Nadbiskup Ivan Devčić propovijeda djeci i pticama

Svakim je danom Hrvatska sve veća i veća. Poput Sjedinjenih Američkih Država početkom devetnaestog stoljeća, koje su bile tako ogromne da bi prošli i tjedni prije nego što vijest o zemljotresu ili poplavi doputuje sa Zapadne na Istočnu obalu. Tako prođu dani prije nego što se glas iz Dugog Sela probije do Jelačić placa, dok se o zbivanjima u dubljoj unutrašnjosti ne saznaje godinama. Da nije Hine (koju bi, čujemo, HNS-ovi i SDP-ovi zagovornici još veće Hrvatske uskoro mogli ukinuti), ne bismo, osim po nekom zlu ili nesreći, ni znali da tamo iza Dubrave i Črnomerca ima znakova života. Ali o događaju o kojemu je riječ, koji se ponavlja godinama, i još nikad nije dobacio do prijestolničkih tabloida, nije izvijestila ni Hina. O tome svakoga ljeta, sredinom srpnja, javljaju Novi list i IKA.

Drivenik je ubavo malo mjesto u vinodolskom kraju, kroz koje prolazimo svaki put kad god idemo u tribaljski hotel Balatura. Lijep je to, pomalo skrajnut, povijesnim pričama i nacionalnom mitologijom bogat kralj. Negdje u Driveniku - nisam ga svojim očima vidio - postoji nekakvo crkveno odmaralište, koje nosi ime Alojzija Stepinca. Ono se već sedmu godinu pojavljuje u članku, nikada prevelikom, ali ni sasvim sitnom, na regionalnim stranicama Novog lista. Bez previše pompe i ceremonijala, kao da je to posve normalno i kao da živimo u normalnoj zemlji i normalnom svijetu, gdje se o vlastitim dobročinstvima preglasno ne govori, jer to nije pristojno, a nije ni kršćanski, izvijesti se da je u Nadbiskupskom domu u Rijeci monsinjor dr. Ivan Devčić primio djecu iz Srebrenice koja ljetuju u Driveniku, u organizaciji Katoličkih skauta Riječke nadbiskupije.

Ovako je prije nekoliko dana malim Srebreničanima, koji su “većinom djeca islamske vjeroispovijesti, ali ima i pravoslavaca i katolika”, govorio riječki nadbiskup: “Vi ste nova generacija koja mora graditi novi svijet, novu BiH u kojoj će svi živjeti kao braća. Svaki čovjek je jedinstven. Bog nas je stvorio različite i zato se moramo učiti poštovati i prihvaćati svakoga.” Obične i tačne riječi, koje smo čuli već toliko puta da više i ne znamo značenja, ali uvijek se treba naći netko tko će ih novoj djeci izgovoriti prvi put. Posve je nevjerojatno, naime, da je djeci Srebrenice itko prije Ivana Devčića govorio tako, o novoj Bosni i Hercegovini, o zemlji u kojoj će svi ljudi živjeti kao braća. Možda te zemlje nikada neće biti, a ni svijeta u kojemu bi svi ljudi živjeli kao braća, ali kakvog bi smisla imao život u kojem ne bi bilo vjere i nade u takvu zemlju i u takav svijet? Svake godine, baš u ovo ljetno doba, pročitam što je nadbiskup Devčić rekao malim Srebreničanima. Svaki put to su neka druga djeca, i on svaki put varira istu temu. Potom se svi zajedno fotografiraju za novine.

Ima riječi kojima se nije dobro izrugivati: bratstvo, zajedništvo, jednakost, sloboda... Monsinjor Ivan Devčić bolje od ikoga zna zašto spominje bratstvo. A zna kome se, i iz kakvih sve razloga, neće svidjeti takva riječ. Ali zna i to da se život pretvara u pakao, ukoliko djeci nitko ne kaže da trebaju stvarati društvo, trebaju stvarati svijet i zemlju u kojoj će svi živjeti kao braća.

Nikolaj Berđajev bio je progonjen čovjek. Smatrao je da izvan ovoga svijeta pakao postoji. U mladosti se zanosio idejama komunizma, i bio progonjen od ruske carske vlasti. Potom se preobrazio u vjernika, mistika i antikomunista. Pred boljševicima je emigrirao u Njemačku, pa u Pariz. Postoji legenda, literarno i dramatski vrlo podatna, da je Berđajeva za vrijeme kraćeg boravka u sovjetskom zatvoru ispitivao glavom Feliks Dzeržinski, osnivač i prvi upravitelj Čeke, tvorac sovjetske tajne policije, od čijeg imena započinje stoljeće Gulaga. Što je Berđajev mogao reći Dzeržinskom? Odgovor je u cjelokupnome njegovom književnom, teološkom i životnom djelu. Vjerovao je u nedodirljivi integritet svakoga čovjeka, u njegovu individualnu slobodu, u stvaralačku suradnju Boga i čovjeka, u Crkvu kao zborište slobodnih ljudi... Osamdesetih je bilo inspirativno čitati Nikolaja Berđajeva. Vjerovao sam u to vrijeme da je preda mnom množina životnih izbora, na koju društvene okolnosti ne bi smjele imati presudnog utjecaja. Berđajevim se moglo pošteno iziritirati komitete koji su već bili u raspadu, komuniste koji će se već sutra premetnuti u nacionaliste. Danas kad o tome mislim, čini mi se da takvi i nisu imali većega neprijatelja od Nikolaja Berđajeva.

Nadbiskup riječki Ivan Devčić doktorirao je na Berđajevu. Ovaj Rus lutalica njegova je životna tema, kojom se bavi kao pisac - i to ozbiljan i odgovoran pisac - te kao sveučilišni profesor. Ne znam kada sam i kako to saznao: bit će preko interneta, istražujući životne i intelektualne okolnosti i interese hrvatskih biskupa.

Ali sve do ove godine nije mi na um palo kako u tim prigodnim obraćanjima djeci iz Srebrenice ima nečega berđajevskog. Zlo je jednostavno, čovjeku lako shvatljivo, ono koje se dogodilo u Srebrenici, Auschwitzu, Gazi, Varšavskom getu, Sowetu, kao i zlo koje se događa svakodnevno, u ovoj prostoriji u kojoj provodimo radni dan, ili iza dvaput zaključanih vrata naših domova. Zlo je, po Berđajevu, za razliku od Dobra unaprijed zadano, predodređeno. A Dobro je, kao i Božji put, posljedica slobode i stvaralaštva, svakodnevnog mijenjanja i stvaranja svijeta. Bog je sedam dana stvarao svijet, vjeruje Berđajev, a osmoga dana, koji traje već dugo, stvaramo ga zajedno s Njim. O bratstvu je Ivan Devčić govorio djeci koja će stvarati ovaj svijet.

Djeca na ljetovanju u Driveniku najviše su vremena provela u igri i odlascima na kupanje, ali su posjetili i Islamski centar u Rijeci, susreli se s pravoslavnim parohom i s predsjednikom Republike Hrvatske. Bili su na utakmici drugoga pretkola Europske lige između Rijeke i Ferencváros. Iako im je, vjerojatno, to bila prva velika nogometna utakmica u životu, oni neće postati navijači Rijeke. Kao što neće postati ni katolici ili kršćani, zato što su od jednoga katoličkog mitropolita slušali o bratstvu među ljudima. Ali ostaju im sjećanja, ostaje im dragocjena mogućnost izbora koju im je pomalo otvarao samozatajni učenik i proučavatelj Nikolaja Berđajeva na položaju riječkoga nadbiskupa.