Muškarci su s Marsa... žene također

popularno vjerovanje o ženama: One su tople i emocionalne te prirodno sposobne razumjeti osjećaje i patnju drugih, mogu raditi više stvari istodobno...

popularno vjerovanje o muškarcima: Uvijek su usmjereni na akciju, mogu se fokusirati samo na jedan problem, bolje se snalaze u prostoru, obožavaju tehniku...

John Gray, američki bračni savjetnik tu je debatu još 1992. godine sveo na popularnu mudrost - muškarci su s Marsa, a žene s Venere, što je i naslov njegove uspješne knjige

Muškarci su s Marsa... i žene također, to je bit članka objavljenog jučer u londonskom Guardianu. Dakle, nismo s dva planeta, ne razmišljamo posve suprotno. Poput svih debata o tome je li za našu ličnost presudna genetika ili socijalizacija - ono s čime smo se rodili ili kako su nas odgajali, tekst je izazvao polemike i podijelio čitatelje u dva tabora.

Doista, tu se radi o jednom od najstarijih filozofskih problema, koji se na engleskom zgodno postavlja kao dvojba “nature vs. nurture”: rađamo li se s ugrađenim sposobnostima i karakteristikama ličnosti koje odgoj ne može suštinski promijeniti ili se, pak, rađamo kao tabula rasa, prazna ploča po kojoj život i okolnosti u kojima smo odrastali pišu što žele. Drugim riječima, jesmo li intelektualno, rodno, seksualno, emocionalno i na mnoge druge načine određeni neuronskim procesima u mozgu ili načinom na koji smo odrastali, kako su nas usmjeravali roditelji i škola.

Kulturološki usmjeravani

Povod tekstu je knjiga australske psihologinje Cordelije Fine koja će se uskoro pojaviti u svjetskim knjižarama: “Rodne deluzije: Prava znanost iza razlika među spolovima” (Delusions of Gender: The Real Science Behind Sex Differences).

Autorica, istraživačica na Sveučilištu u Melbourneu, jedna je od onih aktivistica koje se bore protiv “neuroseksizma”, svih onih genetičara, neurologa i drugih znanstvenika koji odnedavno tvrde da se muški i ženski mozak naprosto razlikuju i otuda sve te prirođene razlike između funkcioniranja muškaraca i žena u životu. Dakako, neposredno prije te “tvrde struje genetičara”, u sedamdesetim i osamdestim godinama prošlog stoljeća, scenom su vladali bihevioristi i slične škole psihologije i sociologije, koje su smatrale da djevojčice vole ružičastu boju i barbike, a dečki autiće i sport jer su tako kulturološki i obiteljski usmjeravani.

Jasno vam je o čemu govorimo, popularna kultura i novinski članci prepuni su tih stereotipa (ili možda znanstvenih istina): žene su tople i emocionalne te prirodno sposobne razumjeti patnju i osjećaje drugih, a muškarci su usmjereni na akciju; žene su vještije u multitaskingu - odrađivanju nekoliko stvari odjednom, poput, recimo, mijenjanja pelena i čak smišljanja strategije za svoj novi marketinški projekt, a muškarci se dublje i intenzivnije fokusiraju na jedan problem; muškarci se dobro snalaze na zemljopisnim kartama, a žene u čitanju sugovornikova lica; muškarci obožavaju tehniku i sve što je povezano sa znanstvenim otkrićima koja mijenjaju svijet, a žene bi najradije neprestalno razgovarale o svojim osjećajima i o tome što nedostaje njihovoj vezi…

Uvijek isti stereotipi

John Gray, američki bračni savjetnik i popularizator jedne vrste razumijevanja muško-ženskih odnosa, tu je debatu još 1992. godine sveo na popularnu mudrost - muškarci su s Marsa, a žene s Venere, što je i naslov njegove silno uspješne knjige koja je dobila stotine nastavaka diljem svijeta. S druge strane, primjerice, stoji Staljin, koji je brojne sovjetske genetičare poslao u logore ili čak strijeljao, tvrdeći da je genetika “buržoaska, fašistička znanost” koju socijalizam mora denuncirati i dokazati da svi mi u određenim okolnostima možemo postići isto jer nas ne određuju geni, nego društvo u kojem živimo.

Cordelia Fine, pak, tvrdi da ne postoje ključne neurološke razlike između spolova, nego da se muški i ženski mozak blago razlikuju, no i jedan i drugi su “fleksibilni, podložni oblikovanju i promjeni”. Dakle, kako objašnjava autor Guardianova teksta, ova nam psihologinja ponovno tumači da mi nismo zarobljenici niti svojih gena niti svoga spola, a da oni koji to tvrde “zapravo premazuju prevladane stereotipove novim lakom znanstvenog kredibiliteta”. Fineovoj se priključila i Lise Eliot, profesorica na Chicago Medical School, koja tvrdi “da sve više raste broj dokaza da su sve te ideje o prirođenim razlikama muškog i ženskog mozga pogrešne”.

Ne nazire se kraj debati

S druge strane, javio se i Simon Baron-Cohen, poznati psiholog i stručnjak za autizam sa Sveučilišta Cambridge, svrstavši se u toj debati posve nedvojbeno uz neuroseksiste: “Ženski je mozak predominatno podešen na empatiju, uživljavanje i emocionalno razumijevanje drugih, a muški za razumijevanje i izgrađivanje sustava”.

Debata o tome što nas više određuje - genetika ili odgoj i odrastanje - nije se ni približno primaknula kraju. Kao što je komentirao jedan od sudionika velike debate među čitateljima: sve je to još političko pitanje.