bogatstvo sebi i drugima. Zbog mrežnog i kumuliranog učinka stečenog bogatstva (kapitala) njihov je doprinos eksponencijalan. Pritom ne mislim na ono narodsko značenje riječi kad se na impresivniji način želi reći “velik” (kao što to radi većina naših ekonomista), nego na stvarni eksponencijalni rast. Zato danas imamo stvari koje nisu samo “materijalno”, nego istinski i temeljno popravljaju život, kao što je mobilni telefon ili televizija. Smartphone, s pripadajućim uslugama (Facebook, e-mail i ostalo), danas mogu imati svi, a prije dvadeset godina neki bi bogataši dali milijune da to imaju, ali čak im ni to ne bi vrijedilo jer ne bi imao s kim biti u kontaktu.

Iskustvo blagostanja

Jasno, možemo govoriti o “negativnom utjecaju medija”, ali usporedimo to sa zatucanošću prije prve medijske revolucije ( Gutenberg i Luther). Da ne duljim, citirat ću Galbraitha: Iskustvo blagostanja je iznimno kratko. Skoro svi, tijekom povijesti, bili su vrlo siromašni.

Nominalna nejednakost

Za nejednakost se kaže da je veća nego ikad prije. Ali čak ni to nije istina. Radi se, naime, o nominalnoj nejednakosti, tj. koliko više novca imaju najbogatiji od siromašnih ili srednje bogatih. Ali ta razlika u novcu omogućava mnogo manje razlike u dostupnosti stvari. Ako nekome gornji primjer s edukacijom nije dovoljan, razmislite koliko je mala razlika između “običnog” putovanja avionom na drugi kraj svijeta i putovanja privatnim avionom, koje je neusporedivo skuplje i mogu si ga priuštiti samo najbogatiji.

Kako bogatstvo svijeta jako brzo raste, a razdioba nije normalna, nego se ravna prema zakonu potencije, to će s porastom bogatstva svijeta i nominalne razlike biti sve veće, a ta golema količina bogatstva “ganjat” će sve manji broj stvari koje su dostupne samo nekima, kao što su visoka umjetnost, birana vina ili jahte.

Mudra M. Thatcher

One će stoga biti sve skuplje i skuplje, ali ne i sve bolje u odnosu na “prosječne” stvari. Koja je stvarna razlika u doživljaju između krstarenja najskupljom jahtom i svojim brodićem, što si danas mogu priuštiti stotine tisuća Hrvata kroz vlasništvo ili najam?

Ali, Hrvati su nezadovoljni jer su vidjeli i boljih dana. Mnogima zaista nije lako, možda im je teže nego ikad. No, država je zadnjih dvadeset godina bila upravo onakva kakvu je narod htio, glasalo se redovito, pa su čak i mnogi zaposleni u privatnom sektoru potpisivali zahtjev za referendum kojim se javnim službenicima daje pravo da se o njihovim pravima ne može pregovarati. Paradoksalno, bogaćenje svijeta za mnoge je bilo opasno. Upravo zato jer su stotine milijuna ljudi htjele raditi i štedjeti bez zadrške i isporučiti nevjerojatno blagostanje drugima, ti drugi su pomislili da na to imaju “pravo”. Kao što socijalisti svih fela (grčki, hrvatski i ostali) kažu: narod ima pravo na ovo i ono, rado bih rekao i ja. Ali, trebamo naći nekoga tko će nam to osigurati, a čini se da Nijemci i Kinezi nisu više voljni. Jer, kao što je rekla M. Thatcher: Problem sa socijalizmom je da na koncu iscrpiš sve tuđe pare (za potrošiti). Socijalisti, antiglobalisti i mrzitelji “liberalnog kapitalizma” ipak su valjda krajnje iskreni jer oni koriste telefone, internet TV i putuju avionom - sve ono što ne bi postojalo bez tržišne ekonomije - na antiglobalističke skupove samo radi općeg dobra. A što je socijalizam, možemo razumjeti ako pogledamo ne jedina dva preostala eksperimenta, Kubu i Sjevernu Koreju, nego ako zamislimo kako bi svijet izgledao da je cijeli Sjeverna Koreja, tj. društvo koje ne bi imalo od koga kopirati traktor, umjetna gnojiva i sve ostalo.

Zaštićene vrste

Mnogima je to teško razaznati jer kako je Lenjin rekao: Dajte mi da djecu podučavam četiri godine i sjeme koje posijem nikad se neće iskorijeniti. A propos, u Hrvatskoj nemamo ni natruhe tzv. neoliberalnog kapitalizma (da bar), nego upravo suprotno.

Što se nas tiče, samodopadno svojatanje pripadnosti Europi kao “izumiteljima kravate” ili “predziđa kršćanstva” neće nam pomoći, kao ni Srbima to što su navodno izumili vilicu ili Grcima koje zločesti Nijemci maltretiraju, a “bez njihova izuma demokracije ne bi ničega bilo”. Snažno bogaćenje svijeta omogućilo nam je mnogo veću potrošnju nego što smo si mogli priuštiti i, još gore, naviku na nju.

Ostaje nam krenuti iz duboke rupe u koju smo pali, a kako vlastitom produktivnošću i akumuliranim kapitalom ne možemo izdržavati državu, morat ćemo ponešto i kapitalizirati naše rentne pozicije, što znači njeno korištenje za energetiku, transport i turizam. Zaštićenim vrstama i “prodaji djedovine” usrpkos, i, naravno, s mjerom.

Jer, socijalisti nikad ne kažu koje su posljedice i alternative njihovih plemenitih ideja. A to su siromaštvo, bijeda i neravnopravnost. Ja sam ipak za čovjeka kao zaštićenu vrstu. I zato sam za referendum o izmjenama Zakona o radu jer ćemo kroz argumentaciju prije njega moći raspraviti što zapravo želimo i koje su posljedice.