Najgore je prošlo. Zaustavljeno je urušavanje Hrvatske

Izlazeći iz furiozne 2016. Hrvatska, vrlo vjerojatno, napušta zonu visokog rizika i opasnih scenarija. Godina je bila naporna i politički olujna. Lako je mogla završiti havarijom. Iz svog Bermudskog trokuta Hrvatska je uspjela iznijeti živu glavu i dohvatiti se mirnog mora. Pritom, pao je gotovo kompletan prvi politički ešalon, njegove su politike poražene. Naciju danas vodi nova politička generacija. Možda su još zeleni, ali ne nose destruktivni poriv. Politička se atmosfera radikalno mijenja. Hrvatska država i društvo imaju, čini se, iznenađujuću moć preživljavanja.

Hrvatska se, prvo, othrvala vrlo snažnim i uznapredovalim pokušajima orbanizacije. Mađarski predsjednik Viktor Orban i njegov tip desnog populizma, kombinacija ksenofobnog nacionalizma i olovne autoritarnosti, jedno su vrijeme fascinirali najvažnije hrvatske političare, od Pantovčaka do HDZ-ove središnjice. Predsjednica države počela se odjednom uvezivati s demokracijom deficitarnim zemljama po istočnom rubu Europe. Katolički kalifat u Poljskoj, kako ga naziva Tvrtko Jakovina, postao je poželjan smjer. Skoro pa državna politika. Tomislav Karamarko oblikovao je HDZ, a htio je tako skrojiti i Hrvatsku, po mjeri mađarsko-poljske civilizacijske regresije.

Ali, ta je toksična retro-politika u Hrvatskoj poražena. Nije dobila onakvu masovnu podršku kakvu Orban uživa u Mađarskoj, što znači da nije mogla ovladati zemljom. Antagonizirala je prevelik dio građana. Važno je ne zaboraviti da Karamarko nije morao otići samo zato što je uhvaćen sa ženinim prstima u MOL-ovom pekmezu, nego zato što je svoju stranku doveo do zida. Zato su nevjerojatno stupidne ideje da mu se sada, kada je hrvatska tužba protiv MOL-a propala u Ženevi, možda treba ispričati. Nije šef HDZ-a detroniziran zato što je ispravno predviđao da Hrvatska s arbitražom neće uspjeti. Dogovor s Mađarima, što ga je zagovarao, aranžirali bi MOL-ovi lobisti iz njegova okruženja. Ali, sve da i nije bilo tog problema s Inom, njegova je politika doživjela težak poraz. Na izborima nije uspjela osvojiti očekivanu pobjedu, nikako nije uspijevala upravljati zemljom, proizvodila je brojna nezadovoljstva, neslaganja i nemire. Afera KaraMOL samo je ubrzala njegov pad.

Andrej Plenković ima posve drugačije uzore. HDZ oblikuje po uzoru na njemačke demokršćane. Kao pristojnu, centrističku stranku. Angela Merkel mnogo mu je bliža od Viktora Orbana. Naravno da promijeniti stranku nije isto što i presvući košulju. Za taj proces treba vremena, ali je transformacija HDZ-a svakako pokrenuta. Hoće li je Plenković uspjeti iznijeti - to tek treba vidjeti. Stranačke oponente i demone nahranio je izbornom pobjedom, postignutom u nemogućim uvjetima, dok se njegovoj debelo kompromitiranoj partiji smiješio debakl, i ješkom da će participirati u vlasti. Neliberalna demokracija, agresivno neliberalna i reducirano demokratična, kakva upravo prosperira po nekim drugim zemljama, čak i nekim mnogo većim od susjedne Mađarske, u Hrvatskoj se nije uspjela primiti. Čini se da opasnost od povratka u podivljali desničarski populizam više nije realna.

Drugo, Hrvatska je u godini koja istječe bila na rubu građanskog rata, ne više samo verbalne prirode. Zemlja je overdozirana ideološkim sukobima primordijalnog tipa. Nije se tu radilo o ideologijama 21. stoljeća, nego o ideološkim ratovima riješenim prije više desetaka godina. Ustaše i partizani, crni i crveni, zločinačka NDH, propali komunizam i definitivno mrtva Jugoslavija, svaki sa svojim logorima, jamama i kazamatima, zlotvorima i žrtvama… Nacija se ciljano dijelila po crti nekih davno završenih ratova i mrtvih vojski. Dvije su se strane međusobno gledale preko verbalnog nišana, s tim da ni konkretne batine nisu bile isključene. Prošlost je dubinski trovala sadašnjost.

Situacija je podsjećala na Jugoslaviju devedesetih, u vrijeme zakuhavanja rata. Javnost je pumpana nesnošljivošću i mržnjom, fobijama i strahovima, potragom za državnim neprijateljima, petokolonašima, nehrvatima, nedomoljubima, onima koji ne vole Hrvatsku… Najavljivala se lustracija i registar izdajnika. U pretjerano nabrijanoj i eksplozivnoj situaciji svaki je incident mogao postati detonator koji će cijelu zemlju odvesti preko ruba. U raspirivanju atmosfere bratoubilačkog rata složno su sudjelovale obje velike stranke, prvenstveno njihovi lideri. U svoj su đir uhvatili cijelu državu. Prijeteći antifašističkoj Hrvatskoj, Karamarko je mobilizirao desnicu, zbijajući pritom redove i oko konkurencije, dok se Zoran Milanović bez velikih osobnih zasluga profilirao kao uzdanica kompletne, HDZ-om ustrašene Hrvatske. Međusobni rat bio je uvjet njihova preživljavanja. Na njegovoj su krijesti obojica jahala. Čim je jedan pao, ni drugi više nije mogao opstati.

Propašću Karamarka i Milanovića, generala ideološke bojne, u Hrvatskoj dolazi do unutarnjeg detanta. Dolaskom Plenkovića i Davora Bernardića na čelo dvije glavne stranke strasti se polako smiruju, komunikacija normalizira, politički se suparnici više međusobno ne ponašaju kao zakleti neprijatelji, Hrvatska se počela demobilizirati. Nacija koja je u nekoliko navrata prošla kroz iskustvo građanskog rata, u Drugom svjetskom ratu, a djelomično i u Domovinskom ratu, i u kojoj povijesni rasjedi još nisu prestali pulsirati, mora biti vrlo pažljiva u menadžeriranju unutarnjih sukoba. Hrvatska ima tešku povijest, ima svoj Jasenovac i Bleiburg, Ovčaru i traktorski egzodus za vrijeme Oluje… Svaki od tih simbola dio je nacionalne povijesti. Hrvatska mora biti dovoljno demokratska da sve može uključiti, a nikoga ne isključiti. Uloga je politike graditi mostove, a ne provalije unutar nacije. To nikada nije lako, pogotovo nije lako nakon godine žestokog ideološkog krika i bijesa.

Treće, kao i u ostatku usporedivog svijeta i hrvatska je ljevica, dezorijentirana i politički pogubljena, doživjela svoj poraz. SDP je izgubio izbore i rapidno gubi pozicije. Luzersku situaciju moguće je pretvoriti u sretnu šansu za otrežnjenje. Za razliku od HDZ-a, koji je s dolaskom Plenkovića svoj pad brzo transformirao u rast i u konačnici dobacio do nevjerojatne pobjede na izborima, novi šef SDP-a silaznu putanju svoje stranke još nije uspio zaustaviti. Bernardić pršti od aktivizma, razletio se na sve strane, povazdan zuji kojekuda, ali od te hiperaktivnosti - veliki promet, slaba zarada. Osim generalno pristojnijeg ponašanja, nove se politike u SDP-u još ne vide. Isti problem muči ljevicu diljem Europe - kako iznjedriti novu politiku i novu razvojnu paradigmu i svijetu posrnulog brutalnog neoliberalizma, koji je nabijen strahovima i prebukiran desnim demagogijama, ponuditi alternativu.

Istodobno u godini kojoj cure posljednji sati građanska je ljevica pokazala svoju snagu, možda kao nikad dosad. Od revizionističke, nazadnjačke i proustaške desne navale Hrvatsku su branile razne građanske inicijative, autonomno povezani kulturnjaci, protestni skupovi, peticije, tisuće prosvjednika koji traže kurikularnu reformu… Premda je riječ o prirodnim saveznicima institucionalne ljevice, ona u tome nije sudjelovala. Intelektualno lijena, indolentna, uspavana na povijesnim lovorikama, uvjerena da je cijela ta slobodarska i ljudskopravaška Hrvatska, cijeli taj građanski pokret otpora osuđen da joj se prikloni. Nemate za koga drugog nego za nas - bahatio se Milanović, uvjeren da tradicionalnim biračima ljevice ništa ne mora nuditi, da će u strahu pred HDZ-om pohrliti da mu ubace glas. Kobno se prevario. Pouka je da SDP povjerenje lijeve Hrvatske mora osvajati. Sada će mu za vratom puhati i novoosnovana Nova ljevica, stranka koja, čini se, nije kunktatorski raspoložena. Jedno i drugo dobro je za godinama uspavanu Trnoružicu s Iblera.

Kako je počela, 2016. sjajno završava. Čini se da je najgore ipak protutnjalo i prošlo. Urušavanje je zaustavljeno. Hrvatska sada može u prodor. Naravno, bude li političke ozbiljnosti i odgovornosti.