Mlade mame na rubu živčanog sloma: Pustite nas na miru. I ne, neću joj staviti prokletu kapu!

Je li vas u supermarketu, na semaforu ili u šetnji ikada zaustavila nepoznata osoba i zasula komentarima o vašoj haljini, naočalama, liniji i dala par savjeta kako izgledati bolje, ljepše, zdravije? Nije baš uobičajeno, zar ne? Ali, ako ste mlada majka i gurate kolica, to je gotovo svakodnevna pojava.

Ulet ide otprilike ovako: Koliko je staro dijete? Jooj, tako je malena. Ne papa baš, zar ne? Kako plače, sigurno je gladno to dijete, baš je hladno i puše, a vi ne stavljate djetetu kapu? I obavezno zavire malo u kolica i dijete dobro ispipkaju po ručicama i licu.

Mlade majke ovakvi susreti prilično nerviraju. Pogotovo ako su česti, ako sličnu “spiku” moraju slušati i od svoje šire obitelji, rodbine, susjeda i prijateljica bez djece. Ako su još k tome umorne, nesigurne i još neupućene u sve tajne majčinstva, neke mame ti mali razgovori izbacuju iz takta.

Duga ljestvica ‘pilanja’

Naravno da će se mame kulerice samo osmjehnuti i produljiti dalje, neke će se na brzinu verbalno obračunati s ljubopitivom tetom, a neke će razmišljati o svemu izrečenom i osjećati se jadno i nesposobno.

Mame s blizancima imaju poseban tretman, pa obavezno prvo uslijedi pitanje, jeste li zatrudnjeli prirodnim ili umjetnim putem. S tim da radoznala susjeda nema pojma kakav je to “umjetni put”. Nakon što im se par puta pristojno odgovori, one obavezno, za svaki slučaj, priupitaju ima li vam još netko blizance u obitelji, kako bi provjerile govorite li istinu. Jedna je majka, nakon stotog takvog pitanja radoznaloj bakici rekla kako će je pozvati na kavu i ispričati joj detaljno kako je, kada i gdje točno zatrudnjela, pa nek’ ona sama procijeni.

Na ljestvici “pilana” pitanja za mlade majke definitivno vodi pitanje o dojenju. I to u oba slučaja. Majke koja ne doji i kojoj se zagledavaju u grudi i tužno vrte glavom i majke koja doji pa onda gledaju dijete da vide je li dovoljno uhranjeno. Ispalo je da ni jedno ni drugo ne valja. Uvijek ima nešto. Tako je i u slučaju naše dvije mame, Anna Marije Žigman iz Zagreba koja ima djevojčicu Janu i Margarete Milolović-Peričić iz Biograda, koja je to prošla sa svojom Marčelinom.

I u Dalmaciji i u Zagrebu na repertoaru su isti prigovori, dojenje, hranjenje, hladnoća. S tim da bi u Dalmaciji dijete od šest mjeseci već hranili janjetinom, naravno bez miksanja, a s deset bi mu navukli cipele i pustili da hoda.

U Zagrebu su malo milostiviji po tom pitanju, kaže mama Anna Marija Žigman, pa tako vole propitkivati o vraćanju mame na težinu prije poroda.

- Ja sam bila ponosna mama koja ful doji svoje dijete, ali što sam sve morala slušati... Počelo bi ovako: Moraš imati adaptiranog mijeka jer će ti dijete možda biti gladno. Ma što biti gladno, gladna je već sada, vidi kako plače. A onda bih ja odgovarala. Ne nije gladna, ima grčeve.

Uvijek je nešto krivo

Osim toga, dijete mora imati i dudu, nastavljali bi dalje. Kolutala sam očima, misleći: A da je možda malo zašećerim. Oblačenje je posebna priča. Obuci je, hladno joj je, stalno sam to slušala.

Tako da mi je dijete na kraju imalo odjeće na sebi kao da je vani minus 40. A kapa, bilo zimska bilo ljetna, jedan je vrlo interesantan artikl u tim dobronamjernim savjetima, uvijek to pokrivalo, a nije mi baš jasno zašto. A da ne pričam kako je uvijek nešto bilo “krivo”, drži ručicu krivo, nogu krivo... Pa onda je na red došlo hodanje i savjeti tipa: daj je primi za ručice, vidiš ima 11 mjeseci, a još ne hoda. Ma nemoj, pa što, prohodat će kada bude spremna, što savjetuju i fizijatri, a ne da se jadno dijete digne, istegne mu ruke i ajmo, hodaj, a ono iskreće nožice i gega se.

A onda sa dvije godine krene piškenje: Ajmo na tutu, i hajmo sjediti i sjediti na tuti i provoditi dane na tuti. Pusti je, kad osvijestit tu fiziološku potrebu sama će tražiti odlazak na WC, što je i bilo za dva mjeseca. Na sreću, ja sam bila već dovoljno zrela mama od 30 godina i te spike su mi bile zamorne, ali ih nisam primala k srcu - priča mama Anna Marija Žigman.

Margareta Milolović-Peričić još se u bolnici suočila s komentarima: “Takve grudi, a ne dojiš. Žali Bože”. Od stresa kada je dijete završilo u inkubatoru na respiratoru, spasila ju je pedijatrica koja joj je rekla da je najvažnije da ostane stabilna majka, a dojenje će ili uspjeti ili će bebi dati bočicu.

- Marčelina je bila nedonošče i stalno sam morala dokazivati kako je dobro hranim, kako ona ne može puno pojesti, ali jede i zdrava je. Tako je bilo dok je pila mlijeko, a nastavilo se s kašicama. Svi su mi gledali u žlicu dok sam je hranila i komentirali. Ili je bilo premalo, ili nedovoljno hranjivo, a omiljena spika je da bebi odmah treba dati konkretnu hranu, bez miksanja.

Nošenje na rukama

Hladnoća i oblačenje su posebno poglavlje i da sam to slušala ne bi uopće izlazili van. Ja sam sve uglavnom radila po svome, pustila je da jede koliko hoće, nisam joj stavljala kapu, vratila sam se ranije na posao i sve je bilo u redu. Ali kako je rasla došli su novi prigovori. Doslovno su nam virili u krevet. Zašto je puštaš da spava u vašem krevetu, izgubit ćeš muža. Nemoj je nositi na rukama, ne hrani je dok se igra... Puno smo teških situacija s Marčelinom prošli na početku i nije me baš svašta moglo izbaciti iz takta, ali bilo bi svakako bolje bez tih prodika - zaključuje mama Margareta.