PIŠE TOMISLAV ŽIDAK

Na ruglo u Maksimiru uvijek odlazim u najboljoj košulji...

Tamo se uvijek osjećam svečano, premda sjedim na prašnjavoj stolici i premda me Barišić neće pozdraviti. Najteže ću podnijeti odlazak iz jednog simbola, a sumnjam da ću doživjeti Dinamo na Kajzerici
 Drago Sopta/CROPIX

Makete, makete, makete, parafrazirat ću evergreen talijanske pjevačice Rite Pavone koja je pjevala “parole, parole, parole”. Samo šuplje riječi, kao što su i šuplje makete koje Bandiću i Mamiću nude raznorazni projektanti i arhitekti od ugleda, koji su “skladali” i ono ruglo na Maksimiru. I sve te makete završavaju u ladici ili košu gradonačelnika Milana Bandića i gradski stadion bit će njegov najveći grijeh...

U Zagrebu su opet na repertoaru “Obećanja, obećanja”, a upravo se rodila jedna nova maketa, prema kojoj će se Dinamo premjestiti iz Maksimira na Kajzericu , gdje bi se za “samo” 45,000.000 eura mogao sagraditi natkriveni, moderni stadion za 15.200 mjesta. Taj Dinamov “zbogom Maksimiru” je i poruka - Dinamo se više nikad neće vratiti u Maksimir. Ma koliko BBB-ovci protestirali i vješali transparente “Ne damo Maksimir”, kada se jednom odsele na Kajzericu, bit će to znak da povratka u maksimirski perivoj neće biti.

Dinamo, koji je prisvojio prošlost Građanskog, jer je tako odlučila Skupština, igrao je najprije u Kupskoj ulici, 1926. godine stadion Građanskog otvorio je Stjepan Radić. Od 1948. preselio se na prirodnu lokaciju, u Maksimir, a od trenutka kada je Franjo Tuđman postao počasni predsjednik NK Croatije, počelo se razmišljati i o novom modernom stadionu.

Još nije ni zakopana prva lopata, a tadašnji direktor Mirko Novosel, koji je svoj direktorski vijek u Maksimiru proveo u gumenim čizmama, najavio je i igranje jednog europskog finala u Zagrebu.

Idejni začetnici novog stadiona bili su arhitekti Nikola Filipović i Branko Kincl, a operacijom je izravno ravnao Franjo Tuđman. Na prvom sastanku Kincl i Filipović su rekli: “Predsjedniče, treba nam stadion za 40.000 gledatelja...”

- Šezdeset - odrezao je Tuđman i tu razgovora više nije bilo. Kao što ga nije bilo ni kada bi se spomenuo povratak Dinamova imena, od čega navijači nisu odustajali, unatoč policijskoj represiji. U inat tvrdoglavom predsjedniku na istočnoj tribini razapeli su transparent “Dinamo svetinja”, a umjesto zabranjenih Dinamovih dresova navijači su na utakmice dolazili u majicama: “Ja sam Sorošev plaćenik!”

U novi stadion, koji izgleda doista kao ruglo, utuklo se više od stotinu milijuna eura, što je danas bačeni novac. Krale su se tone cementa, a stadion je iz dana u dan bio sve ružniji. Zanima me, peče li savjest Kincla i Filipovića zbog njihovih netalentiranih nacrta? I peče li savjest možda i Jadranku Kosor, koja je u to vrijeme bila u upravi NK Croatije, ali samo kao dekor.

Cijeli život sam posvetio Dinamu! Ili nogometu. Ili novinarstvu. I moje novinarstvo ne može biti kvalitetnije od kvalitete Hrvatske nogometne lige ili Dinamovih rezultata, moje novinarstvo je kao i maksimirski stadion. “Štagalj”.

Ali posebno sam osjetljiv na Štefa Lamzu, Velimira Zajeca, Zlatka Kranjčara, Roberta Prosinečkog, Zvonimira Bobana i Davora Šukera. Makar se često ne slažemo. Osjetljiv sam i na BBB, što mi mnogi zamjeraju, ali transparent “Dinamo svetinja” je bila podignuta šaka iz protesta i zato im zbog povremenih “cirkusa” progledam kroz prste. Na užas fenomenologa. Ali, kad god idem u Maksimir, obući ću najbolju košulju i osjećam se nekako svečano.

Makar ću sjesti na prljavu i prašnjavu stolicu, makar me predsjednik Mirko Barišić neće pozdraviti, makar je Zoran Mamić bezrazložno ljut na mene. Uvijek najbolju košulju i najbolje cipele...

Ne mogu podnijeti Dinamovu prosječnost i njegova prokletstva, a posebno sam alergičan na ravnodušnost nekih igrača, koji su samo prolaznici kroz maksimirski perivoj.

Najteže ću, ipak, podnijeti Dinamov odlazak iz jednog simbola, iako sumnjam da će i maketa na Kajzerici za samo 45,000.000 eura biti tako skoro gotova i da ću ja to doživjeti. Iako, Maksimir više nije za normalan nogometni život, Maksimir je opasan za ljudske živote, komadi betona otpadaju nad ljudskim glavama...

Država, na žalost “više nema ni za kavu”, a kamoli za gradnju nacionalnog nogometnog stadiona i Zagreb je jedina europska metropola koja nema pristojno nogometno okupljalište. To je i razlog mizernih posjeta, ljudi žele minimum komfora.

Premijerka ne može puno pomoći, više je mogla dok je bila član Upravnog odbora NK Croatije, ona jednostavno nema novca da bi “otvorila poglavlje stadion”. I tako će propasti jedan zagrebački simbol, na kojemu je prva utakmica odigrana još 1912. godine, na zemljištu koje je Kaptol, odnosno nadbiskup Antun Bauer darovao HAŠK-u za jednu krunu.

Od Maksimira će ostati samo maketa u monografiji NK Croatije, moderni stadion s “velškim krovom”, što je najveća glupost za koju sam čuo. A u Bandićevoj ladici će se “pacati” i najnovija maketa, jer će neki gradski vijećnici reći - koga vraga će nam stadion, ima većih prioriteta.

Nacionalna reprezentacija seli se u Split, a Dinamo u Veliku, počinje još jedno prelijevanje iz šupljeg u prazno...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:24