Da se dao uvući u igru, a nagovarali su ga, Željko Rohatinski bio bi vjerojatno loš premijer. Ne zato što ne bi znao ili razumio posao, nego zbog toga što ne bi pristao na niske političke spletke na kojima se temelji naša politika. U nekoj drugoj, politički zrelijoj državi, međutim, Rohatinski bi, nakon što je Hrvatska narodna banka pod njegovim vodstvom prošla izuzetno važan razvojni put za cijelu zemlju, vjerojatno još u vrijeme prošlih izbora bio ozbiljan kandidat za mjesto predsjednika države. Kandidat koji ne bi računao na izbornu pobjedu kao predstavnik “manjeg zla”, kojega se nitko ne bi sramio, kojemu ne bi trebalo probijanje ustavnih okvira da bi bio uspješan, koji ne bi obećavao, ali bi odradio posao.
Voljom sudbine, Željko Rohatinski od prošlog četvrtka je mrtav, ali s političke scene zapravo je odstrijeljen davno, nedugo nakon što je otišao s mjesta najuspješnijeg guvernera HNB-a, kada je hrvatska javnost, tipično, zaključila da netko tko je “bivši” više nema razloga javno govoriti, a i ako govori, da ga ne treba slušati. Takvi smo, od toga ne možemo pobjeći.
Ipak ne možemo zaboraviti onu kratkotrajnu epizodu uoči izbora 2011. kada je, još kao guverner, slovio kao ozbiljan kandidat za ulazak u vrh izvršne državne vlasti. Razmišljao je o tome, ali nije bio impresioniran. - U toj epizodi, koja je trajala od siječnja do kolovoza 2011., bilo je mnogo aktera, pojedinaca, stranaka, pa čak i nekih institucija, ispričao je kasnije. Svi su oni iz nekih svojih razloga smatrali da bi bilo dobro da se uključi u politiku. Nudili su mu pomoć da to ostvari. Zasmetalo mu je kada su neki od njih dopustili da takva njihova razmišljanja stignu do javnosti. “Nikad nisam bio za to stvarno zainteresiran i mislio sam da mogu biti puno korisniji svojoj zemlji kao ekonomist nego kao političar i takve sam inicijative odbijao”, rekao je u jednom od svojih zadnjih intervjua.
Istraživanja javnog mnijenja provedena početkom kolovoza 2011. sugerirala su mogućnost da bez predizborne kampanje na izborima osvoji nešto više od 10 posto glasova, kao nezavisni kandidat ili član neke šire, nezavisne liste. Smatrao je da bi to bio atraktivan rezultat za neku od etabliranih stranaka ili nekog karijernog političara koji bi se tako u nekoj postizbornoj koaliciji mogli izboriti za mandat. Njemu samom to se uopće nije svidjelo. Čak i da su prognoze bile točne, da je izašao na izbore i dobio tih desetak posto glasova pa se uključio u neku koaliciju, najviše što je mogao postići je status mlađeg partnera u toj koaliciji. Za Rohatinskog, koji je navikao u svojem poslu imati potpunu autonomiju, to bi značilo dovesti se u situaciju da podržava politiku starijeg partnera slagao se s njom ili ne. Rekao je ne.
Nije, međutim, skrivao da je, za slučaj da započne drugu karijeru u visokoj politici, kao premijer, imao zacrtan plan toga što bi radio.
Prirodno je da čovjek razmišlja i o takvim mogućnostima, rekao mi je u studenom 2017. Objasnio je kako ni svoj posao guvernera Narodne banke nikada nije shvaćao kao djelovanje isključivo u okviru djelokruga HNB-a. U javnim istupima također je nastojao biti mnogo širi od toga. Po svom profesionalnom habitusu uvijek je stvari nastojao promatrati s aspekta makroekonomije. To je podrazumijevalo centralnu banku u monetarnom dijelu, ali ne samo centralnu banku. “Naravno da sam imao viziju kakvu ekonomsku politiku Hrvatska treba, neovisno o tome tko je u određenom trenutku premijer. Te svoje poglede javno sam iznosio. Zato sam se nekima i zamjerio”, zaključio je, i bio je u pravu.
Što bi se, međutim, dogodilo da je 2009. izašao na predsjedničke izbore? Njegova popularnost u javnosti tada se bližila vrhuncu, lako je moguće da bi u tom slučaju završio na Pantovčaku. Nije teško zamisliti i da bi odradio puna dva mandata pa bi tek sada bio na odlasku. Nitko mu to tada nije ponudio, ali i da jest, vjerojatno bi odbio. Pozicija guvernera Narodne banke (potrajala je do proljeća 2012.) osiguravala mu je autonomiju rada veću od bilo koje druge visoke državne funkcije. Čak i kada su ga prozivali, a sabornica je zbog HNB-a znala zakipjeti, uvijek se mogao pozvati na struku u kojoj je znao da je najbolji. Tu više nije osjećao potrebu skrivati se iza skromnosti. Očekivao je treći guvernerski mandat. Vjerojatno prvi put u karijeri osjetio se uvrijeđenim kada ga nije dobio.
Nema smisla oplakivati prošlost. Ne mogu, međutim, izbjeći osjećaj da od troje predsjedničkih kandidata iz prve lige, onih koji se imaju šansu useliti na Pantovčak, nijedan po znanju, radnoj etici, samostalnosti u razmišljanju, pa ni po sposobnosti artikulacije političkih ideja nije dorastao Rohatinskom.
Taj favoritski trojac čine, naravno, današnja predsjednica koja se, nakon prilično kontroverznog prvoga, bori za drugi mandat s nejasnom slikom predsjedničkih ovlasti i zadataka, nekadašnji šef SDP-a Zoran Milanović, kojega, iako se sam danas čini zrelijim, prati hipoteka loše vlade koja nije znala iskoristiti trenutak hrvatskog ulaska u EU, i radikalno desnom političkom krilu blizak pjevač-poduzetnik Miroslav Škoro, čiji bi dolazak na Pantovčak pojačao ambicije potisnute tvrde desnice da se vrati na vrh HDZ-a. Sve ostalo je politički folklor, potvrda da živimo u demokraciji gdje se kandidirati može svatko.