MILJENKO JERGOVIĆ “Lijepe strankinje”, urnebesna knjiga velikog europskog pisca

Ruku na srce, hrvatska književnost niti ne postoji - možda je postojala u vrijeme kada su se Hrvati pokušavali otrgnuti od Srba, čija književnost, još uvijek vrlo je egzistentna - ali postoji i dalje u Hrvatskoj nekakva imitacija književnog života, postoje nekakve državne nagrade, koje se dodjeljuju podobnicima, najpoznatija nosi ime Vladimira Nazora, pa čak i jedna telekomunikacijska kompanija dodjeljuje nekakvu svoju nagradu, a postoje čak i nekakvi kolegiji na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koji se bave fantomom hrvatske književnosti.

Međutim, premda hrvatska književnost ne postoji, živ je i bakterijski soj koji nastanjuje vlažnije i prljavije predjele živih književnosti, postoje paraziti, virusi i gljivice, što stvaraju imitaciju književnoga života oko svih tih netalentiranih ljevičarskih čudaka koji bi da budu pisci, kao i oko onih katoličkih probisvijeta od kojih bi Crkva i država da načine svoje zastavne klasike, križarsko-ustaške Krleže i buduće nobelovce, na kojima će zasnovati svoje svete kanone.

Zbog toga svega vrijedi, razumljiv je, i silno nam zabavan biva sljedeći citat: “U književnom svetu ne računa se kakav si i šta radiš, već kako te vide drugi. A ovu sliku, najčešće grotesknu i pogrešnu, vrlo pojednostavljenu, fabrikuju ti strpljivi prijatelji i neprijatelji s kojima si u suživotu. Osrednji su pobednici u ovom poglavlju. Ako o nekom piscu slušaš samo lepe priče, ako ga svi vole i prihvataju, možeš biti potpuno siguran da se njega niko ne plaši, da mu svako pruža ruku samo da bi se pokazao velikodušnim jer, na kraju krajeva, on i nije značajan. Sabraća ne dozvoljavaju sebi nikada da pohvale one koji su bolji ili jednaki njima.

Zato treba i da hvališ a ne samo da psuješ, da ne bi izgubio kredibilitet, oni koji hvale izabrani su s velikom pažnjom između onih koji nisu agresivni, od onih mlakih fabrikovanih od ‘sofisticiranih lingvističkih zavrzlama’, kako je govorio Selindžer, dok su oni koji su zapravo dobri, okruženi čuvenim ‘sanitarnim kordonom’: ili se o njima uopšte ne govori ili se mnogo govori, ali iza leđa (jer, kako se kaže, ja sam čovek od jednog komada, sve što kažem ja to radim iza leđa), ili su pod stalnom kanonadom psovki da se malo spuste na zemlju.”

Ove rečenice su iz knjige od tri priče, nazvane “Lepe strankinje”, koja je u izdanju mladog i izvanredno zanimljivog beogradskog izdavača Areté, te u prijevodu Ileane Ursu Nenadić, objavljena krajem 2019, i vjerojatno je najsmješnija i najzabavnija knjiga koju sam pročitao još od vremena Bernhardovih “Mojih nagrada”.

Pritom, pisac “Lepih strankinja” nije, kao ni Thomas Bernhard, humorist ni pisac lahkih proza, kakav bi svakako prijao hrvatskim tabloidima usred epidemije idiotizma i covida-19, nego je riječ o mračnom i gorostasnom suvremenom klasiku, piscu golemih i teških romana, koji ubijaju ako vam usred potresa slete na glavu, jednom od konstruktora značajne pa još pritom i postojeće nacionalne književnosti, ali i one velike europske književnosti, koja se rađa s osvitom novoga tisućljeća.

Pisac je Mircea Cărtărescu (1956.), a “Lepe strankinje” bi se, možda ipak najpreciznije, mogle odrediti onom danas toliko mondenom šifrom autofikcijske proze. Što bi onda značilo da je pisac tu, možda, napisao sve onako kako je u stvarnosti bilo, ali je tekst stilizirao tako kao da je sve izmišljeno. (Ako vas tko upita, možete mu reći da sam vam ja rekao da je u tome razlika između autobiografske ili memoarske publicistike i autofikcijske proze. I još mu možete reći i to da je u riječi auto-fikcija uvijek mnogo važniji drugi, nego prvi dio.)

Prije šest godina u Zagrebu je, u nakladi Meandra, objavljena Cărtărescuova “Nostalgija”, kompozitni, iz više priča sastavljeni roman u prijevodu Luca-Ioana Frane, Marine Gessner i Ivane Olujić, ali niti se o tome u Hrvatskoj čulo glasa, niti je izdavač učinio išta da se čuje. No, i to je samo još jedan dokaz da hrvatska književnost ne postoji, jer bi ovakva knjiga u postojećoj književnosti bila višestruko važna i utjecajna.

Objavljena pred sam kraj Ceauşescuove vladavine, u vrijeme kada je njen autor već bio uvaženi mladi pjesnik, “Nostalgija” nam predstavlja pisca hiperrealistične, gotovo fotografske moći zapažanja, koji sasvim pristaje uz stvarnost, i pisca čudovišne, magijske imaginacije, koja se kreće između noćne more i slepstik komedije.

Dok čitate “Nostalgiju” ne samo da ne možete znati što će se na sljedećoj stranici dogoditi - premda najvjerojatnije ništa! - nego ne znate ni što će Cărtărescu učiniti od vas, od vaših emocija i percepcije. Dok čita ovoga pisca njegovom od saznanja o Rumunjskoj uglavnom nevinom čitatelju događa se nešto što je, možda, slično onom što mu se događa dok čita Andrića. Kao što najednom cijela Bosna, prošla, sadašnja i buduća, izgleda kao da je proizašla iz Andrićeve imaginacije, tako Cărtărescuov svijet izgleda kao da je načinjen od svega onog što Rumunjska za njegovog čitatelja jest.

I Eliade, i grof Drakula, i crna magija, i ciganski trubači, i onaj duboki, teški i sadržajni Balkan, koji nema veze s našim ovdašnjim olakim balkanima, i George Enescu, i sivilo hermetički zatvorenog komunizma, i kompletna poetika novoga rumunjskog filma, koji je u proteklih dvadesetak godina opčinio Europu, sve je to, zapravo, Mircea Cărtărescu. I još mnogo više od toga. On je pisac koji posjeduje onu vrstu samopouzdanja kakvo je imao Roberto Bolaño.

Učinit će sve što mu na um padne, iz jednog će teksta skrenuti u drugi, usred rečenice će promijeniti stil i pogled na književnost, a njegov će ga čitatelj kao opčinjen pratiti. Tako se prate veliki pisci, tamo gdje književnosti postoje. Ili tamo gdje postoje čitatelji, a s njima i pisci, koji su dovoljno snažni da se o knjigu osove i tamo gdje nacionalne književnosti nema. Kao što je nema u domovini Davora Božinovića, Vilija Beroša i pomahnitalog popa Delaša sa Sirobuje.

Najduži tekst u “Lepim strankinjama” istog je naslova kao i knjiga, i bavi se jednim književničkim putovanjem u Francusku. A zapravo se bavi kulturnim razlikama, i nesposobnošću da stara Europa primi i prihvati nove Europljane, koji se čudom pojavljuju s padom Berlinskog zida i otkrivanjem postkomunističke, istočne Europe, ali i nesposobnošću novih Europljana da se uklope u staru Europu.

Osim što jedni druge nisu ovako zamišljali, jedni drugima na ovakav način nisu ni potrebni. Tako nastaje kolosalni, urnebesno duhoviti i smiješni nesporazum, koji bi neki balkanski, da ne kažemo hrvatski pisac u pokušaju, ili još bolje spisateljica kojoj se omaknulo, interpretirao, ili interpretirala na tragičan i bolesno patetičan način. Ono što je ovdašnjim blesačama i blesanima tragično, Cărtărescuu je smiješno. Ali najviše je, ipak, smiješan samome sebi.

Što se od rumunjskog pisca očekuje na Zapadu i u Francuskoj? Da nešto kaže o Ceauşescuu i njegovoj grdnoj i gadnoj vladavini. Jer je samo preko tako programirane šifre rumunjski pisac zanimljiv i razumljiv. I općenito je nashvatljivo zašto bi on uopće i dolazio na Zapad ako nema što da kaže o toj temi. Rumunjska kultura je iz perspektive Zapada folklorna, i ne može biti da se u Rumunjskoj netko bavi, recimo, džezom. Ako to i čini, nije zanimljiv.

Ljudi se, međutim, i u Rumunjskoj, kao i u Hrvatskoj, dijele na one koji se mire s takvom podjelom uloga i nadograđuju predrasude o sebi u očima svojih kolonijalnih promatrača - to je ono kad se Hrvati hvale svojim morem i otocima, i snimaju reklamne filmove iz visoko podignutih dronova, a onda se sjebu kad im jedne godine epidemija pokvari turističku sezonu - i na one koji se protiv toga bune, pa imaju potrebu da se narugaju:

“Pred očima su mi se razvile desetine i desetine godina političke kulture sa sarmicama i mamaljugom, s cikom i zapevanjem konjanika, seljačka metafizika, slikarstvo sa seljacima, seljačka muzika, književnost sa seljacima, stomatologija sa seljacima, ginekologija sa seljacima i tako sve dovraga. S našim specifikumom evropskog primitivca. U nacionalnim orkestrima uvek smo se predstavljali pradedovskom okarinom.”

E, vidite, to vam je razlika između kulture, recimo rumunjske, čija književnost postoji, i hrvatske kulture čija književnost ne postoji. Oni koji su bez književnosti naći će se uvrijeđenim ako ih u lice pogodi bačena torta autorefleksije.

Mircea Cărtărescu istočnoeuropski je velikan europske književnosti. Čisto da znate o kome je riječ, ako uskoro dobije Nobelovu nagradu. Premda bi vam važnije bilo da znate ako je ne dobije.