MILJENKO JERGOVIĆ Životom Tomislava Salopeka ucijenjeni su hrvatski muslimani, uglavnom Bošnjaci

Da se država ranije o njemu brinula onako kako je to činila prvih dana kolovoza 2015, nikada Tomislav Salopek ne bi otišao u Egipat, da radi za neku krajnje sumnjivu francusku tvrtku, u uvjetima koji nisu ratni nego su neusporedivo gori od ratnih. Tu nećeš samo tako poginuti, nego ćeš biti otet i tvoj će se mali život, ili ono što je od njega ostalo, pretvoriti u snuff-porno spektakl. I sve to za dnevnicu od 100 eura. A što je, opet, tri tisuće eura mjesečno: novac koji se u Hrvatskoj ne može zaraditi. Da se država, županija, općina ili barem mjesni odbor tako brinuo o Tomislavu Salopeku kao što su se za njega početkom kolovoza 2015. pobrinuli hrvatski tabloidi, ne bi mu na um palo da ide u Egipat. Ili bi, možda, pobjegao glavom bez obzira - ravno u Egipat.

Sve do prije nekoliko dana Tomislav Salopek bio je anonimni građanin Hrvatske koji se ni po čemu, osim po jedinstvenom matičnom broju i OIB-u, nije razlikovao od ostala četiri i pol milijuna duša. Ne znamo kakav je tada bio. Ali kakav god da je bio, bio je svojim bližnjima, rodbini, prijateljima, znancima, i nikome drugom. Nakon toga njegov život došao je u posjed ratnika Islamske države. Njegove intime dočepali su se novinari. A njegov je “slučaj” na sebe preuzela hrvatska diplomacija. I tako je, učas oka, nesretni čovjek postao metafora.

Takvim su ga učinili ratnici Islamske države, ISIL-ovci, ili teroristi, kako ih se u nas uobičajilo nazivati. Zato su ga, uostalom, i oteli. I zato su oteli sve one ljude koje bi zatim oblačili u narančaste odore, istovjetne onima u koje Amerikanci oblače zatočene muslimane u koncentracijskom logoru Guantanamo, i pokazivali ih na internetu. Smisao otmice, potom ucjene za koju znaju da je Zapad neće ispuniti, a zatim i javnog pogubljenja pred internetskim očima cijeloga svijeta upravo je u pretvaranju ljudi u metafore. Ratnici Islamske države nemaju ama baš ništa protiv Tomislava Salopeka osobno, kao ni protiv svih onih ljudi, novinara, humanitaraca, kršćanskih misionara, avanturista, zaštitara, fizičkih radnika, inženjera, kojima bi oblačili narančaste odore mučenika iz Guantanama. Svi oni poslužili su im za metaforu. U Salopekovom slučaju im je, izgleda, ponestalo narančastog platna.

Smisao metafore je jasan, i istovjetan za obje strane: za Kalifat i za ostatak Svijeta. Ulovljeni čovjek predstavlja sve ljude s istoka i sa zapada koji se odbijaju podčiniti Kalifatu, te još izravnije - zemlju i društvo iz kojega je potekao. Njegov život je život sviju njih. Tako je to za gledatelje televizije i čitatelje žutog tiska u Hrvatskoj, ali je isto tako i za Kalifat i njegove islamske ratnike. Oko metafore postoji stopostotno slaganje jer da nije toga, ne bi bilo ni otmica i internetskih pogubljenja. Da nisu shvatili koliko efikasno oružje imaju u rukama, i da nisu svjesni njegove značenjske, epistemološke i semiotičke biti, odavno bi oni to prestali raditi, i okrenuli bi se nekom drugom sredstvu i oružju, možda jednako strašnom kao što je i ovo, a možda i još strašnijem.

Ali svaki put nakon što bi svijet odgledao snuff-porno spektakl u režiji ISIL-a planula bi poneka muslimanska škola u Nizozemskoj, letjela bi u zrak džamija u predgrađu Londona ili u Sjedinjenim Američkim Državama, čupali bi se po Parizu hidžabi s glava mladih muslimanki, a život mirnoga arapskog, turskog i pakistanskog svijeta na Zapadu bio bi još za nijansu gorči, neugodniji i nedostojniji života. I onda bi se u svakoj od tih zemalja pojavili neki novi tinejdžeri, dojučerašnji gimnazijalci, dobri mladići iz susjedstva, u kojima bi se probudio novi bijes pa bi se iz osjećaja povrijeđenosti, ali i urođenoga ljudskog osjećaja za pravdu, počeli okretati prema Islamskoj državi, nalazeći u njoj nadu i spas. I tako se metafora nanovo realizira u stvarnosti, a svaki dekapitirani nesretnik sa Zapada regrutira novih deset, pedeset, tisuću ratnika Islamske države.

Muslimani na Zapadu žive u uvjetima zapadnoga svijeta pa vlastito dostojanstvo i slobodu mjere dostojanstvom i slobodom pripadnika većinske sekularno-kršćanske zajednice. Na Istoku je drukčije: ono malo preostalih iračkih, sirijskih, egipatskih, pa čak i turskih kršćana za vlastito dostojanstvo i slobodu imaju ponešto niže kriterije. Ali krivo je, glupo je, od muslimana na Zapadu očekivati da gledaju kako je kršćanima na Istoku. Njima ne znači ništa što su irački ili sirijski kršćani pred naletom ISIL-a obespravljeni i progonjeni do te mjere da nemaju ni teoretskog prava na život, pa čak ni na to da glavu spasu primanjem islama. Njima ne znači ništa kada negdje na obalama Mediterana ratnici Islamske države sijeku glave egipatskim Koptima, čiji je jedini grijeh njihova kršćanska vjera. Ili im taj prizor znači onoliko koliko i bilo kojem drugom čovjeku na Zapadu.

Međutim, kada se mladom pariškom Arapinu dogodi da mu sestri na ulici zderu hidžab s glave, ili kada se, svako malo, holandske džamije pretvaraju u plamteće olovke, to je dovoljan razlog da se taj pariški mladić, i da se ti nizozemski mladići, osjete do te mjere obespravljenima da požele uništenje društva u kojem žive, i da nešto urade na tom planu. Besplodno je, besmisleno i pokvareno govoriti da je kršćanima na Istoku gore. Opasno je od muslimana očekivati da prihvate svoj podređeni položaj na Zapadu, jer ih je upravo Zapad učio da nitko ne smije biti u podređenom položaju. Opasnije od toga je samo ne primjećivati da su još od Jedanaestog rujna muslimani na Zapadu u mnogo čemu i prečesto građani drugog reda. Ako ne vjerujete, pođite na aerodrom i provjerite kako će aerodromska kontrola tretirati vas, a kako vašeg prijatelja Arapina...

Životom Tomislava Salopeka ucijenjeni su, međutim, hrvatski muslimani, uglavnom Bošnjaci. A među njima najviše onaj obični, brižni svijet, koji živi od prvog do prvog, školuje djecu, otplaćuje kredite, slavi bajrame i ne želi se većinskom svijetu nikad i ni u čemu naći na putu. Ucjenu su uputili ratnici Islamske države, a na njenoj doradi i zaokruženju uznastojali su oni koji se protiv Islamske države, tobože ili stvarno, bore. Pomalo političari i diplomati, mnogo više televizija, a ponajviše hrvatski tiskani i internetski tabloidi.

Recimo, krenuli su u istraživanje po internetskim forumima i facebook grupama, među lokalne i regionalne podržavatelje ISIL-a, odakle su u medijsku sferu prenijeli što takvi likovi imaju za reći o Tomislavu Salopeku i njegovu slučaju. I kada je iz poluprivatnoga ili privatnog konteksta, kakav predstavljaju društvene mreže i forumi, poruka prenijeta u javni kontekst i na portale i u novine koje, možda, jesu tabloidni, ali se u Hrvatskoj smatraju regularnim “sredstvima informiranja”, pa čak i ozbiljnim medijima, kojima Vesna Pusić, Zoran Milanović ili Tomislav Karamarko pružaju mainstream legitimitet, jer im daju redovne intervjue, pretvorila se u neku vrstu potjernice za “podržavateljima” i “simpatizerima” ISIL-a u našim krajevima. Naravno, mi ne znamo njihova imena i prezimena, ali ih, po narudžbi tabloidnog i povijesnog trenutka, počinjemo prepoznavati među susjedima krivih imena i prezimena.

Sudbina Tomislava Salopeka, koliko god hrvatski mediji i diplomati za čovjekom lili krokodilske suze, tiče se samo njegovih bližnjih. Samo njima je stalno na pameti, dok ga se ostali sjete kad pogledaju u novine ili uključe televizor, pa se prepuste sladostrasnoj mržnji, misleći da su zabrinuti za čovjeka s kojim dijele istu plastiku osobne iskaznice, konfiguraciju jedinstvenog broja građanina i broj cifri u OIB-u. A nisu zabrinuti, nego samo mrze onom mržnjom koju im je ponudio Kalifat u suradnji s hrvatskim novinarima, političarima, diplomatima. Ta mržnja neće poslužiti ničemu drugom osim regrutaciji novih ratnika Islamske države.

U vrijeme svoje najveće moći, Otomanska imperija bila je u stanju integrirati milijune i desetine milijuna podanika kršćanske vjere. A kada su španjolski kraljevi iz svoje zemlje prognali sve Jevreje, to ih je muslimansko carstvo primilo k sebi. Tisuću-dvije godina drevna je bila tradicija integriranja kršćana u različita muslimanska društva i zajednice. Ta je tradicija počela kopniti u dvadesetom stoljeću, da bi danas gotovo sasvim nestala ili se pretvorila u lijepo sjećanje. Iako se radi o različitim državama i zajednicama, pa čak i različitim tumačenjima islama i islamskim vjerskim nominacijama, u svakom od tih društava napuštanje takve tradicije bilo je znak vlastite propasti, krize i odumiranja. Na Zapadu je tradicija integriranja muslimana mnogo kraća: nije prošlo ni stoljeće i pol otkako je na Zapadu dopušteno naseljavanje i suživljavanje muslimana. Toliko to traje i u Hrvatskoj. Cilj Kalifata je razbijanje te kratke i krhke tradicije. Nakon što na Zapadu nestane muslimana, bit će ga lako uništiti. Lakše nego je Zapadu bilo uništiti Libiju, Siriju, Irak...