Može li netko pozvati sanitarnu inspekciju

S jedne strane Maksimirske ceste je stadion, a s druge Zoološki vrt. Gdjekad je to teško razlikovati. Press konferencija održana prije nekoliko dana u nogometnom klubu, kada je gazda kluba zapjenjeno psovao mater novinarima i nazivao ih smećem, dobar je primjer kako se čovjek nekada može prevariti. Gledajući snimku verbalnog divljanja Zdravka Mamića čitavo sam vrijeme imao snažan doživljaj da zapravo gledam prizor iz Zoološkog vrta i da će svaki čas u prostoriju utrčati čuvari, koji će izvršnog dopredsjednika NK Dinamo gađati strelicama za uspavljivanje.

Takav nekontrolirani izljev bijesa i prostaštva zaista je rijetko viđen u javnom govoru. Mamićevi nevjerojatni nastupi čine se gotovo kao nekakve konceptualne akcije. Na trenutak sam pomislio kako je baš poput onih umjetnika što, u namjeri da provociraju malograđanski moral, hodaju goli ulicom ili masturbiraju pred publikom. Majke mi, da se mene pita, ja bih ga poslao na Venecijanski bijenale. Zamislite likovne kritičare kako prestrašeno gledaju Mamića dok on trga majicu i psuje:

“Kaj, umjetnost! Ko je umjetnik? Van Gogh?! Jebo ti Vincent Van Gogh mater, da ti jebo mater, smeće jedno! Đubre jedno smrdljivo, trideset sedam godina je imao kad je umro bez kučeta i mačeta, bez žene i djece, nije ni čudo da se ubio!”

Velika bi to senzacija bila u međunarodnim umjetničkim krugovima, a kod nas prolazi bez pravog odjeka. Mamić viče ljudima da su lopovi, lažljivci, pokvarenjaci, stoka i đubrad, a oni pobožno, krotko i čak s određenom nasladom bilježe svaku njegovu uvredu. Njihov malograđanski moral ništa ne može uznemiriti. Dapače, drago im je i osjećaju se počašćeni da mogu njegove svinjarije posredovati svekolikoj javnosti. Gdje je granica njihova strpljenja, upitaš se gledajući Mamićevo nečuveno iživljavanje? Što bi izvršni dopredsjednik NK Dinamo mogao učiniti, kako bi ih još mogao poniziti, da se sportski novinari zaista naljute, okrenu mu leđa i dignu pozdrav, ili da mu barem prestanu tikati i oslovljavati ga krsnim imenom ili nadimkom?

Uistinu, gledajući maločas na youtubeu snimku jedne stare emisije, više od gadosti koje je Mamić kazao novinaru zgranulo me je da su oni jedan drugoga prijateljski nazivali “Zdravko” i “Bero”. Vrlo je moguće da su i viski kasnije zajedno popili i tapšali se prisno po ramenima, zadovoljni predstavom koju su priredili gledateljima. Zašto ljudi dopuštaju da takav bezobrazluk? Zašto se one koji javno vrijeđaju, kako je i red, ne isključi iz društva? Nakon svega što je rekao, Zdravku Mamiću više ne treba slati novinare. Zdravko Mamić naprosto je slučaj za sanitarnu inspekciju.

Ili se makar meni tako čini. No, u ovome, kao i u mnogočemu drugome, ja sam u manjini. Ako bi trebalo, kao u enigmatskom časopisu, zaokružiti nelogičnosti, bili bi to pristojni ljudi. Ne možete isključivati iz društva, kada je društvo samo postalo kloaka u kojoj sve češće uspijevaju prostaci s užasnim ponašanjem i rječnikom. Pogledajte, na primjer, Željka Keruma. Čovjek je u restoranu u splitskoj marini, pred svjedocima, jednom bio nezadovoljan biftekom pa ga je bacio u more. Jednog je pisca u radijskoj emisiji nazvao “izmetom koji se spustio sa Šarplanine da jebe Hrvatski narod”. U zoru se pijan potukao u narodnjačkom klubu. I što se dogodilo s njim? Građani Splita njegove su birane izraze i uglađene manire nagradili gradonačelničkim mjestom, s kojega tu i tamo novinarima poruči da “jedu govna”.

Nisam vidio ovogodišnju ljestvicu najvećih hrvatskih jahti, veliki kolorirani prilog koji neizbježno moraju imati sve novine koje drže do sebe, ali ne sumnjam da su i Mamićeva i Kerumova visoko plasirane i uslikane s njihovim vlasnicima razdrljenim u kokpitu, s lančićem i raspelom na golim prsima. To je, također, zanimljiv slučaj. Nema većih vjernika, gorljivije privrženih tradicionalnim vrijednostima, od ovih bezobraznika. I Zdravko Mamić i Željko Kerum, obratite pozornost, u svakoj prilici ističu svoje toplo ljudsko srce i, premda su obojica razvedeni, svoje drage obitelji. Rasplaču se gotovo pričajući o vlastitoj djeci i roditeljima, braći i sestrama, sestričnama i šogorima, nećacima i kumama. U jednoj rečenici se pohvale odgojem koji su ponijeli iz očeve kuće, a u drugoj vam opsuju mrtvu mater.

Ni jedan ni drugi ne nalaze baš nikakvo proturječje između kanalizacijskog rječnika i odanosti obitelji, predane pobožnosti i domoljublja. Oni su vrhovni autoriteti za sve troje. Zdravko Mamić je čuvar dostojanstva “svetog hrvatskog kluba” i “hrama hrvatskog sporta”, njega treba pitati kako valja uređivati Sportske novosti, taj “sveti hrvatski list”. Tko napiše nešto protiv njega otvoreni je neprijatelj i NK Dinama i Lijepe naše. Za Zdravka Mamića i njegova brata Zorana se, lično i personalno, ginulo na Ovčari. Ako ste se ikada upitali za smisao posljednjeg rata, otvorite veliki sezonski prilog s najvećim jahtama na Jadranu. Nađite onu Mamićevu i Kerumovu. E, to je to.

Ako vam nešto nije jasno, pišite upravi vodovoda.

Ne mogu sebi pomoći, prisvajanje domovine i prava na autentično tumačenje njezinih interesa baš uvijek me iznervira. Po strani od Zdravka Mamića, čitam jutros u novinama da je Jakov Sedlar u Sinju prikazao film “Hrvatska, tugo moja”. Zanimljivo je da se Sedlarov prethodni film zvao “Hrvatska, ljubavi moja”, a sljedeći će mu se vjerojatno zvati “Hrvatska, mišu moj mali”. Ovaj kinematografski diletant čini se da ne može uzeti kameru, a da nešto ne cmolji o voljenoj zemlji. Jer on, izgleda, zna sve o tome. On je Hrvatska himself. Čovjek sam samcat Drniš oslobodio. Četiri mu majke poginule u Vukovaru.

Zapita li se zaista ikada ovaj tragično netalentirani amater otkud to da je Hrvatska baš njegova? Tko mu je dao? Baš njemu je ćaća ostavio? Nije da se nešto guram, ali zašto, evo, na primjer, ne bi mogla biti moja?