Iako se očekivalo da će Vlada dobiti nepodijeljenu potporu građana i javnosti za najavljeno smanjenje poreza na dohodak koje bi omogućilo povećanje plaća za oko 150.000 zaposlenih, tom njezinu prijedlogu najžešće se usprotivila administrativna mašinerija u županijama, općinama i gradovima. A taj birokratski monstrum sa 42.000 zaposlenih, koji godišnje proguta gotovo 20 milijardi kuna, od toga na plaće čak 4,7 milijardi kuna, nikako nije za podcjenjivanje: u maloj Hrvatskoj sa samo 4,5 milijuna stanovnika čak su 20 županija, 422 općine i 122 grada. Dakle, nevjerojatnih 564 lokalne jedinice uprave i samouprave.
I svi su se ti župani, načelnici i gradonačelnici kao jedan, bez obzira na stranačku pripadnost, usprotivili smanjenju poreza na plaće premda je po veličini opterećivanja dohotka Hrvatska na neslavnom trećem mjestu na svijetu. Čvrsto su protiv iako su ekonomski, financijski i porezni stručnjaci podržali Vladine namjere da smanji porezno opterećenje jer su suglasni da je porez od 40 posto na plaće veće od 9000 kuna nepoticajan i kažnjavajući. Neumoljivi su pritom premda bi od povećanja plaća najviše koristi imala srednja klasa, koju su tranzicija i ekonomska kriza najžešće pogodili. Srednji sloj temelj je svakog modernog društva, a on je u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina najviše osiromašio tako da se njegov broj, prema nekim izračunima, sveo na samo 10 posto. Koliko je to mizerna brojka, najbolje pokazuje primjer Njemačke, u kojoj je pravu paniku izazvao podatak da je srednji sloj pao na 50 posto od ukupnog broja stanovnika. Vlada je, dakle, napokon odlučila pomoći tom devastiranom i desetkovanom društvenom sloju, računajući da će, među ostalim, od smanjenja poreza najviše koristi imati visoko obrazovani stručnjaci, liječnici, profesori, inženjeri, dakle, ljudi bez čijeg intelektualnog i radnog doprinosa neće biti izlaska iz krize. No, za birokratsku elitu niti jedan od tih argumenata nije bio dovoljan da omekšaju svoja stajališta. Štoviše, predsjednici udruga gradova i županija, HDZ-ovci Željko Turk i Tomislav Kolušić, čak su najavili ustavnu tužbu protiv Vlade zbog pretjeranog zadiranja u njihovo poslovanje.
Na smanjivanje poreza na dohodak, iz kojeg se uglavnom financiraju jedinice lokalne i regionalne uprave i samouprave, najžešće se okomio HDZ-ov Virovitičko-podravski župan Tomislav Tolušić, koji je optužio Vladu da najavljuje reforme, ali ne svojim, nego novcem lokalnih jedinica. Županije bi izgubile, zapomaže Tolušić, oko 150 milijuna kuna godišnje, općine i gradovi oko 700 milijuna kuna. Grad Zagreb oko 600 milijuna, Virovitica 4 milijuna, a Osijek i do 50 milijuna kuna. Zbog toga, zaprijetio je Tolušić, neće biti novca za investicije, a dio zaposlenih neće dobiti veće plaću jer će dio poslodavaca tim viškom novca pokriti vlastite troškove. Građani, dakle, neće imati veću plaću, a ostat će bez dječjih igrališta, zloslutno je zaključio Tolušić. HDSSB-ov gradonačelnik Đakova Zoran Vinković izračunao je da će njegov grad izgubiti oko pet milijuna kuna pa je odluku Vlade nazvao idiotizmom i predizbornim trikom SDP-a. Željko Turk, gradonačelnik Zaprešića, tvrdi pak da će to dovesti lokalnu upravu do prosjačkog štapa. Pri tome većina župana, gradonačelnika i općinara barata brojkom od čak 2,5 milijarde kuna koliko će izgubiti lokalna uprava te najavljuju mogućnost uvođenja dodatnog prireza da bi smanjili štetu nastalu povećanjem plaća.
Sve te optužbe župani, gradonačelnici i načelnici iznose iako u lokalnim tijelima uprave i samouprave otkad je počela kriza nije napravljeno gotovo ništa da bi se osjetnije smanjili troškovi, racionalizirao način poslovanja te povećala efikasnost. Upravo suprotno: nastavili su gomilati činovnike i trošiti novac na plaće iako je od 2008. jasno da gospodarstvo više ne može podnositi njihovu rasipnost. Tijekom 2007. u lokalnim tijelima uprave i samouprave bilo je 35.000 zaposlenih, da bi već 2013. bili oboreni svi rekordi te je dosegnuta brojka od čak 42.000 zaposlenih. Povećanje, dakle, od gotovo 27 posto. U tom razdoblju masa za plaće galopirala je jednakom brzinom, pa je narasla sa 3,8 na čak 4,7 milijardi kuna.
A da stvar bude gora, Institut za financije zaključio je u jednoj analizi kako preveliki broj jedinica lokalne uprave i samouprave onemogućuje da se dobije stvaran uvid u način financiranja i trošenja novca te da je, premda se troše golema sredstva pristigla iz središnje i lokalne države uprave, nemoguće dobiti realnu sliku o veličini njihovih prihoda i rashoda. Također, da veliki dio tih birokratskih utvrda ne udovoljava ni minimalnim kriterija potrebnim za normalno funkcioniranje. Zbog toga su, zaključio je Institut za financije, glavni problemi lokalne uprave i samouprave način financiranja i trošenja novca te prekomjerno gomilanje birokracije.
Sve to potvrđuje da lokalna birokracija neodgovorno rasipa milijarde kuna poreznih obveznika, da je, zbog ispremiješanih nadležnosti između županija, gradova i općina, utrostručen broj potrebnih dozvola i raznih suglasnosti, a time i broj činovnika, da su, zbog komplicirane procedure, činovnici postali glavna kočnica za investitore te da maltretiraju građane koji moraju pribaviti brojnu nepotrebnu dokumentaciju da bi obavili i najmanji posao. I na kraju najvažnije: takav kompliciran i skup ustroj postao je još i glavni generator korupcije.
Lokalna se birokratska hobotnica, zbog nekontroliranog bujanja, toliko rasprostrla da nije samo štetna zbog trošenja enormnih količina novca, nego je postala i opasna zbog pogubnog utjecaja na politički i društveni život. Da bi sačuvali svoje povlaštene pozicije koje im jamče visoke plaće, golemu moć i utjecaj, luksuzne automobile, bezbrojne savjetnike i poslušnike, a tako malo rada, lokalni birokratski kartel opstruira doslovce i najbenignije promjene. Jednoglasno su ustali protiv regionalizacije i smanjenja broja županija i općina, jer bi to, dakako, više stotina župana, gradonačelnika i načelnika ostavilo bez posla. Jednako zdušno usprotivili su se i racionalizaciji pravosudnog i bolničkog sustava te ukidanju suvišnih i preskupih sudova i bolnica, odbili su smanjenje broja menadžerskih organizacija sa 20 na pet, koje je predložilo Ministarstvo turizma želeći racionalizirati poslovanje, a protive se i Zakonu o pomorskom dobru te porezu na imovinu, nekretnine i kapital. Ne dopuštaju, dakle, nikakve promjene, ali grčevito čuvaju svoje privilegije.
Većina lokalnih uprava u rukama je oporbenog HDZ-a, što pokazuje što se od stranke koja trenutno uživa najveću potporu građana može očekivati ako dođe na vlast. Po ponašanju njenih župana, gradonačelnika i načelnika, jasno je da umjesto toliko potrebnih reformi, slijedi samo još veća zacementiranost postojećeg sustava. Uostalom, kada se od kojeg HDZ-ova najvišeg dužnosnika kao, uostalom, i od SDP-ova, čulo da valja smanjiti broj županija i općina? SDP i HDZ jednako se boje taknuti u to osinje gnijezdo. Ono je, naime, uz sve nevolje i troškove koje nosi, jednima i drugima prijeko potrebno jer tamo uhljebljuju tisuće svojih aktivista. A kako se bez radikalnog smanjenja državnog i lokalnog činovničkog aparata ne može očekivati uravnoteženje proračuna i smanjenje dugova, što pak znači da bez toga nema ni oporavka gospodarstva, jasno je da te dvije stranke ne mogu izvesti zemlju iz krize. Što brojni građani, pokazuju to najnovija ispitivanja javnog mnijenja, već imaju na umu pa svoj glas daju novim strankama i političarima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....