PIŠE INOSLAV BEŠKER

Ne može se spavati mirno jer Grčka opet vrije

Unija može jamčiti za grčke dugove, jer je Grčka dovoljno mala. Time bi se na kratku stazu deaktivirao Tsíprasov eksploziv. Ali što ako za tim presedanom posegne Italija?
 Getty Images

Riješiti Grčku ili riješiti se Grčke? To pitanje ponovo odzvanja kuloarima kako u sjedištu Evropskog povjerenstva u Bruxellesu, tako i na ključnom katu Evropske središnje banke u Frankfurtu. Grčka kriza ponovo vrije, ne toliko zbog ekonomskih razloga - jer je evropska “trojka” ovih dana zapravo blagoslovila izlaz iz faze panike - koliko zbog političkih, ali obilato začinjenih ideološkim umakom.

Károlos Papoúlias (85), predsjednik Grčke Republike, ide kraju svoga drugoga mandata. Oba puta, prije pet i deset godina, kandidiran je dogovorom dviju najjačih stranaka, Nove demokracije i Svegrčkoga socijalističkog pokreta (PaSoK), inače ne bi uspio dobiti kvalificiranu većinu u Parlamentu. Sada je jedna od najjačih stranaka i dalje Nova demokracija premijera Andónisa Samarása (63), ali glavna oporbena je Koalicija radikalne ljevice (SyRizA) koju vodi Aléxis Tsípras (40), na prošlim evroizborima kandidat nordijskih zelenih i ljevice za predsjednika Evropskog povjerenstva. U okvirima Unije Tsípras je dobio oko 7 posto glasova - ali u Grčkoj, užasno frustriranoj nametnutim mjerama štednje, postoji realna šansa da njegova stranka pobijedi na parlamentarnim izborima, pošto je već izbila na prvo mjesto u Grčkoj na proljetošnjim mjesnim izborima.

Parlamentarni izbori bi morali biti u proljeće 2016. Ipak, ako Parlament do veljače ne uspije izabrati predsjednika Republike, morat će biti i on raspušten. Čini se da Tsípras upravo na to igra, na Samarásov užas. “Imamo samo još ovaj mjesec za dogovor”, vapi ovih dana Samarás, tvrdeći da bi prijedobni izbori bili pogubni, baš u “trenutku kada se izvlačimo iz najteže faze krize”, pa apelira na Tsíprasa da se “prestane kockati”.

Izbori bi bili pogubni samo za Samarása i njegove zapadnoevropske pokrovitelje, odvraćaju iz Syrize. Po Tsíprasovim riječima, “trojka nije došla da bi zajamčila da će vjerovnici dobiti svoj novac, kao što bismo htjeli vjerovati. Ona je došla jamčiti da će barbarstvo takozvane nužde postati trajno. Njihov cilj nije zajam, njihov cilj je sama zemlja” [Grčka]. “Oni zemlju hoće pretvoriti u koloniju duga, s uništenim društvom, uništenim otporom, uništenim odnosima. To je gorka istina s kojom se moramo suočiti.” I zato zahtijeva “izbore odmah”, da bi Parlament bio “usklađen s narodnom voljom”, te izabrao “Predsjednika koji bi uistinu iskazivao narodnu većinu i nacionalnu solidarnost”.

Tu u igru ulazi Mario Draghi (67), predsjednik Evropske središnje banke. On zahtijeva da Unija jamči sve državne dugove svojih članica. To je logično - ako se žele spriječiti špekulacije. Ali to je i dvosjekli mač.

Unija može jamčiti za grčke dugove, jer oni jesu golemi u postotku grčkoga društvenoga brutoproizvoda, ali je Grčka dovoljno mala. Time bi se na kratku stazu deaktivirao Tsíprasov eksploziv. Ali što ako za tim presedanom posegne Italija, čiji je dug prešao dva bilijuna eura? U tom slučaju bi talijanski bankrot povukao u ponor i evropski i svjetski bankarski sustav.

I talijanski premijer Matteo Renzi (39) se pomalo igra Tsíprasa, pa straši Bruxelles da će, ne popusti li Schäubleova politika krute štednje, Italija implodirati i povući Evropu u ponor. I Renzi i predsjednik Evropskog povjerenstva Jean-Claude Juncker (59), a i Mario Draghi, znaju da je talijanski javni dug toliki da to više nije glavobolja samo Italije (iako je veći dio duga unutarnji, za razliku od grčkoga ili hrvatskoga, na primjer). Rim je, zapravo, veći bauk od Atene, u kojoj igraju i na talijansku kartu, baš kao što je Renzi igrao na francusku, provlačeći se u sjeni Hollandeove slabosti. U igri je i Juncker, koji velikodušno obećava članicama 315 milijardi eura u sljedeće tri godine - ali pod tepih gura fakat da od te lijepe svotice zasad ima na raspolaganju samo 21 milijardu, a sve ino je na dugu štapu.

Sve te dileme svode se na samo jednu: ili će Evropska unija početi funkcionirati kao unija, što znači da će imati jednu jedinu i jedinstvenu poreznu politiku, jedan bankovni sustav i jednu ekonomsku politiku (koja će onda iznuditi i jednu vanjsku i sigurnosnu politiku) - ili će i dalje svaki nedisciplinirani mangup moći dovesti svu Uniju u škripac.

Evropljani, uostalom, već više od sto godina preferiraju politiku “ni v rit, ni mimo”, što je napokon i dovuklo do prvoga svjetskog rata, do Hitlerova uspona, do drugoga svjetskog rata, a olakšalo je posao i ubojičkim hordama po ostacima Jugoslavije. Vrč obično ide na vodu dok se ne razbije, Evropa ga je dvaput razbila, pa ga je pokušala armirati Unijom, koja ili će ojačati, ili će se raspasti, vrativši nas opet u 1912-1914, odnosno 1938. Po izbor.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 14:43