HORMONI I SREĆA

Mogu li razuzdano živjeti i nakon 30?

ZAGREB - Slučaj želi da se preko Facebooka “družim” i s desetak godina mlađim primjercima ljudskog roda. Istina, ne prihvaćam često njihove molbe za prijateljstva jer mi nabijaju komplekse svojim statusima, vječno besanim noćima i neopisivom energijom koju vrlo očito ulažu u sve u životu - ljetne ljubavi, ispijanje kave, ples do zore, besmislene svađe s roditeljima ili platonsku zaljubljenost u profesore. Ne mogu podnijeti da netko u mom elektroničkom svemiru tako bezočno uživa u životu, točnije, da radi ono čega sam se ja odrekla. Priznajem: ljubomorna sam kao pas.

U redu, nisam baš tako daleko od tih nježnih godina da im zavidim na svemu što tek trebaju proživjeti i naučiti. Ali lagat ću ako ne priznam da im zavidim na tome što iz moje perspektive njihov svijet izgleda prokleto - zabavan. A sjećam se kroz maglu, sasvim sam sigurno jednom davno taj pridjev mogla upotrijebiti i za sebe. I nije da teoretski nemam u čemu uživati. Zvuči blesavo, znam, to moje cviljenje nad tek stasalom neo-adolescentskom generacijom koja se brandovima koje stavlja na sebe a bogami i u sebe brani od strahova koje smo mi davno prohodali. No, malo mi nedostaje vjera u vlastitu besmrtnost. Ne znam gdje se i kada izgubila, ali svakako je više nema ni u tragovima. Moji posljednji razgovori s Najboljom Prijateljicom glasili su ovako:

- Ne mogu više podnijeti zimu, umrijet ću.

- Ovo nije normalno. Taman kad pomislim da mi je dosta zavlačenja u kuću, izađem van na pet minuta i odmah shvatim kako što prije želim natrag u kuću, na toplo.

- Ne, ali to STVARNO nije zdravo. Posebno ne za moje sinuse.

- Pričaj mi o tome. Ja se jedva budim.

- Osim toga, nemam što za obući.

- Zato što nema smisla kupovati zimske stvari.

- Pa da, ionako smo stalno u kaputima.

- Jedva čekam proljeće.

- I ja!

Jedva čekaju proljeće da se počnu žaliti na proljetni umor, rekli bi zlobnici.

Možda i nisu daleko od istine ti imaginarni zlobnici. Još nedavno, samo par godina vremenskim strojem unatrag, postojalo je vrijeme kada se moj dan sastojao od planova o osvajanju svijeta, od maštarija, što glasnih, izrečenih na beskonačnim kavama s tom istom Najboljom (tada nam, za divno čudo, nikada nije bilo hladno), što neizrečenih, onih koje su me uspavljivali, oslikavajući osmijeh na mom usnulom licu koji je govorio - sutra, svijet je moja kamenica! (Sitna digresija: prevedene engleske fraze nikada ne zvuče dovoljno dobro na hrvatskom, ali nikako da odlučim želim li zauvijek zvučati kao frivolni lik iz serije “Gossip Girl” ili pak kao djevojka odgojena na rigidnom hrvatskom pravopisu krojenom u devedesetima kad su -ije gotovo stavili u riječ smeće.)

Kamenica je zaista dobra riječ. Otvarala sam svaki izazov, svaki novi dan poput najfinije školjke, ponekad i ne pogledavši što je unutra, jela sam to kao da mi je zadnja. Možda u tome i jest trik. Možda danas, desetak godina kasnije od prvih pravih kamenica koje sam probala, pažljivo otvaram ne samo školjke, već i svježe mlijeko, jaja, jogurt i bocu flaširane vode, od straha da mi taj dan slučajno ne bude - posljednji. Ako se na tren sjednem na udoban oblak - promatračnicu života, te zamislim kako s grčkim bogovima dijelim nektar i ambroziju gledajući ljude - mrave i njihove navike, pa, posve slučajno, zaustavim pogled na jadnoj smrtnoj sebi, ne bi mi se sviđalo što vidim.

Žena koja pere ruke sto puta dnevno. Žena koja viče “ne mogu tri dana za redom jesti junk food!” Žena koja odbija izaći na nenadanu kavu jer kuha juhu pod parolom “moram nešto sa žlicom”. Žena koja s temperaturom 36.9 ne ide van jer, “tko zna, možda mi imunitet padne, pa se prehladim. Ne valja vraga izazivati”. Šteta što grčki bogovi nisu uveli pravilo redovnog ispovijedanja svojih sljedbenika (pretpostavljam da im hedonistički način života nije ostavljao vremena za cendranje i patnju običnih smrtnika), jer bih vrlo rado, pijana od Dionizove popodnevne gozbice, tu zabrinutu mladu ženu zapitala:

- Koji ti je Bog, mlada zabrinuta Jeleno? Zašto grliš toplomjer jednakim žarom kao što si nekad grlila konobare u Saloonu?

- Pa čuj, zima se odužila... A moji sinusi žude za opatijskom klimom...

- Dosta o tvojim sinusima. Uvijek si imala devijaciju septuma, a kad je već nisi u mladim danima iskoristila za plastičnu operaciju nosa, mislim da si profućkala priliku da se na nju izvlačiš. Ajde, otvaraj ormar i spremaj se van! Čujem da se priprema neki tulum.

- Ali vani je ispod nule!

- Pa navuci grilonke.

- Ja sam razmišljala o pidžami.

- Imaš pidžamu?! Od kad to?!

- Od kad je postalo malo deplasirano spavati u njegovim majicama. A i otkriju mi se bubrezi po noći.

- Oprosti, jesi li ti rođena 1881. ili 1981.?

- Ahhh, lako je tebi držati predavanja, kad si pijana i besmrtna!

- Dopusti da ti odam tajnu. Jednog ćeš dana sasvim sigurno umrijeti.

- Divno si me utješila, hvala ti. Mogu li sad prijeći na katoličanstvo, molim te, oni su puno bolji u utjehama, koliko čujem. Oni tvrde da je život vječan i da nas na drugom svijetu čeka... ne znam...vječni Studio 54?

- Bez droge i seksa?

- Navodno je tako genijalno da nam nikakvi stimulansi neće biti potrebni.

- Ali zašto čekati zagrobni život?

- Jer u raju temperatura nikad ne pada ispod 25 i ne postoji bljuzga i parking je osiguran?

- Ono što ti pokušavam reći je da stvarno ne bi smjela živjeti ostatak života kao da si već umrla.

Pokušala sam bahatoj razvratnici odjevenoj u čudnu togu objasniti kako imam kredit, a i čudnu želju da jednog dana imam obitelj, i kako sam sad odgovorna, i umorna, no odjednom me prestala slušati jer ju je, navodno, Afrodita pozvala na godišnji striptiz koji se održava svaki dan oko sedam navečer. Zabrinuto sam neko vrijeme promatrala tamnu boju oblaka i brinula se za zdravlje svog alter ega. Zar će se zaista skidati do gola iako je Vakula upozorio na snijeg? A onda sam se bila prisiljena zapitati za svoje psihičko zdravlje. Popela sam se na (vrlo stabilan!) stolac i s najviše police skinula fotoalbum koji govori o mojim razuzdanim danima.

Nema svjedočanstava o zatvorima, tučnjavama, tetovažama, ružičastoj kosi ili skakanju iz padobrana. Amy Winehouse i ja ni tada ne bismo bile najbolje prijateljice. No, za razliku od neodlučne Jelene pred ormarom, tad sam bila spontana i posve sigurna da je život napravljen za uživanje, a ne za preživljavanje. Što se onda dogodilo? Jedna moja prijateljica tvrdi da su me “lupili hormoni” pa sam se u kratko vrijeme skućila, udala i promijenila prezime. Kao zloguka proročica najavila mi je skoro kuckanje biološkog sata, kao da najavljuje definitivni kraj mojeg života i početak služenja nekom drugom. Njezina me teorija iskreno zasmetala. Iako sam se žestoko pobunila, nisam mogla a da se ne zapitam: jesam li ja koja sam se uvijek klela da neću pratiti neka pravila društva o odrastanju, ozbiljnosti, odgovornosti, itd, postala matora ozbiljna gospođa koja će uskoro hladnom vodom polijevati djecu s gitarom u obližnjem parku? Postoji li neki genetski namješten sat u nama, ne za rađanje, već za smirivanje? I zar je moguće da je u meni namješten na tako ranu dob? I mogu li ga, Bože, molim te, staviti na “snooze” ili mi je sudbinski zadano da postanem dosadna na pragu tridesete, pa, ono, što sam proživjela, proživjela sam?

Ako smo svi krojači vlastite sudbine, možda nije pošteno da sve prebacujem na genetiku, ali ne mogu da ne primijetim kako sam ipak sve učinila po pravilima moje mame - uz manje zahvate generacijskog jaza - trudnički se trbuščić nije nadzirao ispod vjenčanice, ne živim u skvoterskoj komuni pišući uz marihuanu, nisam posvojila dijete s Haitija niti se priključila liječnicima bez granica. Ne, počela sam u ponoć zijevati, a maštanja o životu koja su me nekad uspavljivala (zahvaljivanje na Oscaru za najbolji scenarij, let balonom iznad Toskane, hod po vodi, vintage Dior, stan u preuređenoj Plazi, porod bez boli) pretvorila su se u planove o tome što ću kuhati sutra, računanje koliko kasnimo s računima i treba li psa odvesti na cijepljenje.

Je li me lupila realnost, hormoni ili su se zle sile dogovorile da me svedu u neke razumne okvire, koji su mi još nedavno djelovali poput smrtne presude? Kako je moguće da sam još prekjučer mislila da mi je samo nebo granica, a danas nebo promatram sa strahom od kiše ili pak mogućnosti da tamo zauvijek završim prije no što otplatim stan? Zar su zaista maštanja razervirana samo za klince koji još nemaju ništa za izgubiti? I zašto me nitko nije upozorio na taj pokvareni životni trik? Čim dobiješ nešto što si tako silno želio (ultimativnu ljubav, novi Mini, stan sa staklenom stijenkom, vjenčani prsten, dijete, doktorsku titulu, ribarsku koču, gramofon, orgazam, svejedno), unutarnji sustav se iz statusa “kamenica” automatski prebacuje na status “očuvanje”? Da sam to znala, što bih odabrala?

Kroz glavu su mi odjednom preletjele mogućnosti da prodam stan, podijelim cipele svim tim klinkama na Facebooku i sa psom i Dečkom samo u badićima otputujem na zauvijek nepoznatu destinaciju. No, nije li i to bijeg? Hodajući po napola izgrađenim temeljima svog udobnog života, sjetila sam se čega sam se sve morala odreći: bacanja novca na preskupe avionske karte u zadnji tren, grljenja konobara po Saloonu, vožnje pogrešnom stranom autoceste. Život grupike kao Kate Hudson u filmu “Almost Famous”. Jesam li izgubila ili dobila slobodu? Ne znam. Znam samo da nisam još spremna objesiti potpetice od 12 centimetara na zid kao uspomenu. Dečko me znatiželjno pogledao kad sam sređena kao za premijeru života ušetala u dnevnu sobu pružajući mu ključeve od auta.

- Negdje idemo?- upitao je.

- Na večeru. Neopisivo mi se jedu kamenice.

Možda život više nije samo školjka koju se može isisati u jednom dahu, ali je činjenica da znam mjesto gdje se neću otrovati, gdje je toplo, ugodno, fino i sigurno, a jezičak na vagi na istom je mjestu gdje je bio i prije desetak godina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 01:31