Moć države da od lojalnog građanina stvori neprijatelja

Dana 22. rujna 1967. bio je petak, kao što će i ove, 2017. godine, 22. rujna biti petak. Tog dana je, prije točno pedeset godina, iz Saveza sovjetskih pisaca istjeran Aleksandar Solženjicin. Na prvu riječ to i nije bio tako značajan događaj, svakako ne čega bismo se pola stoljeća kasnije prigodno prisjećali. Ali u činjenici da je pisac izbačen iz saveza pisaca postoji i jedan sitan administrativni detalj: možda i prema statutu saveza, a svakako prema neformalnim pravilima epohe, onom tko bi bio izbačen iz cehovsko-ideološke zajednice bilo je nakon toga onemogućeno da objavljuje. Dakle, tog dana, 22. rujna 1967. Aleksandar Solženjicin prestao je biti sovjetski pisac. Jedna je vlast riješila sve probleme s pobunjenim čovjekom tako što se odlučila praviti da on više ne postoji. A pisca u sovjetskoj Rusiji iz najmanje dva je razloga bilo teško učiniti nepostojećim: prvo, Rusi su vrlo načitan i književan narod, koji teško zaboravlja i svoje prokazane pisce, i drugo, time što je bio zabranjen u Sovjetskom Savezu, Solženjicin je postao veći i važniji na Zapadu.

Vrijeme Hladnoga rata ipak je bilo sretno doba čovječanstva, jer je svaka muka čovjekova s društvom i s režimom s druge strane barikada dobivala svoju, makar i simboličnu, satisfakciju. Ali još zbog nečega Hladni je rat bio dobar: književnost je tada bila važna, umjetnost i film su bili važni, a rat se na neki način odvijao i kao svojevrsna kulturna olimpijada. Zapad je, uglavnom, s vrlo malo uspjeha pokušavao biti veći i književniji od Rusije. Ali jednom kada shvati da je njegova snaga upravo u trivijalnostima, i da je snaga kapitalizma i takozvane parlamentarne demokracije u trivijalnostima, u coca-coli, bijeloj tehnici, trapericama i popularnoj muzici, komunizam će se začas stropoštati u propast, skupa sa Sovjetskim Savezom. Do toga, međutim, ima još dvadeset i koja godina, i sve još izgleda čvrsto i vječno, a zabrana jednome piscu da objavljuje čini se doživotnom i definitivnom.

Aleksandar Solženjicin formirao se u disidenta i neprijatelja kao sistemska greška jednoga paranoidnog ideološkog sustava. Od njega su stvorili neprijatelja, iako mu uopće nije bila namjera da to bude. Bio je primjeran omladinac, vrijedno je studirao matematiku, u vrijeme Domovinskoga rata pokazivao zavidnu hrabrost i političku ispravnost, zahvaljujući matematici i fizici istaknuo se kao artiljerac, dogurao do zapovjednika topničke baterije, a onda je postradao iz sasvim bizarnih razloga: nije vodio dovoljno računa o tome da se vojnička, kao i sva druga pisma, pomno cenzuriraju, te da postoje ljudi koji od tog posla žive, moraju ispuniti normu, i u pismima pronaći nešto protudržavno. Tako su njemu našli da ogovara druga Staljina, te je žurno uhićen, osuđen i sproveden u logor, u kojemu će ostati osam godina, nakon čega slijedi progonstvo u srednjoj Aziji. U logoru započinje Solženjicinov proces duhovne, emocionalne i političke pretvorbe.

Dugo mu je, vrlo dugo, trebalo da se pretvori u neprijatelja, ali da nije imao rudimentarnog književnog i pripovjedačkog talenta vrlo je vjerojatno da mu nikada to ne bi uspjelo. Pišući svoje dokumentarističke logorske ispovijesti, kronike i opservacije Solženjicin je još jednom proživljavao ono što mu se u logoru događalo, ali sad kao netko tko na logor ne gleda kao rob, nego kao čovjek koji na ravnoj nozi raspravlja s uzurpatorima ljudske slobode. Književnost je opasna, jer oslobađa pisca.

Ali još uvijek on nije bio neprijatelj. Nakon tajnoga govora Nikite Sergejeviča Hruščova, na Dvadesetom kongresu KPSS-a, Solženjicin je, kao i stotine tisuća mučenika staljinističkog režima, rehabilitiran, poništene su mu presude, vraćena građanska prava, a njegova duža pripovijetka, ili kraći roman, naslova “Jedan dan Ivana Denisoviča”, objavljena je, navodno uz pokroviteljstvo samog Hruščova, u milijunskoj nakladi. Ta je proza - inače moćna, sveprožimajuća i pedeset i pet godina po svom objavljivanju - upotrijebljena kao sredstvo kolektivne katarze pri izlasku iz staljinske epohe.

Ne samo da su kroz nju mučenici režima dobili pravo građanstva, nego su obični, tihi i uplašeni građani, predstavnici one većine koja podupire svaku diktaturu, jer joj se čini da i nema drugoga izbora, stekli pravo da govore o svojim osjećajima i strahovima u vrijeme Staljinove vladavine. Nijedna knjiga u dvadesetom stoljeću nije imala takav društveni značaj kao “Jedan dan Ivana Denisoviča”. Ali sve je to trajalo kratko, kotač povijesti zaglavio se u blatu, a Sovjetski Savez je počeo tonuti u nešto što nije bilo baš povratak u Staljinovu eru, ali jest bilo slično tome.

Na čelo države došao je Leonid Brežnjev, a Solženjicin je, ponesen slavom i pun samopouzdanja, nastavio pisati tomove i tomove svojih sada već otvoreno protusistemskih i antikomunističkih spisa, koji su zatim krijumčareni na Zapad i tamo objavljivani. U ta je doba polako već postajao pravoslavni vjernik, pa vjerski fanatik. To ga je učinilo neustrašivim, nespremnim na životne i bilo kakve druge kompromise, tako da se sa svakom svojom sljedećom gestom sve više nudio režimu da ga likvidiraju. Kao što će jednom postojati bombaši samoubojice, tako je Solženjicin bio pisac samoubojica. Međutim, Brežnjev nije ubijao pisce, što im je onda samo povećavalo cijenu i važnost na Zapadu.

Tri godine nakon što je istjeran iz književnog društva, u jesen 1970. Aleksandar Solženjicin čašćen je u Stockholmu Nobelovom nagradom. Bila je to jedna od onih godina kada bi se Nobelov komitet odlučivao da snažnom političkom gestom prida na značaju nekome dijelu svijeta i svjetonazoru, nagrađujući tako ideju, a ne samo njezina zastupnika i pisca. Samo pet godina ranije, a godinu nakon Hruščovljeve smjene, nagradili su Mihaila Šolohova, sovjetskog pisca s druge strane barikade od one na kojoj je stajao Solženjicin. To je također bila politička gesta, što opet ne znači da Šolohov ili Solženjicin nisu zaslužili nagradu. Jesu, zaslužili su je obojica, premda prvoga više nitko ne čita, dok se drugog danas čita uglavnom iz krivih razloga.

U to vrijeme Solženjicin već uveliko piše “Arhipelag Gulag”, razornu višetomnu knjižurinu dokumentarnog karaktera, koja zasigurno predstavlja općeniti vrhunac ne samo antistaljinističke, nego i antikomunističke i antisovjetske literature, uopće. Pritom, antikomunistička i antisovjetska postala je zahvaljujući upravo sovjetskim komunistima i samom Leonidu Iljiču Brežnjevu, koji nisu bili u stanju da se obračunaju s tekovinama Staljinove ere onako kako je to pokušavao Hruščov.

S tim ili bez toga, svejedno, tek “Arhipelag Gulag”, protiv čijeg su se objavljivanja gnjevno i očajnički borile sovjetske ambasade diljem svijeta, kanonsko je dokumentarističko djelo iz žanra književnih svjedočenja o dvadesetom stoljeću. Ta knjiga koju je svaki pismeni čovjek morao makar napreskok pročitati u Hrvatskoj, naravno, nikad nije prevedena, a na hrvatskoj Wikipediji, u jednoj od naročito imbecilnih natuknica ovoga zavidno imbecilnog hrvatskog internetskog foruma, možemo pročitati i zašto:

“Nažalost, odmak hrvatske čitalačke publike od 'ruskih tema' (dijelom uvjetovan i jasnim svrstavanjem nemaloga dijela ruske inteligencije, uz časne iznimke poput Vasilija Aksjonova i nekolicine drugih autora, na stranu srpskoga agresora), doveo je do toga da najznačajnija Solženjicinova djela iz druge faze, od "Arhipelaga" do publicističkih spisa, a najviše "Crvenog kotača" nisu dostupna na hrvatskom jeziku.” Eto, tako se, prema hrvatskoj Wikipediji, “hrvatska čitalačka publika” odlučila na “odmak” od pismenosti, ergo na nepismenost, “koji je uvjetovan i jasnim svrstavanjem nemalog dijela” pismenih “na stranu srpskoga agresora”. Tom je gestom, nema sumnje, “hrvatska čitalačka publika” zadala odlučan udarac pismenima, kako u Rusiji, tako i na Zapadu, od kojeg će se pismeni teško oporaviti.

Kad više nisu znali što će s njim - a zapravo, nakon što ih je svojim pisanjem i samoubilaštvom porazio - Sovjeti su protjerali Aleksandra Solženjicina iz zemlje i oduzeli mu državljanstvo. (Inače, čin oduzimanja državljanstva prakticirala je još samo Hitlerova Njemačka) Nakon kratkog boravka u Njemačkoj i Švicarskoj produžio je u Sjedinjene Američke Države, gdje je živio sve do 1994. Zapad je od njega stvorio ikonu, tako da se on na kraju počeo i ponašati kao ikona: mračni ruski nacionalist, neprijatelj Zapada i zapadnih tradicija, prorok velike budućnosti Rusije, rasist i povremeni antisemit, zreli je i prezreli Solženjicin zaključio svoju putanju potpunom negacijom onog za što se prethodno zalagao. O slobodi, naime, više ni riječi. Države koja je od njega stvorila neprijatelja već odavno nije bilo.